Ja sam učen, uspješan i znam da ošamarim

Teško nekome u ovom trenutku može pasti gora stvar na pamet od pravljenja intervjua sa Emirom Kusturicom. Dobro sad, neko je za Tadića, a drugi podržavaju Nikolića, jedni se raduju Čedomiru Jovanoviću, a drugi vesele Vesni Pešić, pojedini trče u Evropu, a nisu retki ni oni koji hitaju prema Rusiji, navija se za Zvezdu ili Partizan, sluša se Ceca ili Goribor, ali će pre ucveljena udovica zavapiti kako ima dušu crnca, Babović prestati da priviđa ustaše usred Beograda, Moskva postati glavni grad EU, Vesna Pešić glasati za protivnike kabinalizma, a predsednik postiti sve do raspisivanja izbora nego što će oni koji ne vole ovog reditelja priznati da nisu bolesni svi oni koju mu ne psuju četničku majku, a poklonici njegovog lika i dela prestati da se spremaju za odlučujući juriš sa Mećavnika na dekadentni Beograd. Zato će jedan beogradski sud uskoro postati arena gde će se sukobiti dva koncepta sveta, a onome ko će morati da donese bilo kakvu odluku bolje je da već sada počne da pakuje kofere i beži u Baden-Baden, što je običavao da radi onaj koji je nešto petljao oko naslova knjige o tome ko će biti junak našeg doba.

„VREME„: Šta je razlog vaših sukoba sa Beogradom?

EMIR KUSTURICA: Taj sukob je vrlo limitiran, on uključuje beogradsku kvazielitu, on je, između ostalog, prouzrokovan istinom da je prostor mog djelovanja i življenja svijet, moje tržište je od Japana do Sjeverne Amerike. Predstavnici te elite tužno izgledaju kada pišu na plakatima da je Beograd svijet. Očigledno je da smetam onima koji nisu u stanju da prevladaju vlastitu provincijalnost. Sreća pa je Beograd veliki grad, naša zajednička luka koja je u stanju da apsorbuje svašta uključujući i provincijalnost o kojoj govorim.

Ko pripada tim krugovima sa kojima ste u svađi?

Beogradski šminkeraj čije su duhovne vertikale robne marke prada ili guči i kvaziintelektualci iz nevladinog sektora koji sprovode interese grupa koje određuju svjetski ambijent.

Da li i vi podstičete te sukobe svojim ponašanjem?

Moja odgovornost je što ne pripadam diznijevom modelu nekonfliktnog sveta. Često me pripadnici te elite optužuju da sam nacionalista, a oni koji me napadaju delegirani su od strane vladajućih krugova koji upravljaju svijetom po načelima ratne ekonomije. Sporan sam jer ne govorim ono što se od mene očekuje.

Šta je to?

Ne pjevam horske laži koje idu u prilog predstavnicima ratne ekonomije, pa se onda ideja da li se nekome sviđam ili ne, često pretvara u velike uvrede.

Mislite da je sud mesto gde ćete to rešiti?

Naravno.

Tako što ćete tužiti medije i tražiti nadoknadu za duševnu bol?

A šta da uradim kada neko objavi tekst u kome vam napiše „pička li ti materina četnička“, ili da sam bio kurir između Službe državne bezbjednosti i ubice kome sam nosio novac? Mislim da je sud najbolje mjesto da se utvrdi da li je to tačno.

Postojale su i neke druge mogućnosti.

Koje?

Da pošaljete demanti u kome biste rekli da niste bili kurir između Veska Vukotića i Jovice Stanišića.

To mogu da uradim jednom kada se izrekne laž, ali se ovakvi napadi ponavljaju. Godinama sam izložen pljuvanju i lažima. Legitimno je da neko kaže „gadi mi se Emir Kusturica“; svako može da napiše „gadi mi se on lično, povraća mi se od njegovih izjava, a filmovi koje snima su najveći treš“. To sve može, ali kada se konstruišu brutalne lažu o meni, to postaje blaćenje ličnosti koje se mora poravnati na sudu.

Neke stvari o vama izrečene su u satiričnom kontekstu, gde je teško primenjivati kategorije istinitosti i laži?

To mi je novo. Prvi put čujem da je satira kada neko kaže „pička ti materina, jado, jadovane, ti si nosio novac ubici Vesku Vukotiću po Evropi“? Možda će se teorija književnosti mijenjati, ali satira sigurno ne trpi ovakve diskvalifikacije i optužbe.

Ali Zakon o informisanju je proglašen neustavnim upravo zbog drakonskih kazni za medije, čak je Ustavni sud utvrdio da njegove kaznene odredbe predstavljaju kršenje slobode medija i izražavanja?

Ja se i ne pozivam na Zakon o informisanju, već na obligaciono pravo. To što je iznijeto je teška uvreda i kleveta. U jednom trenutku se nagomilalo toliko đubreta ispred mojih vrata da je to moralo da se očisti, jer više nije moglo da se diše.

Možda ste mogli da tražite da se sve činjenice utvrde na sudu bez tužbe?

Koliko god da je svijet otišao daleko u svojoj brutalnosti, ovo je ipak bilo previše. Mogu da pišu koliko hoće da su moji filmovi i muzika sranje, ali kada se pređe na ličnu biografiju, jedino što mi preostaje je da potražim zaštitu suda. Nema mjesta na svijetu gdje može neko da vam kaže da sarađujete sa ubicama, a da se za to ne snose posljedice, ako to nije istina.

Pa jeste li nosili novac Vesku Vukotiću?

Naravno da nisam.

Da li ste sretali Vukotića koji je, po svemu sudeći, bio profesionalni ubica SDB–a?

Ja sam sreo toliko ljudi u svom životu da im više i ne znam broj. Potpuno je nevažno da li sam ga sreo ili ne.

Možda je drugima važno da li ste ga sreli?

Ja sam se viđao sa najvećim umjetnicima, državnicima i probisvjetima. To, naravno, nema nikakve veze sa nečijom idejom da sam čovjek tajne službe.

Ali poznajete šefa BIA Sašu Vukadinovića?

Sašu Vukadinovaća sam upoznao prije dvanaest godina kao načelnika kruševačkog MUP-a gdje sam snimao Plavog Ciganina za UNICEF. Sprijateljili smo se na osnovu zajedničke ljubavi prema nekim filmovima i muzici, i nakraj pameti mi nije bilo da će on postati šef BIA. Šta, treba da prestanem da budem sa nekim prijatelj ako ga imenuju za šefa BIA?

Sretali ste se i sa Jovicom Stanišićem dok je isto tako bio načelnik tajne službe?

Naravno, i ne samo s njim. Ako vas to baš toliko zanima, jednom prilikom sam ručao i sa Džonom Gotijem, jednim od najvećih kriminalaca na svijetu. To je moja sloboda.

Šta je u tome sloboda?

To je sloboda Maradoninog tipa, da radim ono što mi se sviđa.

Da li to uključuje i da srećete ljude iz sveta kriminala?

A što da ne? Moram priznati da su oni uvijek kod mene izazivali osjećanje autentičnosti koje kod drugih ljudi ne postoji, kao u Skorsezeovom filmu Dobri momci.

Koje vrste autentičnosti?

Sile, snage i maligne narcisoidnosti koja se kasnije razvija do monstruoznih dimenzija. Oni su za mene bili literarni i filmski modeli.

Koji su to modeli?

Ljudi koji su se zvali Arkan ili Darko Ašanin od koga se pravi lik Darkana koga autentično glumi Srđan Todorović u Crnoj mački, a da nikad prije ni poslije toga nije vidio te ljude, a stvorio je nezaboravni lik kriminalca u ovom filmu.

Da li to znači da je Cimerman morao da upozna ubice da bi snimio Tačno u podne, a Hičkok da se druži sa poremećenim ljudima zbog Psiha?

To je previše pojednostavljeno. Ja sam reditelj koji nije učio zanat u kinoteci, već u životu, što ne znači da sam provodio dane sa sumnjivim tipovima. Živio sam na Zapadu dvadeset šest godina, tako da druženje sa takvim ljudima sigurno nije moglo biti dominantno.

To su bile usputne epizode?

Ja nisam nikada želio da postanem predsjednik republike, pa utoliko nisam ni pazio s kim ću da se srećem i da se čuvam poznanstava koja mogu da smetaju mojoj karijeri. Ja sam učen, uspješan, ali znam i da ošamarim.

Da li ste zbog toga u svojoj knjizi govorili da ste u jednom trenutku poverovali da je Slobodan Milošević čovek koji ima viziju?

Jesam.

Na osnovu čega?

Između ostalog, i što je moj otac Murat, koji je bio stub moje životne arhitektonike govorio: da nema Miloševića, nas partizane bi zapišavali po ulicama. Ne zaboravite da je to bilo vrijeme kada je Vuk Drašković, kao vodeći opozicionar, poručivao da će svako ko Raškom zemljom bude nosio turski, ili bilo čiji drugi barjak osim srpskog, ostati i bez ruke i bez barjaka.

I hteli ste da istetovirate Miloševićev lik na ramenu?

Jesam. Volio sam da mogu tako nekome intenzivno da pripadam, ali on nije do kraja ispunio tu moju želju.

Koju želju?

Da vodi zemlju koju volim i kojoj pripadam, i koja me do kraja stavlja pod nečiji autoritet. On nije bio taj.

Kada ste shvatili da je Milošević čovek koji nije u stanju da vodi supermarket, a ne državu, kako ste potom govorili?

Kada su svi njegovi napori da srpski narod održi u koheziji, što su nastojali i drugi, propali pod pritiskom njegove žene i šahovske igre koju je gubio i počeo da se ponaša kao direktor preduzeća koje je bankrotiralo, a na kao neko ko je branio do kraja interese svog naroda.

Dugujete li nešto Miloševiću kada ga tako branite?

Ne dugujem.

Ali što vas je onda majka stalno pitala da li mu nešto dugujete?

Ne dugujem njemu, niti bilo kome drugom, i to je dio one slobode koju mogu sebi da priuštim, jer mi niko ne ispostavlja bilo kakve račune.

Zbog čega su vam onda bila potrebna prijateljstva sa političarima?

Na koga mislite?

Miloševića, Koštunicu, Tadića…

Pomagali su mi, između ostalog, da ostvarim svoju misiju.

Uključujući i to da se premijera Doma za vešanje održi u Sava centru kada su hteli da vas strpaju u „Kozaru„?

Milošević tu jeste pomogao, kao što mi je Cvijetin Mijatović omogućio da snimim Oca na službenom putu.

A Milošević vam je omogućio da dobijete državljanstvo u ovoj zemlji?

Da, ali sam to državljanstvo SRJ preveo na crnogorsko kada sam shvatio da počinje bezumna Miloševićeva igra u kojoj su njegova žena i njena frizura postajale cilj njegove životne borbe. Milošević je i na kraju svoju ideju i životnu viziju iskazivao u Hagu kao zbir posveta svojoj ženi, gdje je najvažnije bilo da svojoj Mirjani, gimnazijskoj ljubavi, ostavlja utisak nepobjedivog čovjeka koji je sve što je imao posvetio njoj. No prije toga sam postao meta Marka Miloševića.

Kako?

Bio sam označen kao neko ko predstavlja Srbe u najgorem svjetlu, ali sam saznao da je autor tog pamfleta bila gospođa Marković. To je išlo dotle da su me tokom jednog od putovanja za Pariz fizički izbacili iz prve klase na avionskom letu za koji sam imao uredno kupljenu kartu. Ja sam tada rekao da u Srbiju, kao ni u Sarajevo, nikada više neću zakoračiti.

I niste?

Nisam.

Dok Miloševića nije zamenio Vojislav Koštunica?

Nije samo stvar u tome što je Koštunica postao predsjednik, već što me je on lično pozvao da dođem.

I da dobijete, kako kažu oni koji vas kritikuju, nešto što drugi ne bi mogli?

Šta to?

Upravljanje parkom prirode „Šargan – Mokra Gora„.

„Šargan – Mokra Gora“ je jedan jedinstven ekološko-socijalni projekat, zajednički poduhvat u kome je Vojislav Koštunica kao premijer pomogao da se obavi ta zaštita uz saglasnost Borisa Tadića. Tako je izvojevana istorijska pobjeda nad engleskom korporacijom koja je htjela da zagospodari i da nas u eksploataciji nikla podavi i potruje. Nezadovoljni užički policijski doušnici su uspjeli da svojim nezadovoljstvom tim projektom proizvedu najveću laž. Oni su fabrikovali priču kao da sam ja dobio na poklon čitavu planinu. Pošto su njihovi životi bespravna gradnja i kako nisu naučili da traže dozvole, oni su uvođenje reda doživjeli kao pravo neprijateljstvo, tako da su čak u Parizu kada se po slavama podnapiju pričali, „jebaću mu mater, Kusturica otima zemlju našim ljudima“. Stvorena je mitologija koja je obilato korišćena i u jeziku beogradske kvazielite. Ništa nisam dobio. Izborio sam se za jedan veliki ekološko-socijalni projekat uprkos napadima koji su stizali iz Kremana, užičkih doušnika i beogradskih kvaziliberala. Park prirode „Šargan – Mokra Gora“ je uspio da umjesto eksploatacije nikla od Mokre Gore napravi značajan kulturno-turistički centar. Nismo povjerovali da je niklovani paradajz bolji od jabučara.

Ali vi imate veća ovlašćenja od onih koja postoje u bilo kom drugom parku prirode?

U svim parkovima vladaju isti zakoni, samo je pitanje da li se oni primjenjuju.

Vaši kritičari kažu da je u Mokroj Gori uspostavljen spahijski sistem?

Nije spahijski sistem, već slatka diktatura.

Mogu li te stvari da se urade bez pijateljstva sa onima na visokim državnim funkcijama?

Ne može se napraviti 20 kilometara kanalizacije, 15 kilometara vodovoda, 25 kilometara optičkog kabla i ostalo bez saradnje sa državom. Svuda na svijetu kada se dobije ova vrsta infrastrukture građani se time hvale i ponose, jedino je u Srbiji to sporno. Svaka budala ovdje može da se dokopa mikrofona i javno govori šta hoće na televiziji, što je jedinstven slučaj u svijetu. Zbog toga nastaje i problem u artikulaciji političkog jezika. Čim bilo ko može da sere po vama, znači da niko nema odgovornosti za to što se govori. Zato je i rođen fantazam da je meni država dala planinu, što je ordinarna laž, ali je teg koji me i u tome vuče krajnje ličan.

Koji teg?

Mislim na ljude koji generišu tvrdnje da sam bilo šta dobio ili oteo…

…kao neko blizak onima na vlasti.

Pošto sam ja jedan od rijetkih u Srbiji koji svu svjetsku zaradu ulažu u srpsku livadu, za razliku od većine koji pljačkaju zemlju i iznose bogatstvo vani, onda meni pripadaju optužbe da sam od države dobio planinu.

Ali vam sada spočitavaju da ste od Dodika dobili Višegrad za nove filmske eksperimente?

Naravno da sam dobio od Dodika, to mi sigurno neće omogućiti neki od onih koji me stalno napadaju, bez obzira šta radim.

Čime je Dodik zaslužio da postane vaš najbolji prijatelj, kako su preneli mediji?

Dobro sad, nije baš najbolji prijatelj. Njega je Milošević gotovo trebalo da ubije. On je bio protiv nacionalista, protiv Karadžića, a zajedno smo učestvovali u reformatorskom pokretu koji je trebalo da spasi Bosnu od rata.

A što ruši Bosnu?

Ruši li?

Ruši.

Mislim da se on boji majorizacije, a ovi koji su protiv njega, kidišu na Dodikove fondove jer je on dobar ekonomista.

Ali zašto vas onda majka stalno u knjizi pita „čiji si ti čovjek, sine„?

To je bilo samo metaforičko poigravanje.

Pa dobro, čiji ste čovek?

Svoj.

Na koji način?

Svaki.

Na primer?

Ekonomski sam nezavisan, snimam filmove, pjevam ono što želim, gradim gradove, pišem i ostavljam tragove. Sloboda podrazumijeva da se u vokabular filmova i pjesama unosi ideja outlawsa, onih koji su iznad zakona. Mi smo u pjesmama Zabranjenog pušenja obrađivali likove onih koji nisu po volji svjetske policije.

Da li je to neka vrsta provokacije?

Nije provokacija, već dramatizacija koja je nekada neophodna, kako na filmu tako i u životu. Ja sam odrastao uz filmove gdje sam, kada se formira potjera, uvijek bio na strani onih koji su tjerani. To mi je ožiljak koji nosim iz djetinjstva.

Jeste li zbog toga na koncertima pevali „ko ne voli Dabić Rašu, popušio karu našu„?

Jesmo, i to u Njemačkoj, gdje je to najopasnije. Ali smo pjevali i „ko ne voli Gotovinu popuši mi polovinu“.

Pevali ste o Karadžiću koji je osumnjičen za najteže ratne zločine uključujući i genocid?

Nismo pjevali o Radovanu Karadžiću kao istorijskoj ličnosti, već o Draganu Dabiću koji fascinira svojom pojavom, poput gospodina Verdua Čarlija Čaplina, koji je istovremeno divna ličnost i monstrum koji ubija.

To je estetizacija lika ratnog zločinca?

Nije.

A šta je?

Dramatizacija. Ja nisam djelio njegova politička mišljenja ni u Sarajevu, gdje su se s njim slizali ovi koji ga sada proglašavaju monstrumom. Marko Vešović je, na primjer, kliktao od uzbuđenja nakon što je bio na jednoj promociji SDS-a u Trebinju. Karadžića sam prvi i posljednji put sreo u Budvi nakon tog stranačkog skupa. Ja sa njim nikada nisam dijelio zajedničke ideje da bih se sada distancirao od njega. On je meni interesantan jedino kao progonjen čovjek.

Zar Karadžić nije bio komandant onih koje ste u „Mondu“ 1992. nazivali besnim psima koji ispaljuju granate sa okolnih brda na Sarajevo?

Jeste, kao što je Izetbegović bio general bez vojske. Govorio sam sve ono što sam u tom trenutku mogao da kažem znajući da rat nisu podstakli samo Izetbegović, Karadžić i Kljujić, već da su stvoreni uslovi za to, jer Zapad nije želio da sačuva Jugoslaviju i time je postao saučesnik u zločinu.

Gde je sada tu mesto za Rasima, rudara iz Lopara, koga ste sreli u Amsterdamu nakon što su ga mučili i potkovali četnici?

Rekao sam da je pred Rasimom, koji me je gledao očima mučenika, klonula moja duša, i da ću pred njim klečati kao pred uzvišenom svjetlosti, što i sada mislim.

Ali vi više ne govorite o četnicima koji su potkovali rudara Rasima i besnim psima koji su bombardovali Sarajevo?

To mogu da ponovim u svakom trenutku.

Zašto to ne činite?

Zato što nisam imao govornicu na kojoj sam to pitan.

Ali ste napisali knjigu koja je prodata u tiražu većem od sto hiljada, mogli ste i te stvari da spomenete?

Sto dvanaest hiljada, što odgovara tiražu svih ostalih knjiga koje su protekle godine prodate u Srbiji, ali je ona potpuno prećutana u većini medija.

U njoj govorite o bošnjačkom nacionalizmu, zašto nije bilo reči o odgovornosti srpskih političara za rat u Bosni?

Ja sam govorio o klimi koja je bila antisrpska. Moja pozicija je tu bila vrlo jasna o tome ko snosi najveću odgovornost za rat.

Kakva je bila vaša pozicija?

Internacionalistička.

A građanska, jer kažete da su „Muslimani, Srbi i Hrvati porazili vas građane„?

I jesu.

Zašto onda govorite samo o bošnjačkim tutumracima?

Ne samo o njima, već o svima onima koji su uništili Bosnu. Tutumrak je proizvod teških životnih uslova, klime i nedostatka sunca, koji dovodi do manjka vitamina D. Sarajevo je time obilovalo. Utoliko je moja pojava bila nešto što se u to nije uklapalo. Tim prije su razočaranja Sarajeva u mene proizvod neuzvraćene ljubavi. Trebalo je da se žrtvujem za multietničko Sarajevo bez obzira što će biti gotovo nemoguće da se uspostavi multietnički život.

Ali vi ste jednom prilikom rekli da ste počinili grešku kada ste poistovetili Sarajevo sa političarima koje niste poštovali?

Nakon toga me je stvarnost demantovala. Sarajevo je postalo monolitan etnički grad, koji simulira multietničnost. Utoliko Sarajevu ne pripadam ovakav kakav jesam.

U kom smislu?

U svakom. Intelektualnom, emocionalnom i nacionalnom. Nema nijedan od znakova koji bi činili moje uporište intelektualne stabilnosti, što je bio slučaj tokom mog odrastanja, sazrijevanja i prvih filmova koje sam uradio braneći duh toga grada koji više ne postoji. Sarajevo je stvarni multietnički koncept doživljavalo kao jedan od rijetkih gradova u periodu titoizma koji je u ravnopravnosti između nacija i harmonizaciji njihovih odnosa doveo do rezultata. Harmonizujući odnose između Muslimana, Srba i Hrvata, Sarajevo je dobilo simptome građanskog života.

Kada se to izgubilo?

U onom trenutku kada sam vidio da se valja rat, kada su u ratu počele da se spaljuju Andrićeve knjige, a njegova bronzana glava kotrlja u Drinu.

Kako ste zamenili vaš građanski identitet nacionalnim?

Kroz porodicu. Oca prije svega, koji je bio zagledan u ideale.

To je izvor vašeg identiteta?

Jeste. Moj otac se zvao Murat, ali on je prije svega bio Srbin, čak i više od onoga što moj ukus može da primi. Drugi aspekt, kulturološki, je mnogo značajniji, jer se i Andrić, koji je moj literarni i filozofski ideal, vezao za ovu stranu, ona stradava najviše i kada čovjek bira gdje će, logično je da je uz one kojima je najteže. To je bila moja odluka.

Kada ste doneli tu odluku?

Kada sam shvatio da je nemoguće biti Jugoslaven.

Ona je bila teška?

I jeste i nije. Moja ideja krštenja je bila više socijalnog porijekla, jer je moje shvatanje religije bilo uspostavljeno više na nivou kulture religioznosti, tako da mi pripadanje tradiciji nije teško palo. Dapače.

Zbog čega ste uopšte morali da izaberete bilo koji nacionalni identitet, zašto niste ostali građanin, što ste već bili?

Mislim da su svi građani svijeta nešto. Kada prihvatate koncept građanske kulture kojoj ja pripadam po definiciji, morate biti neko u osnovi na koju se naslanjate. Odbrana identiteta je suštinska stvar kod svih nas, o čemu ne odlučujemo.

Ali ste na taj način, zajedno sa Andrićem, Crnjanskim, Pekićem… i drugim nespornim vrednostima poneli i hipoteku koja se nosi od rata u Bosni?

Koju hipoteku?

Hipoteku genocida u Srebrenici.

I Tomas Man je živio sa hipotekom pripadnosti njemačkom narodu. Siguran sam da će se, u svjetlu presude hrvatskim generalima u Hagu, otvoriti i pitanje srpskih žrtava u Sarajevu.

Ali od vas se očekivalo da se odredite prema masakru u Srebrenici.

To sam već učinio u tekstu o potkovanom Rasimu iz Lopara. Kada su ozbiljne stvari u pitanju ja se nisam izražavao prigodno, nego sam reagovao emocionalno kada god bih na to bio podstaknut.

Ako umrem jednog dana

Piše: Emir Kusturica

Ako jednog dana umrem, i odem „rego“, potrudiću se da ovi „ledo“, oni koji će javiti tu vijest birajući samo politički nekorektne prijatelje, budu tuženi. Ni kada umreš, kultur-tregeri korporativnog kapitalizma, ne ostavljaju te na miru. Potrude se da kao prave tužibabe nabroje imena svih onih koji su, po njihovoj propagandnoj šemi, kompromitujući po ovoga što je otišao „rego“. Oni zaborave brojne prijatelje koji nemaju nikakve veze s politikom. Tako je za pojedine medije, kada je Momo Kapor otišao „rego“, bilo najvažnije što je on bio blizak Radovanu Karadžiću, mnogo važnije od toga da je on u srpskoj kulturi ostavio snažan trag. Ja ću se potruditi da vijest o mom odlasku „rego“ za ove „ledo“ bude vijest o kontroverznoj smrti. Zapravo, već sada se borim da ne umrem prije svoje smrti, a svi ljudi koje sam upoznao, i koji su ostavili utisak na mene i moju dušu, ući će u spektar te kontroverze. Tačno znam kako će ta vijest da zvuči: Čovjek koji je režirao „Sjećaš li se Doly Bell“ i druge filmove, kasnije osoba vrlo sumnjivog političkog profila je… Biće zbunjeni kada već negiraju sve poslije „Doly Bell“ pa će birati koji su to sve ljudi sa kojima sam se družio, i čija će politička pripadnost biti važnija od mog djela. Ali imaće šta da biraju. Od Maradone do Čaveza, od Boška Radonjića do Novaka Đokovića, od Širaka do Putina, od Miterana do predsjednika Jermenije ili Paše, Njege i Belog. Siguran sam da kada odem „rego“, a oni ostanu „ledo“, da će se ponašati onako kako su navikli, jer oni su grobari naše kulture i kultur-tregeri korporativnog kapitalizma.

Slika sa naslovne foto: dragan teodorović