Jerko Mihaljević: Putar i parizer; Laguna, Beograd 2023.
Jerko Mihaljević je “novi glas nove generacije” hrvatskih pisaca, napisao je Kruno Lokotar i, kao i obično, bio u pravu. Ipak, šta to znači? Šta znači novi glas i šta znači nova generacija? Na prvi pogled, sve je tu, manje ili više, jasno: Mihaljević pripada generaciji pisaca koja tek što je odmakla od svoje tridesete godine, jugoslovenske ratove ne pamti, te svojim glasom doziva neke druge priče, probleme i opsesije, što ga po automatizmu i po inerciji preporučuje kao novi glas. No, to nije dovoljno. Nova priča kao takva, kao nova, nikada nije jemstvo književne novine, još manje prepoznatljive različitosti u odnosu na priče koje su ispričane pre nje, tim pre što su sve priče – da se podsetimo starog Borhesa – već ispričane. Mihaljević ne piše o ratu – u redu, ali šta s tim što ne piše o nečemu? Ne piše ni o vanzemaljcima. I? Zar pisanje o ratu, o traumi rata, o najvećem događaju u životima ljudi koji su rat, na jedan, drugi ili treći način okusili, ne može biti novo i drugačije? Može, naravno. Zar nam veliki roman Damira Ovčine Kad sam bio hodža ne govori upravo to?
...…
Ali novina Mihaljevićevog pisanja nije ni u temi, o onome o čemu piše. Uostalom, on piše o četvorici zagrebačkih prijatelja, tridesetogodišnjaka (o ljudima svoje generacije) kojih se rat više ni na koji način ne tiče, oni o ratu ni ne razmišljaju, ali odnekud su se, a da ni sami ne znaju kako, zaglavili u svojim životima kao u živi pesak da su upali. Atmosfera Mihaljevićevog romana priziva upravo tu sliku ili taj osećaj: tonete u duboko blato i što se više batrgate, to vas žitka masa halapljivije guta. Uostalom, nakon početnih i bezuspešnih pokušaja da se iskobeljate i sami ste to shvatili te ste se sada, do nosa u kalu, primirili i čekate da neko naiđe i izvuče vas. Ali to se ne događa, pa ćete još jedanput pokušati da se sami izbavite. Generacijski roman, dakle, ali njih ima koliko god hoćete. Ništa od svega ovoga ne bi zaslužilo Lokotarovu pohvalu da Mihaljević nije jako dobro skapirao staru pouku: pisati ne znači objašnjavati (onako, recimo, kako objašnjava književni kritičar kada piše o nekoj knjizi), niti tražiti razloge na način filozofije, nego jezikom zahvatiti živote u njihovoj sirovosti i neposrednosti, potom u njihovoj dubini i složenosti. To znači slediti svoje junake s distance, kao detektiv koji prati sumnjivca (kako ne biste junacima smetali u donošenju pogrešnih odluka), ili se noću uvlači u njegovu kuću da bi mu ispreturao fioke, pronašao papire i čuo ga kako diše. To znači ne mešati se u živote svojih junaka, kuda god da su se, u međuvremenu, uputili (računajući i provaliju). Mihaljević radi upravo to: pušta Toma, Ronka, Crnog i Dombu da se, držeći se jedan za drugog, izvlače iz močvare sopstvenih života kako znaju i umeju. A uglavnom ne umeju.
Svoje junake Jerko Mihaljević zatiče u očajnom stanju, slepljene za sredinu iz koje potiču, bez snage, volje i motiva da iz nje odu. Uglavnom žive s roditeljima i roditelji ih, uglavnom, izdržavaju, osim Tomija kome je, naizgled, osim žene s kojom živi, sve potaman. Prvobitni utisak, međutim, da je reč o zgubidanima i gubitnicima, varljiv je utoliko što je reč o ljudima koji su imali svoje šanse, ali su te šanse, bez greške i bez previše oklevanja, propuštali. Zagrebačka četvorka, dakle, ne ume ili nema snage da se odmakne od života svojih roditelja, ali dok se roditelji mogu izgovarati makar ratom, dotle ovi nemaju čak ni taj izgovor. Zbog toga se odlučuju na očajnički korak: ponoviće mladalačku avanturu, krenuće na more istim onim putem i istim onim povodima kojima su išli kao klinci. Motiv je vrlo prepoznatljiv: ako se odmaknu od sebe samih, možda se nešto i dogodi. Problem je, naravno, što sa sobom uvek nose i sebe. Oštećene i ubijene u pojam. Potrpaće svoja iznurena tela i svoje otupele duše u kola i krenuće u potragu za izgubljenom mladošću (da podsetimo: reč je o momcima od tridesetak godina) kao da su krenuli u potragu za izgubljenim svetim gralom. Krstaška komponenta ovde nije bez neke: njihov odlazak na odmor od sebe samih ispostaviće se opasnijim nego što su slutili: besmislena opijanja, žestoke (besmislene) svađe, tipično muška lenjost i besramno kaškanje u sopstvenom smradu, zastrašujuće odsustvo ideja, paraliza u dodiru sa stvarnim svetom… Dok pratimo kako se četvorka tetura po jadranskoj obali, pisac u paralelnom pripovednom toku odvija i rastavlja njihove živote, birajući detalje ili epizode koji pokazuju kako su, kog đavola, uopšte dospeli (d)ovde, ali u tim opisima (još jednom) nema nikakvih objašnjenja, još manje dociranja. Na junacima je, a naročito čitaocima, da izvode zaključke. Ništa tu ne štrči niti smara, jer sve je urađeno s dobrom merom, dinamičnim i živim jezikom.
Jerko Mihaljević je novi glas nove generacije utoliko što je odlično savladao tehnike pripovedanja (umesto da fantazira), što je disciplinovao jezik (umesto da divlja), te što nije podlegao inercijama koje bi mu, unapred, odredile pravac pripovedanja. Putar i parizer je upravo zbog toga odličan tekst koji istovremeno puno daje, obavezuje i obećava.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Nebrojene su negativne reakcije povodom izbora Dragoslava Bokana za predsednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta. Udruženje pozorišnih kritičara traži od Vlade Srbije odgovor na pitanje čime se Bokan nametnuo za to mesto, a SRCE kaže da je vlasti bitniji ćaćilend od kulture
Slovo nije samo znak koji deca treba da nauče, već njima bliska priča, kao što je pokazao Duško Radović – kaže glumac Ivan Jevtović, deo tima koji priprema mjuzikl po legendarnoj seriji „Na slovo na slovo“
Tri sindikata Narodnog pozorišta traže od Vlade Srbije da odmah poništi imenovanje Dragoslava Bokana za predsednika njihovog Upravnog odbora zato što ne ispunjava moralne uslove
Dragoslav Bokan je novi predsednik Upravnog odbora Narodnog pozorišta - odlučila je Vlada Srbije. Uprava Narodnog pozorišta nema komentar, a sindikalne organizacije najavljuju reakciju
Intervju: Aleksandar Rakezić Zograf i Stevan Vuković
Zografove teme, kaže Vuković, jesu fenomeni, ljudi i predmeti potisnuti iz glavnih tokova istorije i kulture, sa kojima nas njegov autografski avatar upoznaje. Tako se na stranicama njegovih stripova zatiču likovi anonimnih svedoka ratova, aboridžinskih umetnika, lokalnih osobenjaka, baba-trovačica koje veruju da su im snovi odredili sudbinu, likovi koji, u stvari, veoma dobro pariraju superherojima industrijalizovanog strip biznisa
Mogu li studenti i opozicija da nadoknade 51 glas na ponovljenim izborima na biračkom mestu broj 25 u Kosjeriću? Da li je to nemoguća misija ili još jedan pokušaj koji menja sve
Srpska Vlada je izabrala komandanta „Belih orlova“ Dragoslava Bokana za predsednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta ne bi li se u njemu orilo „Aco Srbine“ umesto „Ruke su vam krvave“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!