![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/don_kihote_ii_mastoglavi_vitez_don_kihote_od_mance-migel_de_servantes_saavedra_v-309x232.jpg)
Preporuka
Don Kihote, maštoglavi idalgo
Nedavno izdanje priče o Servantesovom plemiću iz Mačve, osim o ovom braniocu potčinjenih i slobodne volje, govori i o veštini prevođenja klasičnog dela svetske literature. Prevodilac je Alreksandra Mančić
Jerko Mihaljević: Putar i parizer; Laguna, Beograd 2023.
Jerko Mihaljević je “novi glas nove generacije” hrvatskih pisaca, napisao je Kruno Lokotar i, kao i obično, bio u pravu. Ipak, šta to znači? Šta znači novi glas i šta znači nova generacija? Na prvi pogled, sve je tu, manje ili više, jasno: Mihaljević pripada generaciji pisaca koja tek što je odmakla od svoje tridesete godine, jugoslovenske ratove ne pamti, te svojim glasom doziva neke druge priče, probleme i opsesije, što ga po automatizmu i po inerciji preporučuje kao novi glas. No, to nije dovoljno. Nova priča kao takva, kao nova, nikada nije jemstvo književne novine, još manje prepoznatljive različitosti u odnosu na priče koje su ispričane pre nje, tim pre što su sve priče – da se podsetimo starog Borhesa – već ispričane. Mihaljević ne piše o ratu – u redu, ali šta s tim što ne piše o nečemu? Ne piše ni o vanzemaljcima. I? Zar pisanje o ratu, o traumi rata, o najvećem događaju u životima ljudi koji su rat, na jedan, drugi ili treći način okusili, ne može biti novo i drugačije? Može, naravno. Zar nam veliki roman Damira Ovčine Kad sam bio hodža ne govori upravo to?
Ali novina Mihaljevićevog pisanja nije ni u temi, o onome o čemu piše. Uostalom, on piše o četvorici zagrebačkih prijatelja, tridesetogodišnjaka (o ljudima svoje generacije) kojih se rat više ni na koji način ne tiče, oni o ratu ni ne razmišljaju, ali odnekud su se, a da ni sami ne znaju kako, zaglavili u svojim životima kao u živi pesak da su upali. Atmosfera Mihaljevićevog romana priziva upravo tu sliku ili taj osećaj: tonete u duboko blato i što se više batrgate, to vas žitka masa halapljivije guta. Uostalom, nakon početnih i bezuspešnih pokušaja da se iskobeljate i sami ste to shvatili te ste se sada, do nosa u kalu, primirili i čekate da neko naiđe i izvuče vas. Ali to se ne događa, pa ćete još jedanput pokušati da se sami izbavite. Generacijski roman, dakle, ali njih ima koliko god hoćete. Ništa od svega ovoga ne bi zaslužilo Lokotarovu pohvalu da Mihaljević nije jako dobro skapirao staru pouku: pisati ne znači objašnjavati (onako, recimo, kako objašnjava književni kritičar kada piše o nekoj knjizi), niti tražiti razloge na način filozofije, nego jezikom zahvatiti živote u njihovoj sirovosti i neposrednosti, potom u njihovoj dubini i složenosti. To znači slediti svoje junake s distance, kao detektiv koji prati sumnjivca (kako ne biste junacima smetali u donošenju pogrešnih odluka), ili se noću uvlači u njegovu kuću da bi mu ispreturao fioke, pronašao papire i čuo ga kako diše. To znači ne mešati se u živote svojih junaka, kuda god da su se, u međuvremenu, uputili (računajući i provaliju). Mihaljević radi upravo to: pušta Toma, Ronka, Crnog i Dombu da se, držeći se jedan za drugog, izvlače iz močvare sopstvenih života kako znaju i umeju. A uglavnom ne umeju.
Svoje junake Jerko Mihaljević zatiče u očajnom stanju, slepljene za sredinu iz koje potiču, bez snage, volje i motiva da iz nje odu. Uglavnom žive s roditeljima i roditelji ih, uglavnom, izdržavaju, osim Tomija kome je, naizgled, osim žene s kojom živi, sve potaman. Prvobitni utisak, međutim, da je reč o zgubidanima i gubitnicima, varljiv je utoliko što je reč o ljudima koji su imali svoje šanse, ali su te šanse, bez greške i bez previše oklevanja, propuštali. Zagrebačka četvorka, dakle, ne ume ili nema snage da se odmakne od života svojih roditelja, ali dok se roditelji mogu izgovarati makar ratom, dotle ovi nemaju čak ni taj izgovor. Zbog toga se odlučuju na očajnički korak: ponoviće mladalačku avanturu, krenuće na more istim onim putem i istim onim povodima kojima su išli kao klinci. Motiv je vrlo prepoznatljiv: ako se odmaknu od sebe samih, možda se nešto i dogodi. Problem je, naravno, što sa sobom uvek nose i sebe. Oštećene i ubijene u pojam. Potrpaće svoja iznurena tela i svoje otupele duše u kola i krenuće u potragu za izgubljenom mladošću (da podsetimo: reč je o momcima od tridesetak godina) kao da su krenuli u potragu za izgubljenim svetim gralom. Krstaška komponenta ovde nije bez neke: njihov odlazak na odmor od sebe samih ispostaviće se opasnijim nego što su slutili: besmislena opijanja, žestoke (besmislene) svađe, tipično muška lenjost i besramno kaškanje u sopstvenom smradu, zastrašujuće odsustvo ideja, paraliza u dodiru sa stvarnim svetom… Dok pratimo kako se četvorka tetura po jadranskoj obali, pisac u paralelnom pripovednom toku odvija i rastavlja njihove živote, birajući detalje ili epizode koji pokazuju kako su, kog đavola, uopšte dospeli (d)ovde, ali u tim opisima (još jednom) nema nikakvih objašnjenja, još manje dociranja. Na junacima je, a naročito čitaocima, da izvode zaključke. Ništa tu ne štrči niti smara, jer sve je urađeno s dobrom merom, dinamičnim i živim jezikom.
Jerko Mihaljević je novi glas nove generacije utoliko što je odlično savladao tehnike pripovedanja (umesto da fantazira), što je disciplinovao jezik (umesto da divlja), te što nije podlegao inercijama koje bi mu, unapred, odredile pravac pripovedanja. Putar i parizer je upravo zbog toga odličan tekst koji istovremeno puno daje, obavezuje i obećava.
Nedavno izdanje priče o Servantesovom plemiću iz Mačve, osim o ovom braniocu potčinjenih i slobodne volje, govori i o veštini prevođenja klasičnog dela svetske literature. Prevodilac je Alreksandra Mančić
Na upravo raspisanom tenderu nije naznačena procenjena vrednost rekonstrukcije, adaptacije i sanacije stare zgrade Glavne železničke stanice u Beogradu i promene namene u muzejski objekat. Sve treba da bude završeno za Expo
Gojko Božović je ovogodišnji dobitnik nagrade Velika bazjaška povelja koju dodeljuje Savez Srba u Rumuniji. Ta vest je skrenula pažnju i na veliko nastojanje srpske manjine u Rumuniji da ostanu povezani sa maticom
Nakon četvorogodišnjeg renoviranja opet je otvorena Biblioteka Foldžer u Vašingtonu, pa su sada prvi put izloženi njihovi najvredniji eksponati – retke knjige
Retrospektivna izložba Mire Brtke u Rimu ocenjena je kao događaj kulturne diplomatije. U Pekingu gostuje Muzej savremene umetnosti sa izložbom konceptualne umetnosti, a u Parizu, pred početak Olimpijdkih igara, predstavljena je arhivska građa o srpskim Olimpijcima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve