Negde pri početku eseja naslovljenog “Fenomenološki i feministički pristup ženskom pogledu”, u studiji pod naslovom Ženski pogled – Revolucija na ekranu, autorka Iris Bre ističe i pojašnjava sledeće: “Uobičajeno je da gledaoce/gledateljke u bioskopskoj sali posmatramo kao odvojene od platna koje gledaju. Oni ili one su misleći subjekti sposobni da analiziraju filmski objekt sa određene udaljenosti. Fenomenologija filma, međutim, posmatra ovo iskustvo kao neprestani dijalog između posmatrača i posmatranog. Gledalac ili gledateljka uspostavlja kontakt sa filmom, on ili ona ne gleda film kao nešto unapred poznato ili kao nešto o čemu ima ideju, već uranja u materijalnost filma. Gledaoci/gledateljke nisu naprosto prisutni u bioskopskoj sali da bi prisustvovali projekciji, oni sami postaju akteri iskustva na platnu. Performans se događa u Sali isto koliko i na platnu.”
...…
Ispravnost teze Iris Bre možemo da isprobamo i na uzorku serije o kojoj se u planetarnom smislu u poslednjih nekoliko sedmica najviše priča, a to je serija Too Much koju je Lina Danam, autorka hit-serije Girls (aktuelne u periodu 2012–2017), uradila za Netfliks. Već pri toj odluci stvari se primetno usložnjavaju, jer u priču nužno moramo da uvedemo barem dve naoko bočne a suštinski izrazito važne stvari: kao prvo, pri svakoj, pa i površnijoj analizi serije Too Much neizostavno se stiže do klizave distinkcije između autorskog “rukopisa” i manirizma; drugo, iako nije reč o metafilmskom zapletu, Too Much počiva i na opsesiji britanskim romantičnim komedijama (rom-komovima), što na ravni značenja u značajnoj meri oneobičava ovaj serijski rad. Najpre o drugom. Osnovna začkoljica prve sezone Too Much glasi: mlada žena, Amerikanka, posle bolnog raskida poduže veze, pristaje da ode u London (i Englesku) na mahom bezbolno radno zaduženje. Na taj način dobija priliku da dâ oduška vlastitoj neprolaznoj fascinaciji britanskim rom-komovima (mahom onim koji su nastali pod okriljem [stvarne] filmske kuće “Working Title” – recimo Noting Hil, U stvari ljubav, Četiri venčanja i sahrana…), a da, potom, možda i u stvarnosti iživi vlastite snove o veličanstvenoj ljubavi posle koje se sve iz korena menja. To jeste fin i mudar zamajac za serijsku priču koja se neprikriveno kreće u granicama istog podžanra, a Lina Danam, ukupno uzev, u zadovoljavajućoj meri rabi i razrađuje priču, uz (možda i sasvim ličnu) impresiju da se taj motiv na mahove ipak gubi u pokušaju da se serija učini što univerzalnijom. Međutim, u tom aspektu ne treba cepidlačiti, jer evidentno je da je uspostavljena uverljiva ravnoteža između polaznih autorskih namera s jedne, i nužnih kreativnih ustupaka s druge strane.
Osim toga, Too Much ne beži od britanskog društveno-geografskog konteksta, a od britanskih rom-komova bez ustezanja preuzima dobro znanu meritokratsku potku koju je taj filmski žanr zapatio davnih dana, pre toga preuzetu iz dela Džejn Ostin, u kojem smo jasno naučeni da je sreća izgledna tek ako i kada pobedimo sopstvene falinke. A upravo te falinke, evo, vekovima unazad – što u književnoj, što u filmskoj i serijskoj obradi – predstavljaju možda i ključno pogonsko gorivo u pričama upravo tog tipa i takvih pogleda na svet. Na sve ovo skladno je nakalemljen podmotiv sudara kultura (culture clash), koji se ne zaustavlja samo na ionako minornim leksičkim razlikama između SAD i Britanije. U globalistički upeglanom i umreženom svetu dominatna društvena kretanja mahom su neutralisala kulturne razlike, te dvoje glavnih junaka ne moraju da brinu još i te brige: romantična i veoma anksiozna Amerikanka i njena brzopotezna ljubav čitavog života, engleski hipster koji na rubu tridesetih godina života živi od danas do sutra, čekajući slavu na konto sviranja u nepoznatom indi-rok bendu.
Međutim, onoga čega u britanskim (i drugim) rom-komovima ima u simpatično minimalnim razmerama, u Too Much stiže u izobilju. Akteri britanskih rom-komova mahom su umereno nesnađeni i vlastitim predrasudama sputani civili, kojima je potreban tek mali podsticaj sudbinske lutrije da se prenu i spoznaju vlastite potencijale za punu i pravu ljubav. U Too Much pak, imajući u vidu dosadašnje stvaralaštvo Line Danam (ovde prisutne i u svojstvu scenaristkinje i producentkinje, ali i u liku strarije, veoma depresivne sestre), dosta toga gravitira oko motiva nikada prevladane anksioznosti i možda nepobedivog narcisizma.Tako je bilo u pomenutoj njenoj seriji, tako je i u ovom delimično britanskom radu. Lina Danam je uspela da se pozicionira kao generacijski znak/duh vremena, kao usud i neizbežna zamka milenijalaca, i to je prenela i u poduhvate spravljene za 2025. godinu. Istini za volju, rečeni narcisizam je na manje-više ravne časti distribuiran i na ostale likove, a vrhunac stiže u epizodi u kojoj se Endru Skot pojavi u ulozi haotičnog sineaste u pokušaju da postane novi Ken Louč. Ipak, i tako blago zamaskirano insistiranje na narcisizmu, pa još kao nečemu što se u ovom svetu jednostavno podrazumeva, ostaje razlog zašto se svako malo javlja utisak da u slučaju Too Much, mimo svih promena “na tkivu” osnovne i veoma upadljive formule, gledamo vešto skrojen “remiks” Devojaka, pri čemu autorka ni ne pokušava da prikrije tragove te svoje relaksirane autoreciklaže.
Naravno, sve se to može podvesti pod uvek zgodnu i višesmislenu autoreferentnost, a to je ovde prečica kojom se vraćamo negde na početak ovog prikaza. Kod autora iole artikulisanijeg izraza i jasnih, kanda i opsesivnih tema, teško je razgraničiti manirizam – koji zavređuje makar prozivku i poneki znak pitanja – od autorske samosvesti i prepoznatljivosti autorskog “rukopisa”. Ovim se svojim radom Lina Danam dodatno približila jednom starijem i iskusnijem filmskom pesniku opsednutom prikazima (ekonomski) nimalo napetih života (uglavnom) Njujorčana, te njihovom potragom za srećom: reč je o Vudiju Alenu, takođe i potvrđenom kralju anksioznosti i autofikcije. A što se same serije Too Much tiče, to jeste jedan od najkvalitetnijih i najzaokruženijih serijskih radova u ovih šest-sedam meseci tekuće godine, uz nužnu ogradu: sveukupno mereno, film Sićušni nameštaj (Tiny Furniture, 2010) i dalje ostaje najviši domet Line Danam u njenoj višekrakoj karijeri (uključujući tu i izlete u svet proze).
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U Narodnom pozorištu u Beogradu 1. oktobra počela je nova sezona, a na kraju predstave ansambl Drame izneo je tri zahteva - hitno povlačenje novog Pravilnika, razrešenje predsednika Upravnog odbora, te preispitivanje rada ministra kulture
Novi solo album Davida Byrnea, nekadašnjeg frontmena legendarnih “Talking Heads”, predstavlja mini studiju sudbine njegovog stalnog heroja – “gospodina običnog” – u XXI veku
To što Vučić u činjenici da studenti jedu triput dnevno vidi „obojenu revoluciju“ svedočanstvo je autoprojekcije – on nikad nije iskusio podršku, a da nije plaćena
Kao što Vučić govori o dijalogu, Dačić i Vasiljević zbore o zakonu, borbi protiv kriminala i policiji od koje „ni jedne nema bolje“. Reč je o čistom fejku, kao što je i sve ostalo pod naprednjačkim režimom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!