Sergej Dovlatov: Pisma ženama; s ruskog prevela Natalija Nenezić; LOM, Beograd, 2022.
Sergej Dovlatov je neodoljiv pisac, a sva je prilika, bio je i neodoljiv čovek. Uz to, voleo je žene. Volele su – onako medveđe naočitog, pametnog, mračnog i melanholičnog u isto vreme – i one njega. U svojim romanima pisanim, bez razlike, u prvom licu jednine, on sebe predstavlja kao smotanog, pomalo odsutnog i uglavnom neodgovornog (kada je o ženama reč), ali ako je suditi po pismima u kojima, nota bene, pronalazimo istu onu samoironiju kojom Dovlatov boji i svoje romane i priče, bio je sve samo ne smotan i odsutan. Tamaru Uržumovu “napao” je mladi Dovlatov svom silinog svog spisateljskog talenta i šarma. Godine 1963. Dovlatovu je 22 godine, na odsluženju je vojnog roka, a kao što znamo, kada je (mladi) muškarac u vojsci – posebno ako se vojni rok služi u diktaturi, dakle, u ljupkoj mešavini (kako bi rekao Miljenko Jergović) ludnice i zatvora – žene se čine još poželjnijima, još vrednijima i još privlačnijima. Njegovih devet pisama glumici lenjigradskog Pozorišta mladih, kojoj sve vreme persira, urnebesno su duhovita, besprekorno pristojna (u tolikoj meri da nimalo ne skriva eksplicitnost svojih ideja i namera), ironična i samoironična taman toliko da ni malo ne smeta kada se razmeće svojim poznavanjem književnosti, ali pre svega i iznad svega – zahtevna: glupoj osobi se naprosto ne bi moglo tako pisati. Iz nekog razloga (možda zbog toga što je starija od njega), Tamara mu se opire (“Tugujem kao odbačeni vozić”, napisaće u jedom pismu), ali, razume se, njemu ne pada na pamet da odustane. Ako je suditi po promenama Dovlatovljevog tona, njihova veza nije ostala samo na prepisci, ali, s druge strane, toliko je konfabulacija u tim pismima – piše, na primer, da je rođen u Novosibirsku iako vrlo dobro zna da nije – da ova pisma već jesu ono što ubedljivo najavljuju: književnost.
KoricaKafka.qxd…
Zapravo, naslov ove knjige obećava nešto drugo od onoga što u njoj pronalazimo. Sve Dovlatovljeve korespondentkinje su, naravno, žene, ali osim Tamare Uržumove on se nijednoj drugoj ne udvara, niti piše ljubavna pisma jer ostale žene su njegove prijateljice, Jelena Dovlatova supruga, a Kaća kći. Razočaranju, međutim, nema mesta jer čak i kada piše pisma u kojima razmenjuje informacije, Dovlatov je veliki pisac, a veliki pisac uvek će, kao prirodni impuls, pronaći dovoljno motiva i dovoljno prostora da se poigra jezikom. Brzo nas, recimo, navikne na to da u svakom narednom pismu, o čemu god da je reč – razgovoru s izdavačima, refleksiji o Americi, priči o kupovini kuće, sećanju, nevoljama s novcem – očekujemo (samo)ironiju, humor, pronicljivu perspektivu, neočekivan obrt. Veliki pisac poput Dovlatova, drugim rečima, ne može da ne piše onako kako piše, čak i ako vrlo dobro pravi razliku između žanrova ili prilika u kojima se nalazi. On, naime, uvek piše punom snagom, sve i da piše na salveti.
Veći deo Dovlatovljevih pisama u ovom izboru napisan je u Njujorku i poslat prijateljicama u Boston (Julija Gubareva), ili onima koje su ostale u Sovjetskom Savezu (Dovlatov je, naime, 1978. godine, s porodicom i psom, na jedvite jade, spasavajući glavu i pozivajući se na svoje jevrejsko poreklo, izašao iz Sovjetskog Saveza). Utoliko je jedan od motiva koji se u pismima često varira, doživljaj Amerike i Njujorka, ali i beda ruske emigracije, te razumevanje Sovjetskog Saveza iz promenjene perspektive. Dovlatov je bio čovek koji je mnogo intenzivnije živeo u mehuru koji stvorio za sebe nego u spoljašnjem, “stvarnom” životu, bez obzira na sve što je radio u Sovjetskom Savezu da bi preživeo, te u njegovim pismima činjenica gotovo da nema. Recimo, iz pisama koje je kćeri i ženi slao iz iz Beča – one su u to vreme već u Njujorku – Beč se ne vidi uprkos jasnoj svesti da je najzad na slobodi. Dovlatov odlučno odbija da putuje u Pariz, Rim, ili Minhen pod izgovorom da mu je na putovanjima dosadno i da se oseća usamljenim. Uzalud mu prijatelji govore da je susret s Parizom nešto što se nikada ne zaboravlja. S druge strane, saznajemo kako živi: budi se oko 6 izjutra, tri sata piše, tri sata uči engleski, onda čita, odlazi na pijacu, sluša radio, ponekad odgleda film (računajući i jedan pornografski, “dosadan i netalentovan” jer se svodi na gastrointestinalne finese) i uopšte se ne trudi da pronađe posao. U pismu iz Beča od 20. novembra 1978. piše: “Išao sam u park da čistim lišće, za pare. Zaradio sam više od 500 šilinga. Nude mi još i molerski posao, ali nemam prljavu odeću, sve je novo”. Upravo u pismima iz Beča pronalazimo dragoceni Dovlatovljev spisak najviših vrednosti, što je ujedno i njegov životni plan kada se obre u Njujorku: “Osnovni principi mog života su sledeći. Opadajućim redosledom po važnosti i značaju: 1. Biti s vama; 2. Pisati ono što hoću; 3. Objavljivati najbolje od onoga što je napisano; 4. Čitati dobre knjige; 5. Nekako zarađivati za život”. Plan je, kako se vidi, vrlo precizan i zapravo zadivljujući. Posebno je precizna peta, najmanje važna stavka: “Nekako”, piše Dovlatov, “zarađivati za život”. Ne jednom pronaći ćemo u njegovim pismima, više implicitno nego eksplicitno, da mu je najvažnije a možda i jedino važno, upravo pisanje, te da iz Sovjetskog Saveza, zapravo, svemu uprkos, ne bi ni otišao da su mu drugovi komunisti objavljivali knjige, kao što nisu. (U dodacima pismima u ovoj knjizi Dovlatov, u dva intervjua i dva predavanja, objašnjava o čemu je tu zapravo reč. Naravno, najbolje “objašnjenje” bilo čega što nas zanima jesu njegovi romani.)
Pisma ženama lepa je knjiga koju s jednakim uživanjem mogu čitati oni koji se s Dovlatovom susreću prvi put – inteligentni će čitalac pronaći dovoljno znakova zbog kojih će se, odmah posle pisama, baciti na romane i priče – ali i oni koji su pročitali sve što je do sada objavljeno, jer pored prepoznavanja motiva i pramotiva, pored uživanja u svemu onome što Dovlatova čini Dovlatovim, nudi nam ova knjiga i slojeve koji se, svemu uprkos, mogu pronaći samo u pismima (dok su se ona još pisala na papiru, rukom ili na pisaćoj mašini).
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Beograd na vodi je početkom aprila odustao od zgrade stare Pošte na Savskom trgu pa se pre neki dan ipak predomislio, a ministar Siniša Mali je juče rekao da će ona biti srušena kako bi se izgradila nova sa starom fasadom, iako još nisu dobijeni ni lokacijski uslovi
U Beogradu, danas je na Trgu Republike sviralo zajedno oko 1000 gitarista, i postiglo nacionalni rekord. Dejan Cukić, jedan od poznatih muzičara koji su im pomagali, kaže – bio je zaista lep osećaj
Po nekima, Kopolin „Megalopolis“ je izviždan na premijeri na Kanskom festivalu, a po drugima nije. Film je nastajao 40 godina, i snimljen je novcem od prodaje Kopoline kompanije vina, 13. po proizvodnji u SAD
Oko 150 muzeja u Srbiji danas obeležava svoj dan, a oni u Beogradu, kao i u 120 gradova sveta, i Noć muzeja kad je muzejska ponuda drugačija i atraktivnija nego ostalih dana i kad je ulaz besplatan
Ministri finansija i kulture najavili su da će do Ekspa 2027 Beograd dobiti više od 50. 000 kvadratnih metara muzejskog prostora, odnosno muzejsku četvrt sa četiri nova muzeja, plus još dva s druge strane Save
Ako u Srebrenici nije bilo genocida, znači li to i da su nevini pojedinci osuđeni za ovo delo, poput Ratka Mladića i Radovan Karadžića? Republika Srbija – čisto da se na zaboravi – priznaje Haški sud
Opozicija koja ide na izbore možda nije računala sa ovolikim saplitanjem od „svoje“ čaršije, ali je morala da računa na Vučićeve igre. Imaju vrlo malo vremena da pokažu da li su iole spremni za to ili su gologuzi krenuli u koprive
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!