Intervju – Pero Kvrgić, glumac

Prošlog petka u beogradskom Narodnom pozorištu gostovala je predstava Stilske vježbe, upisana u Ginisovu knjigu rekorda kao najdugovečnija predstava na celom svetu: igra se bez prekida i bez promene učesnika punih 46 godina. Kod nas su Stilske vježbe poznatije po Peri Kvrgiću, velikom hrvatskom i jugoslovenskom glumcu, pa je gotovo sasvim sigurno da je on, a ne Ginis, zaslužan za punu dvoranu te večeri u poplavljenoj Srbiji.

Pero Kvrgić ima 87 godina. Počeo je da glumi u partizanima 1944. godine, nastavio je u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, zatim u Dramskom kazalištu „Gavela“, za čije je osnivanje jedan od zaslužnih, vratio se u HNK i otišao u penziju. Osim u Stilskim vježbama, trenutno igra u još tri predstave.

Pero Kvrgić se veoma često smeje, srdačan je, otvoren, i kao da mu je nelagodno što je predmet našeg interesovanja. Razgovarali smo o običnim, životnim temama.

„VREME„: Dugo vas nije bilo u Beogradu?

PERO KVRGIĆ: A ne, pa gostovali smo prije godinu-dvije sa predstavom U posjetu kod gospodina Grina. A ako mislite na Stilske vježbe, to jeste, nije nas bilo od 1968. godine. Tada smo gostovali u Ateljeu 212, gledao nas je Danilo Kiš, koji je preveo Kenoove Stilske vježbe sa francuskog. Bio je zadovoljan, veoma zadovoljan.

I predstava U posjetu kod gospodina Grina je dugovečna predstava, ima više od 200 izvođenja…

I to mi je, osim Vježbi, draga predstava. Dugovječne predstave se dese, ne znam kako. Desilo se i da smo mi još živi i relativno zdravi i prijateljski raspoloženi, i da nas drži volja da je igramo.

U Snu ivanjske noći u „Gaveli“ u režiji Aleksandra Popovskog igrate Puka, lik koji je kod Šekspira, a i u pozorišnoj praksi, mladih godina. Da li vam je ovo prvi Puk u karijeri?

Jeste, u mladosti nisam igrao Puka. Aleksandar Popovski, redatelj predstave, htio je staroga Puka kome je dosadno budući da ima veliko iskustvo u svim tim intrigama, pa se budi, i na kraju se razigra i postane pravi Puk. Pridobio me je Popovski, pitao me na telefon da l’ bih htio igrati Puka, a ja sam se počeo smijati. Dopalo mi se kako smo radili. On je dao glumcima slobodu, puno improvizacije je bilo tu. Masu predloga koje sam predložio on je prihvatio. Recimo, kako Puk pretvara u magarca onog lika… ne mogu se sad sjetiti kako se zove. Popovski je predložio sa ga udarim batinom među noge, a ja sam rekao: ma ja bih da ga poljubim, i Popovski je prihvatio.

Kritičarima se nije dopala predstava U ime novca Viktorije Nikiforove, u režiji Dražena Ferenčine, u kojoj igrate Isusa. Jedan od naslova je bio „Predstava koju čak ni Pero Kvrgić kao Isus Krist spasiti ne može„. Čuje se da se predstava održala samo zato što ste vi u njoj.

A pa ne, nemojte to… Ljudi dolaze, to je točno, ali dolaze mladi. Možda da vide da li ćemo ostati živi do kraja predstave, biće da je zbog toga… Ja nikad nisam odbio ulogu, i najmanju sam igrao, čak i kad je bez riječi. Smatram da glumac treba iz solidarnosti prema kolegama da igra.

Sad, otkako ste u penziji, zaista biste imali prava da birate uloge.

A nude mi svašta, i na filmu, i na televiziji, sapunice naročito. To sam im odbio.

Glumite od 1944. godine, otkako ste otišli u partizane…

Ja sam i prije toga jednom odlazio u šumu, al’ su me vratili. Jednog dana smo igrali nogomet protiv Nijemaca, imao sam 16 godina, a tamo s nekog brda su nas gledali partizani i htjeli su nas upucati. Onda sam ja s jednim kolegom otišao u šumu. Bio sam slabo obučen, mršav, žgoljav, pa me je on nagovorio da se vratim kući. Zatim sam 1944. godine otišao opet, i to u glumačku družinu. Odatle sam poslije rata otišao u glumačku školu. I skoro da sam pao.

Na prijemnom?

Ne, prijemni sam odmah prošao, nego u toku školovanja! Počeo sam mutirati sa 18-19 godina, i baš kad sam igrao Ferdinanda u Šilerovim Razbojnicima glas mi je otišao kako ne treba! Zato su me htjeli rušiti sa ispita i izbaciti iz škole.

Najveći deo karijere proveli ste u „Gaveli„, pozorištu koje je 1953. godine osnovala grupa glumaca i umetnika, članova Hrvatskog narodnog kazališta. Zašto, šta vam se nije dopalo u velikom HNK–u?

Nije nam se više tamo dopadalo, pa smo mi, pobunjenici, napravili novo kazalište. Bili smo mladi ljudi. Imali smo vođu, Gavelu. Bio nam je važan kvalitet, a ne partijska orijentacija. Sjećam se, bio je sastanak, biramo direktora kazališta. Mi predložimo Peru Budaka, književnika, ali on nije bio član Komunističke partije. Mi smo insistirali, i dobili smo ga. Sjećam se, igrali smo Krležu U logoru, onda Ljubav četvorice pukovnika, komediju Ustinova o podjeljenom svijetu u ono vrijeme, Miševe i ljude Štajnbeka, Joneska i Beketa i njihov apsurdni teatar koji je donijelo novo vrijeme. Nismo imali programsku orijentaciju, ali smo poštovali glumca: glumac je bio u centru pažnje, režija je bila u prostoru glume tako da su se mladi režiseri i glumci razvijali zajedno, „Gavela“ je bio kolektivni teatar.

Kakav je bio Branko Gavela kao reditelj, igrali ste u mnogim njegovim predstavama?

Gavela je bio divan, slušao je, pazio je na rečenicu, na izgovor. Sjećam se: teče proba, Gavela sjedi i žmiri, ali primjeti da nešto ne valja. „Mali, kakav to grč imaš tamo“, kaže mi žmireći. Slušajući, vidio je. Eto takav je bio. Igrao sam Kir Janju u njegovoj režiji, i dobio Sterijinu nagradu sa 27 godina. Gavela je tada u pozdravnom govoru rekao: „Ja sam dobio nagradu za prošlost, a Kvrgić za budućnost.“ Međutim, ta budućnost je sada prošlost moja.

Šta vam se nije dopalo u „Gaveli“ pa ste pred kraj radne karijere napustili svoje pozorište i prešli u HNK?

Promijenila se situacija, a što bi drugo. Ljudi su postali prvo ambiciozni, pa zavidni, i onda sam otišao. Drugo je vrijeme, sada je režiserski teatar zavladao. Režiser je sada bog i batina, glumac je u podređenoj ulozi. U naše vrijeme nije bilo tako. Pozvao me Žorž Paro da pređem u HNK, on je bio tamo intendant. Bilo je to par godina pred penziju. Kazalište „Gavela“ je obilježilo najvažniji dio moga života i stvaranja, tu sam igrao masu uloga, možda čak i 200.

Da li znate koliko ste ukupno uloga odigrali do sad?

A kako ću znati? Objavili su monografiju kad mi je bio 85. rođendan, tamo su i to pobrojali.

Rođeni ste u mestu koje se tada zvalo Srpske Moravice, a sada se zove samo – Moravice.

Neki su pucali u tablu s natpisom, pa su je poslije toga skinuli. Moje mesto je u Gorskom Kotaru, blizu Delnica, i iako tamo ima mnogo Srba, tamo nikada nije bilo nikakvih problema. U Drugom svjetskom ratu tamo su pomagali Srbi Hrvatima, a Hrvati Srbima. Pa i ženili su se međusobno. I jako je čudno da se to desilo. To su bili prolaznici, to nisu bili Gorani.

I vi ste iz mešovitog braka, otac vam je Srbin, a majka Slovenka.

Mama je Austrijanka pa je ušla u Sloveniju, pa su se moji u Karlovcu oženili. Kad je počeo rat, oca su odveli, ustaše su ga odvele. Bio je u svojoj restauraciji, a ja sam mu rekao: „‘Ajde tu je šumica, pobjegni.“ Rekao je: „Nemam ja zašto bježat kad nisam kriv.“ I odveli su ga. Najprije u žandarmerijsku stanicu, pa onda u kolonu jednu, pa su ga stavili u neki stočni vagon među druge ljude. I onda je otišao. Jedino sam poslednji pogled njegov vidio kroz rešetke vagona. Ne znam gdje je poginuo… Ali, ja uvijek kažem da u nesreći ima sreće: od tad, ja u svoje tragikomične uloge lako unesem gorčinu zato što je ona zapravo prisutna u meni. Tu je, zbog mog oca.

Kakve vam uloge prijaju, one s kojima možete da se poistovetite ili suprotne od tih?

Pa ove koje u sebi nosim! Kad sam igrao Mekinpota, to mi je draga uloga, u predstavi Patnje gospodina Mekinpota, on vam je jedna hrpa nesreće. Žena ga je ostavila, uboški tip, stalno ide bos. I taj Mekinpot stalno govori o cipelama budući da je bos. I stalno se obraća Bogu. Onda sam se ja sjetio kako sam u partizanima imao dva para cipela, pa sam jedne poklonio drugu koji je bio bos… Ili, kad smo igrali Gloriju Ranka Marinkovića, režirao je Žorž Paro, sjećam se da je Marinković lomio cigaretu na pola. To sam ja primjetio, i onda sam u jednoj sceni to iskoristio, lomio sam cigaretu…

Poslije onoga s cipelama u partizanima, primili su me u SKOJ! Bio sam i u Partiji, a kad sam izašao – Đilas je imao neke ideje o demokraciji – jedan kolega i ja smo se zafrkavali da smo dobili partijsku povišicu. „Kakvu?“, pitali su nas. „Pa više ne moramo da plaćamo članarinu, eto takvu!“

A taj Mekinpot o kome vam pričam je nesrećan jedan čovjek. „Meni živjeti ovako više nije pravo, doviđenja, zbogom, laku noć i zdravo!“ Eto tako on kaže.

Da li pamtite tekstove?

Stare tekstove – da! Hoćete još Mekinpota? Kaže: „Da je dragi Bože, što se to na meni iskušava upravo? Upravo otkako živim, mnogo već lijeta ode, a za me nema ni jedne jedine zgode zbog koje rek’o bih tamo moramo uvijek pitati samo – zašto. Ako nešto već jest onako kao što jest, umjesto da se čini…“ I tako dalje. Boško Violić je to režirao, bila je to velika predstava.

Kakve su vaše sadašnje mlade kolege i koleginice, da li im je po vašem mišljenju stalo do glume onoliko koliko bi trebalo?

Mlade kolege su mlade kolege. Oni se sad bore za svoje mjesto. Toliko jure na sve strane pa im kazalište nije važno, ovo je biznis vrijeme. Ima i sad dobrih glumaca, pogotovo glumica, evo Lelina (Lela Margitić) kćer, Jelena Miholjević, jako je dobra glumica. I moja kćer je glumica, zove se Ana Kvrgić. Sad sam postao djed. I sve to skupa je dobro ispalo.

Pero i Lela