Sale Veruda je osoba koju ne treba posebno predstavljati. Od KUD Idijota do njegove nove grupe Saša 21, poznat je širom bivše Jugoslavije – njegova duga kosa, naočari a la Lenon, čvrsto držanje gitare i sipanje ubojitih rifova, kao i tekstovi sa kojima se mogla identifikovati cela generacija, obeležili su ovdašnju pank i rok scenu više od tri decenije unazad. Ali ono što mnogi ne znaju jeste da je Sale (rođen kao Saša Milovanović) podjednako ubojit i usmeno, na rečima, te da nema običaj da nekome ostane dužan.
Ovom prilikom, upitali smo poznatog pulskog muzičara za mišljenje o aktuelnoj situaciji i dobili na uvid ceo jedan pogled na svet.
„VREME„: Dobar dan, najpre nam molimo vas recite iz prve ruke, kakva je situaciju u Puli i Istri u pogledu epidemije, naročito s obzirom na blizinu Italije i stalne veze, kao i na već široku rasprostranjenost kovida–19 i u našim krajevima?
SALE VERUDA: Najprije bih dao moje viđenje „situacije“. Prvo, čini mi se da su ovo igre interesa, novca i moći, što se u krajnjoj liniji opet svodi na novac. Svako toliko izazove se panika, histerija, paranoja. Svinjska gripa, ptičja gripa, kravlje ludilo, milenijski bag… taj je pak prijetio uništenjem ljudske civilizacije. Osvanuo je 1. januar 2000. godine, i šta se desilo? Ništa. Ah, evo, uspjeli smo to nekako riješiti. Sada je virus nova pošast, a čini mi se sa samim virusom ovo što se dešava ima najmanje veze. Jer, virus nije 100 odsto smrtonosan. Da jeste, svatko tko ga je dobio – umro bi. A nije. Ako pogledamo „njihove podatke“ u nekom najgrubljem omjeru do 10 odsto ljudi je umrlo. U tih 10 odsto koliko je dijabetesa, kardio-vaskularnih bolesti, pušača, ljudi koji boluju od raka i već su na rubu smrti, starijih osoba za koje i obična gripa može biti kobna, itd. Sada pogledajmo grupu preživjelih. Kako su preživjeli, a lijeka nema, cjepiva nema? Možda na bazi imuniteta i općeg dobrog zdravstvenog stanja? Znači, virus nije 100 odsto smrtonosan. Pirane jesu. Govedu koje upadne u dublju vodu, među gladno jato, spasa nema.
Drugo, ako je virus planetarna prijetnja, onda se poduzimaju radikalne mjere. Jesu li maske (i rukavice) efikasna zaštita? Ako jesu, svi ovi pogoni koji šiju vojne uniforme za njihova šminkerska paradiranja to smjesta obustavljaju – i odmah se prebacuju na šivanje maskica. U tri smjene, non-stop. Da se za Hrvatsku što prije proizvede četiri milijuna komada. Da ih SVI nosimo. Ako nisu efikasne, kog se vraga glupiramo sa njima. Dalje, ako je u pitanju globalni problem i opstanak ljudskog roda, onda na tome radi planetarni trust mozgova. Najbolji ljudi i najveći vojni stručnjaci, recimo. Ako znaju smisliti najubojitija oružja protiv ljudi, vjerujem da bi znali smisliti i oružje protiv virusa, a da se samo dio vojnog budžeta usmjeri u ove svrhe. Virus su detektirali, fotkali ga (pokazali su nam fotku, je li tako?), a već mjesecima unatrag ne mogu mu ništa. Ma hajdete, molim vas. To je zajednički, planetarni neprijatelj, idemo se obračunati sa njime, pa ćemo se – kada bude eliminiran i pobijeđen – vratiti našim međusobnim klanjima i ratovima.
Još malo o ovim „kamilica“ mjerama. Zamislimo neboder sa 100 ljudi, svatko je u svom stanu/boksu, međusobno su 100 odsto izolirani, apsolutno nikakve komunikacije među njima nema. Jedan dio već je obolio. Ovi koji su zdravi i ostat će zdravi, jer su u maksimalnoj izolaciji. Pogledajmo oboljele. Da li će svi umrijeti? Neće, virus nije 100 odsto smrtonosan. Većina će preživjeti. Kada period izolacije prođe, ovi koji imaju virus – mogu ga nastaviti širiti. Opet, i za vrijeme izolacije u tom neboderu ljudi će trebati namirnice za preživljavanje. Dostavu može odraditi vojska, policija, Crveni križ, volonteri… tko kaže da među njima nema nositelja virusa? I je li ta roba 100 odsto sterilizirana, i ambalaža i sadržaj?
I ograničavanje kretanja kod nas je polumjera. Kao, nigdje se ne može, ali u dućan se može. Do 17h. Zašto ne do 15h ili još kraće, da se opasnost od zaraze još smanji? Mnogo toga je pozatvarano, ali trgovine osnovnim živežnim namirnicama, kiosci, pošte, pumpe itd. – rade. Igrom slučaja, moja žena – inače, svršeni politikolog – radi na blagajni u Konzumu. Znači, svo ovo vrijeme, ona i ostali zaposlenici su „na prvoj liniji fronte“, u svakodnevnom doticaju sa mnogim ljudima, robom, novcem, karticama. Pitam je: ima li među vama oboljelih? Nema. Je li netko umro? Nije. Ili Konzum na nivou Hrvatske zataškava te podatke, ako oboljelih i umrlih ima. A evo i najnovije: jučer mi kaže žena da šoping centri sad pred Uskrs produžavaju radno vrijeme do 20-21h, korona se (valjda) privremeno ukida, a nakon praznika se opet vraća. Tko je tu lud ili je ovdje samo zbog para? Kao, virus je opasan, opasan, ali nema veze, izložit ćemo radnike, bitno je da mi više zaradimo. Joj, dalo bi se o svemu, ali, vjerujte mi, ne mogu ih više ni gledati ni slušati.
Uglavnom, da ponovim, kad sam o svemu razmislio, zaključio sam da sve ovo sa samim virusom ima najmanje veze. Tako da unatrag 10-15 dana više ništa ni ne pratim. A kada ste već pitali za Italiju… čujte, Italija je velika, tamo sa koronom ili bez nje svaki dan umre 1000-2000 ljudi i možda isto toliko beba se rodi. Da završim, mnogostruko više ljudi umre od šećera (a trpaju ga u maltene sve industrijske proizvode), žderanja hamburgera i ispijanja koka-kole, do alkohola, pušenja i drogiranja, pa se nikad ni izbliza nije digla takva hajka na nešto od toga.
Šta vi radite ovih dana, s obzirom na okolnosti? Sve je pomalo klaustrofobično i kao iz neke antiutopije koju smo već gledali. Ali, da li ste uspeli da sačuvate neki svoj privatan kutak u kome možete da budete ono što jeste, i kako to izgleda?
Sa virusom ili bez njega, moj bi radijus kretanja ovih dana bio isti, stan–studio, studio–stan. Završavamo novi, drugi po redu album mog novog benda Saša 21, pa sam svaki slobodni trenutak u studiju. Na ovoj liniji pos’o-kuća-birtija, korona mi je jedino izbila birtiju, haha. Svaki dan – u kafiću, naravno – pročitam papirno izdanje „Glasa Istre“ i popijem kavu. Eto, to je otpalo. Do daljnjeg.
Da li ste u kontaktu sa drugim kolegama muzičarima iz Hrvatske i sa prostora bivše Jugoslavije? Kako oni preživljavaju?
Čuo sam se sa nekima, uglavnom pričamo slične priče. Kao i svi koji od svog rada žive, i muzičari su pogođeni ovom situacijom. Ako nema posla, onda nema ni para.
Kakvo je vaše mišljenje i mišljenje prijatelja, u vezi s tim kakav nam se svet sprema posle ove epidemije? Da li će veća kontrola društva od strane vlasti postati nešto uobičajeno?
Njihov uvid u naše živote već je maksimalan. Sjedite u kafiću, pijete kavu, mobitel vam npr. javlja koji su vam frendovi u blizini, a to onda znaju i špijuni, zar ne? Gdje ste bili, s kim ste bili, šta ste kupovali, gdje i koliko benzina ste natočili, telefonski razgovori, svaki SMS i mail koji ste ikad poslali je kod „njih“, imaju uvid u vaš kompjuter, sve kontakte, koju muziku ste slušali, koje porniće gledali, kompletan history. Plus, ljudi su i sami skloni sve okačiti na mrežu, kada im je beba prdnula, kada su je presvlačili, šta su ručali i s kim, izlete, stare obiteljske fotografije, i tako dalje, i tako dalje – popis je beskrajan. Tu više i ne treba klasična špijunaža građana. Tajne službe trebaju samo imati kompjuter moćniji od našeg. A imaju ga. Da se jednostavno izrazim.
Da li će doći do velikih promena kad su u pitanju javna okupljanja? Hoće li, samim tim, snimljena muzika povratiti primat u odnosu na koncerte?
Sumnjam, novac je u pitanju. Zamislite Ušće u Beogradu, 40.000 ljudi x pet piva x cijena piva x dani + sve ostalo + porez. Pa Nove godine na otvorenom, ljetni festivali i gradska kulturna ljeta širom Evrope, tehno partiji, duhan, alkohol, droga i voda koji se tu prodaju u ogromnim količinama. Tko će se tog prihoda odreći? Pa, nisu ludi! A većini muzičara živi nastup je uglavnom još jedino ostao kao kakav-takav izvor prihoda. Iako mreža vrti ogromne novce, autore i izvođače, koji je opskrbljuju glazbenim sadržajima, zapravo plaća bijedno. To se mjeri u promilima. Osim toga – ovo sada kažem kao izvođač – ništa se ne može mjeriti sa odličnom atmosferom na nekom live nastupu.
Ovaj karantinski trenutak čini se pogodnim da se podvuku neke crte ispod raznih neizmirenih računa – kako vam se sa ove distance čini upliv politike u slobodu rok stvaranja nekada, a kako danas? Snalaze li se političari uopšte sa muzikom i umetnošću ili su mnogo bolji u ovakvim vanrednim stanjima?
Da budem iskren, danas se bavljenje rokom ne smatra za nešto subverzivno, u Hrvatskoj barem, ne znam je li tako i kod vas? U doba SFRJ su i vlasti i milicija podozrivo gledali na rokere, čupavce, hašišare i prema mnogima represivno nastupali, toga se mi malo stariji sjećamo. Današnje vlasti se ne bave rokerima, ne zato što su se vlastodršci iznenada glazbeno prosvijetlili, nego ih baš briga. A vjerojatno i znaju da rokeri po sistem nisu opasni. Malo mlate kosama (ako ih imaju), odvrću ta svoja pojačala i vitlaju gitarama, deru se i vrište, ali, ništa zato… proći će ih to. Političari su u obračunima prema političkim protivnicima/neistomišljenicima, i prema vlastitim građanima – puno odlučniji i efikasniji. Ju nou vot aj min.
Nedavno su KUD Idijoti dobili nagradu za životno delo na festivalu „Rock&Off“ u Zagrebu. Prosto ne možemo da odolimo, a da ne upitamo nešto što se samo po sebi nameće – šta bi KUD Idijoti rekli o ovom trenutku? Koja bi bila njihova poruka javnosti?
Ne znam. Šta bi bilo kad bi bilo, šta bi rekli… stvarno ne znam.
A šta poručuju Saša 21? Kako se držati i šta raditi?
Kaže stih iz naše pjesme: „Nema objašnjavanja društvenih dešavanja.“ Ali, evo, kad već pitate: u jednom od najvećih zala u povijesti, holokaustu, Hitler nije uspio ubiti sve Židove, iako je na tome sistemski radio, pa neće ni ovaj virus ubiti sve ljude na planeti, netko uvijek preživi. Da nas je netko htio sve pobiti, pustio bi nešto smrtonosnije. Sa druge strane, javlja mi se neka ideja u svijesti… možda je netko namjerno izazvao ovaj kolaps ne bi li se priroda malo odmorila od štetnih posljedica ljudskog djelovanja. Pogoni i tvornice ne rade. Cestovni i avionski promet je reduciran ili potpuno stao (avion za sat leta potroši kisika, koliko i čovjek za cijeli život, a planeta je premrežena avio linijama). Pokazuju se nepotrebni svi ti silni šoping centri. Dobro, to smo znali i prije. Punjenje njihovih polica potpuno nepotrebnim i besmislenim proizvodima industrije gluposti. Samo u Hrvatskoj se godišnje baci 400.000 tona hrane. Vjerojatno će se sada baciti manje. Manje je smeća, galebovi unezvjereno klate uokolo, u kontejnerima je sve manje toga za njih, morat će se vratiti na more, haha. Ima pozitivnih efekata svega ovog.
Šta su bile vaše teme kao muzičara i autora u KUD Idijotima, a šta u vašem novom bendu Saša 21? Jeste li još od svog prvog momenta u rokenrolu vi lično bili svesni ogromnih socijalnih i shodno tome klasnih razlika u muzičkoj publici i kako se sve to u narednim decenijama razvijalo?
Ma, za KUD-ovce znaju oni koji su slušali taj bend, šta se, kako se i o čemu se pjevalo. U Saši se bavim svime osim politikom. Teme su levitiranje, ploče, kazete, diskovi, krediti, starenje, demencija, razdvojenost, otuđenost, usamljenost, pijani i dosadni fanovi, plaže, sunce, more, borovi, konzumerizam… vidite i sami, sve osim politike, haha.
Davno sam počeo sa prvim bendovima i jedini razlog je bio taj što sam volio svirati, napisati pjesmu, imati grupu, volio sam moćan zvuk i da je glasno. Tek usput i daljnjim razvojem sticao sam uvid u „klasno stanje stvari“, koje se i kao tema sve češće pojavljivalo u pjesmama. Pogotovo kada sam se zaposlio i živio od svoje plaće. Nije mi netko iz komiteta trebao objašnjavati i uvjeravati me da smo „svi jednaki“.
Kako danas razmatrate iste te razlike, hoće li ikada biti slobode, jednakosti i bratstva u dovoljnoj meri za sve ili će neki uvek biti „jednakiji“ od drugih?
Od pamtivijeka i pojave prvih klasnih razlika – mi živimo u nekom obliku robovlasništva. On je u nekom periodu povijesti bio „mekši“ ili „tvrđi“ za potčinjene, ali robovlasnički odnosi su istrajali do danas. Danas su suptilniji – recimo da imate kredit, to vam je to, vi ste rob – a robovlasnik ne smije ubiti roba. Premala razlika i premali civilizacijski doseg. I obzirom da se u par hiljada godina to nije promijenilo, ne znam ni kada će, i da li će ikad. I bojim se da će ideja „bratstvo, jednakost, sloboda“ ostati neostvarena. Uvijek će biti „jednakijih“. Idem o tome napisati pjesmu, haha. Sve vas pozdravljam, samo optimizmom i karizmom. I bez brige, oni koji su pustili virus znaju i kada će sve ovo završiti, čim njihovi zadaci i ciljevi budu ostvareni. Tako da se korona ukida 1. maja ili 1. juna ili kada već… javit će nam, znat ćemo na vrijeme.
