

Pozorište
O neprijatnim istinama
Dejan Dukovski, Crno zlato, režija Oliver Frljić, Beogradsko dramsko pozorište


Lucinda Williams, World’s Gone Wrong (Highway 20/Thirty Tigers)
Po tom što mi palci bride
Nešto zlo ovamo ide.
(Vilijam Šekspir, Magbet, prevod Pandurović/Simić)
Tik uoči sedamdeset trećeg rođendana, legendarna Lusinda Vilijams objavila je šesnaesti studijski album World’s Gone Wrong i pozlatila vlastitu muzičku zrelost još jednim autentičnim krikom stvarne osobe. Jer ako vam Lusinda Vilijams poruči da je svet pošao po zlu, to je kao kad Šekspir u Magbetu objavi kako “nešto zlo ovamo ide”.


Dobro, u Magbetu su to bile tri veštice, a ovo je Lusinda – dobra duša i još bolji anđeo, da parafraziramo naslov njenog čuvenog pobunjeničkog albuma Good Souls Better Angels iz 2020. Nekoliko meseci nakon što je objavljen, naša junakinja doživela je moždani udar od kojeg njeno sviranje gitare još uvek trpi, ali je zato njen glas ostao čudesno pošteđen, verovatno zato što Lusinda uvek govori istinu, samo istinu i ništa osim istine.
Na ploči World’s Gone Wrong Vilijams uspeva da spoji dostojanstvo narodnih napeva sa hitnim pozivom na uzbunu u gradovima. Načinom srodnim onom na koji je Bob Dilan iznova kalio čelik svoje protestne oštrice na albumu sličnog naziva, World Gone Wrong iz 1993, i Lusinda ovde preoblači stare žanrove u moderno ruho, ali ruho sačinjeno od sasvim prozirnog sukna, dajući pojmu “transparentnost” ponovo jedno već pomalo zaboravljeno značenje.
Poruka je – kao u “Carevom novom odelu” – da je vladar go i da je došlo vreme da neko ko se više ničeg ne boji, ovo glasno i izgovori. U bajci je to bilo dete, a ovde nam činjenično stanje stvari razotkriva mudra, lepa i talentovana žena što u poslu traje skoro celih pola veka, a to je period koji, ruku na srce, gotovo nijedan predsednik ili karijerni političar po pravilu ne doživi. Ni u Sjedinjenim Državama, u koje Vilijams upire svoj pravednički pogled, niti igde drugde.
Uvod u album tipičan je dilanovski zvučni pejzaž, sa direktnim prenosom one hrabre bezbrižnosti zbog koje nikad nećemo prestati da volimo “Rolingstonse”. No, usred tog uživanja za sve one divlje u srcu, Lusinda nam zapravo govori o svakodnevnoj tragediji malog čoveka koji ustaje u cik zore da ode na posao, radeći udarnički kao prodavac automobila ili medicinska sestra, poput njenih junaka u naslovnoj numeri “The World’s Gone Wrong”. Njih dvoje sve teže sastavljaju kraj s krajem, nalik milionima drugih u ovom naopakom svetu, ali se uzajamno teše da sve može biti i mnogo gore, dok osećaju kako su upravo sada potrebni jedno drugom više nego ikad. Pa ako i vi vrtite glavom dok slušate vesti, trudeći se da između redova ulovite makar tračak istine, baš kao ovo dvoje nevinih, umornih šrafčića u mašineriji masovne proizvodnje, podupirući svog voljenog dok bosonogi plešete uz omiljenu ploču, ne biste li bar za trenutak oterali mračne dane koji postaju sve duži… onda razumete i Lusindu i ovu pesmu i sav ovaj crno-beli svet oko nas, sa tek nešto malo preostalih ljudskih bića okolo.
Upražnjavajući život niskog profila, rascepkan potočićima teško izvojevanih predaha usred marširanja radnog vremena, armija anonimnih pripadnika radničke klase – koja u sebe usisava i onu sve imaginarniju “srednju”, što smo joj navodno nekad davno pripadali – zabavlja se na jeftin način, kakva je i stvarnost u kojoj su ostali zatečeni. I ne traži ni mrvicu više od svoje male, tužne slobode između dve kalvarije.
No, čak i u takvoj rutinskoj sudbini – gde se točkovi motora okreću u mestu, paralisani blatom neostvarenih nadanja, da potkopaju i ono malo dostojanstva što se mukotrpno gradilo odricanjem od svega – ta naša izmučenost i protraćen život pokazuju se za Lusindu kao vredno gorivo. Gubitnici više nemaju šta da predaju pljačkašima naše snage i ponosa. Skrhani savremeni čovek ima još samo svoju misao i ljubav za najbliže kao pogon opstanka. Kada te liše svih materijalnih vrednosti, čak i spokojstva nakon drobilice radnog dana – preostaju ti još samo zajedništvo i pesma.
Slaba uteha, pomislio bi neko, kakva izanđala ideja. Mi, ljudi trećeg milenijuma, išibani hardkor cinizmom naših post–truth univerzuma, zar ne znamo danas vrlo dobro koliko su smešne te zablude o nadi koja će se obistiniti, samo ako dovoljno snažno želimo i slušamo svoje srce.
Lusinda Vilijams s tim se ne slaže. Ona se uostalom davno ispisala iz imenika ovog toksičnog sveta što uporno melje naše egzistencije da ih pretvori u dugmad. Spoznavši opasna životna iskušenja, Lusinda odnekud i dalje veruje u spore procese zapitanosti nasuprot instantnim rešenjima, u ono tiho kontempliranje nad mnoštvom znakova života koje primamo čulima, izloženi dejstvu malaksale prirode. Zvezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama nikada u skorije vreme nisu bili vidljivi kao na ploči World’s Gone Wrong.
Lusinda Vilijams ovde u pomoć poziva svoje drugarice – R&B i gospel divu Mejvis Stejpls, pop džez velikanku Noru Džons, kao i mlađu afroameričku kantri zvezdu Britni Spenser. Zajedno s njima Lusinda na ploči World’s Gone Wrong pokriva čak četiri generacije neuništivog ženskog prisustva na sceni – zvala se ona rok, bluz, soul, folk ili kako god.
World’s Gone Wrong, sa svojim sestrama i braćom koji se, uprkos različitim pokoljenjima, različitoj boji kože i različitim muzičkim stilovima, međusobno prepoznaju, postavlja nova pravila u jednim te istim scenarijima što se mučno ponavljaju sa sve kraćim pauzama. Lusinda Vilijams rešila je da tome kaže dosta i životu pruži priliku da o sebi prozbori nešto i sam kroz diskretne heroje svakidašnjice, jednostavnim rečima i toliko žuđenom toplinom. Bez ogorčenosti, bez preterivanja, bez ukrašavanja, ali i bez kolebanja, a naročito bez ikakvog oproštaja.


Dejan Dukovski, Crno zlato, režija Oliver Frljić, Beogradsko dramsko pozorište


Čuli su se folklorno ojkanje, blejanje ovaca, monaško pojanje, religijske inkantacije, unisono četvoroglasje. Mašine kao da su oživele i počele da plešu. Efekat je bio neobičan jer se na sceni ništa živo ne pomera, a u zvuku se mehanički razvijaju različite strukture


Treća je decenija XXI veka, katastrofalno je stanje (ne samo) za kulturu u Srbiji, ali to je kontekst u kojem uzleću mlade džez snage: nadareni i neretko školovani muzičari koji poznaju tehnologiju, umeju da posluju, ne sapliću se o granice i nametnuta pitanja identiteta




Biće novih leta, scenario i režija Gvozden Đurić (koscenarista Uroš Tomić), igraju: Tamara Krcunović, Zlatan Vidović, Anđela Kribl i Mladen Lero
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve