

Film
Strane produkcije u Srbiji: Snima li se kao ranije
Dok Vučić poručuje da će u Beogradu uskoro biti lakše sresti holivudsku zvezdu nego komšiju, dostupni podaci pokazuju da je talas stranih produkcija u Srbiji poslednje dve godine znatno opao


Geometrijski lavirint
Muzej istorije Jugoslavije, Beograd, 3–15. septembar 2002.


Srpski hoteli su mi velika nepoznanica. Dosad su se uglavnom prijatelji, rođaci i vojska brinuli o mom smeštaju po gradovima i gudurama Srbije. Dvaput sam imao mogućnost da iznutra upoznam srpske hotele, te divne modernističke simbole tržišne ekonomije: sredinom osamdesetih, u osnovnoj školi, prilikom pohoda „Putevima Prve proleterske brigade“ i sredinom devedesetih za vreme fakultetske ekskurzije po južnoj Srbiji. Iako je cilj prvog, obrazovnog pionirskog pohoda, bio pronalaženje jataka i krkanluk po Sandžaku i okolini (tzv. jagnjeće brigade), partijski drugovi su jednog popodneva organizovali neki skup u hotelu Vrbak u Novom Pazaru. Taj hotel je desetak godina kasnije poslužio za smeštaj studenata istorije umetnosti.
Prvi boravak u hotelu bio je božanstven. Divan unutrašnji vrt, ljubazni domaćini, puno ljudi, „nešto“ optimističko, šmekerski, i tako to. Tokom mog drugog boravka vrt je još uvek bio zelen, malo oronuo, domaćini takođe, ne sećam se koliko je bilo posetilaca, ali onog „nečeg“ više nije bilo… Empirijski gledano, mozak mladog čoveka vrlo brzo napreduje. Da li je to isti hotel? Da li je zaista postojalo „nešto“? Prođoše godine u sumnji i nedoumici, a onda, pre neki dan, video sam ga ponovo! U stvari, video sam foto dokaze da je „nešto“ postojalo i u drugim hotelima Srbije – u Majdanpeku, Kladovu, Vrnjačkoj Banji, pa čak i u Hotelu „Moskva“ u Beogradu. Obradovao sam se.
Slično ushićenje je, u filmu Isijavanje (1980), doživeo i pisac Džek Torens (tj. Džek Nikolson) tokom boravka u zavejanom hotelu Overlook u američkim Stenovitim planinama. Vođen „nečim“, ovaj gospodin razbija famoznu stvaralačku blokadu, menja ime u Džoni i pokušava da isproba sekiru na svojim najbližima. Osujećen u toj nameri, umire i time dobija počasno mesto među serijskim ubicama okupljenim za vreme proslave Dana nezavisnosti 1921, na maloj fotografiji okačenoj na zidu De Stijl enterijera hotela.
Smatra se da su fotografije svedočanstvo vremena koje je prošlo, ali i onog koje traje. Fotografije Vesne Pavlović izložene od 3. do 15. septembra u Muzeju istorije Jugoslavije u Beogradu predstavljaju nam hotele građene, ili hotele čiji je enterijer prepravljen u periodu socmodernizma. Enterijeri su snimani tokom protekle dve godine širom Srbije i daju zanimljiv presek zatečenog stanja u našem hotelijerstvu. Prikazane minimalistički organizovane ugostiteljske prostorije bez posetilaca i decoruma liče na supermarkete iz perioda inflacije. Mermerne stepenice, metalne stepenice, kožne fotelje i drveni stolovi izgledaju kao deo jedne velike instalacije, kao što su to ’93. bili rafovi samoposluga.
Ne verujem da je Isijavanje mnogo pomoglo američkim hotelijerima, ali, s druge strane, ako se u hotelima ogleda ekonomski prosperitet zemlje, fotografije Vesne Pavlović i Isijavanje pružaju vrlo sličnu sliku stvarnosti, a naročito prošlosti jednog podneblja. A prošlost i sadašnjost naših hotela u bliskoj su sponi sa političkim prilikama u zemlji. Zahvaljujući tome, postaje vidljiva blaga ironija autorke naspram proteklih režima, ali isto tako Vesna Pavlović uspeva da prikaže ono „nešto“ što sam osetio kada sam bio mali pionir. Takođe, za razliku od raznih bedekera i prospekta hotela, ovde nisu prikazane sobe koje čekaju svoje korisnike, niti ulazi koji imaju dodir sa spoljnim svetom. Nema izlaza iz ovog geometrijskog lavirinta, nema bekstva od „nečeg“, od Džonija…


Dok Vučić poručuje da će u Beogradu uskoro biti lakše sresti holivudsku zvezdu nego komšiju, dostupni podaci pokazuju da je talas stranih produkcija u Srbiji poslednje dve godine znatno opao






Jedne večeri su nemački avioni sravnili ulice Bredforda, ali je, začudo, kuća porodice Hokni ostala netaknuta. Pod stepenicama se skrivao i dečačić po imenu Dejvid, koji se naredne osamdeset četiri godine prema životu odnosio sa dubokom i neodoljivom radošću. U međuvremenu je postao karijatida umetnosti dvadesetog veka i verovatno poslednji vizuelni umetnik čiji će odlazak biti zabeležen širom sveta


Vicko Krstulović, Neretva i Sutjeska; memoari 1942–1943; Most Art Jugoslavija, Zemun, 2026.
Intervju: Radovan Lazić, tužilac
Kako je kontaminiran slućaj Veselina Milića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve