Jedan od idioma koje je globalno proslavila krvava posljednja decenija dvadesetog stoljeća na Balkanu jest zasigurno i „etničko čišćenje“ ili – kako se u optužnicama Haškog tribunala i na stranicama najpoznatijih svjetskih novina najčešće kaže – „ethnic cleansing„. Znajući to, teško je post festum ne biti zadivljen profetskim senzibilitetom skupine muzičkih producenata koji su u londonskom pabu Ruska carica dan nakon Vidovdana 1987. godine dali zajedničko ime za neke vrste muzike koje su onomad tek počele na velika vrata ulaziti u svjetsku muzičku industriju. U dilemi između etiketa „world music“ i „ethnic„, odabrana je prva, a razlog je bio – prema jednom od učesnika – to što je drugi termin zvučao „suviše akademski“. Četiri-pet godina nakon njihovog sastanka, termin „ethnic“ je izgubio svoju akademsku ezoteričnost, ali je polako sticao ponešto negativan halo efekat. Fraza „world music„, naprotiv, postajala je u isto vrijeme sve popularnijom, a u masovnim je medijima prizivala isključivo pozitivne asocijacije.
Naslov i podnaslov knjige Ivana Čolovića suprotstavljaju ova dva termina. Knjiga Etno (Biblioteka XX vek, Beograd, 2006) nosi podnaslov Priče o muzici sveta na Internetu. „Muzika sveta“ je, naravno, upravo „world music„, ono što se na području od Vardara pa do Triglava uglavnom naziva etno.
Dvadeset godina nakon Divlje književnosti, koja je jednim dijelom bila i prva ozbiljna analiza fenomena tzv. novokomponovane muzike, Ivan Čolović je napisao knjigu koja je također pionirska, ovaj put u smislu analiziranja tzv. etno-muzike. Indikativne su i metodološke razlike u Čolovićevom pristupu ovim fenomenima. Dok su glavni izvor „narodnjačke priče“ u Divljoj književnosti bili radijski kontakt-programi tipa „pozdravi, čestitke i želje slušalaca“, primarni izvor u Etnu jest – kako se i iz podnaslova vidi – Internet. Jedan od razloga je, naravno, i duh vremena. Uostalom, u vrijeme nastanka Divlje književnosti Internet faktički nije ni postojao. Nije to, međutim, jedini razlog. Dok su radio-stanice koje su prve propagirale novokomponovanu muziku redovno bile lokalne stanice koje su svojim signalom „pokrivale“ mala područja „užeg zavičaja“, Internet je – po definiciji – globalna mreža. Ova formalna razlika ukazuje i na važne karakteristike samopercepcije izvođača ove dvije vrste muzike: prvi – da tako kažemo – misle lokalno, a potonji – globalno. Prvi s lakoćom nalaze svoju publiku i ne tragaju za teoretskim utemeljenjem svoje „poetike“, kod potonjih je pak izuzetno izražena potreba za „pričom“ koja njihovu muziku kontekstualizira.
Čolovićeva nova knjiga podijeljena je u dva dijela: prvi (Virtuelno putovanje u etnolend) svojevrstan je dnevnik istraživanja, dok drugi (Ethno sound system) predstavlja rezultate istraživanja. U prvom dijelu Čolović nam prezentira svoje dnevničke bilješke načinjene tokom istraživanja dugog oko godinu i pol dana (od juna 2003. do decembra 2004. godine). Istraživanje je vođeno isključivo na Internetu, a analizirani su sajtovi iz skoro cijelog svijeta. Od Srbije preko centralne Azije, Tibeta i Afrike pa natrag na Balkan – tako je nekako izgledao Čolovićev online itinerer. Fascinantne su podudarnosti koje Čolović pronalazi u ispovijestima zvijezda etno-muzike iz različitih krajeva svijeta u sveprisutnom žargonu autentičnosti. Sličnosti među različitim galaksijama etno univerzuma iznova pokazuju ispravnost odluke o internetskom istraživanju. Riječima samog Čolovića: dominantno hibridni karakter muzike sveta usklađen je sa žanrovsko mešovitim internetskim pripovedanjem. Isto tako, Čolovićeva je intencija prvenstveno bila analizirati priču oko muzike, a ne samu muziku. Rezultati istraživanja pokazaće tako da je funkcija priče oko etno-muzike svugdje u svijetu slična bez obzira na muzičke različitosti.
Teško je, naravno, u kratkom prikazu čak i skicirati sistematičnost briljantne Čolovićeve argumentacije. Teško je ilustrirati vrckavi stil s bljeskovima vajldovske duhovitosti, kao i formalnu inventivnost koja se ogleda u skoro programatskom uranjanju u internetske izvore. Potrebno je, međutim, makar ovlaš spomenuti da je reč o knjizi čiji zaključci nadilaze sferu (etno) muzike. U drugom dijelu knjige Čolović cijelo jedno poglavlje posvećuje etnomaniji kojoj je sama muzika odavno postala preuska i koja je shodno tome – da se poslužim Uelbekovom frazom – proširila područje borbe. Na kraju knjige – a na tragu nekih teza Igltona i Žižeka – Čolović izlaže kontrakulturnu strategiju koja se ne bazira „na kompatibilnosti i uzajamnoj prevodljivosti kultura nego na njihovoj suštinskoj nesavršenosti, nedorečenosti i poroznosti, što osećamo kao zajedničku ljudsku sudbinu“.
U tom se smislu može opravdati pomodarstvo eksjugoslovenskih kvaziurbanih šminkera koji, kao, vole etno, a ne podnosne narodnjake. U jednoj stvari oni zbilja jesu u pravu: to nije ista muzika. Međutim, u percepciji (i valorizaciji) potkrala im se ozbiljna greška. Njihov mondeni etno zapravo je „zatvoreni sistem diskursa, koji ne dozvoljava da se njegove granice prekorače“. Narodnjak je pak programatski porozan, a uz to je – kako bi rekao Boris Buden – sposoban i za najsofisticiraniju empatiju, dakle i za prepoznavanje zajedničke ljudske sudbine.
