Epoha evropske balvan-revolucije

Hrvatski leksikograf Vlaho Bogišić jedan je od dobrih duhova ovih (balkanskih) prostora koji više deluje nego što piše, više druge navodi da pišu nego što piše on sam, ali kada, s vremena na vreme, okupi između korica knjige ono što radi – to ostavlja traga. Zbirka eseja Nedovršeni Bogišićev Ustav i druga plemenska razmatranja (Službeni glasnik, Beograd 2019, urednik Branko Kukić), nagrađena je kao najbolje delo nefikcijske proze objavljeno u Srbiji 2019. godine. Žiri (dr Ana Stišović Milovanović, dr Tomislav Brlek i Svetislav Basara) s pravom je primetio da je reč o autoru koji činjenicama vlada besprekorno, ali im se ne prepušta, o eruditi koji, kroz uravnotežen tekst, kombinuje dokumentarno i esejističko, a njegovo „nadahnuto kazivanje o književnoj istoriji ili istoriji zbivanja na ovim prostorima, otkriva filigranske detalje za koje se malo zna, ili podseća na opštepoznate činjenice, osvetljene novim tumačenjima“. U drugom jezičkom režimu moglo bi se reći da Bogišić dekonstruiše sve čega se dotakne: jezik, istoriografski pristup, književnost i književne likove, tradicionalizam (ali ne i tradiciju), a ne štedi ni sebe. Njegov slavni predak Valtazar (Baltazar Balto) Bogišić, pisac Opšteg imovinskog Zakonika za Crnu Goru (1888. godine) koji se smatra remek-delom juridičke literature, dobro mu dođe da zavrti istorijsko-pojmovne dileme o pojmu identiteta, nasleđa, predanja.

Na pitanje zašto je knjigu objavio u Beogradu, a ne u Zagrebu, Bogišić kaže: „Bilo bi oholo kazati da Nedovršenog Bogišića nisam mogao objaviti doma, dapače i to kod odličnih privatnih urednika. Ali s fabulom ove nefikcionalne knjige, a i inače sa mnom kao sugovornikom njezinih junaka, stvar je ipak u tome da se taj mali dramaturški sažetak vrti na javnome gumnu. A i u tome da su Gojko Tešić i Branko Kukić, promatrajući sa strane što se s time događa, ustrajali da ne odustanem ni od teksta, a ni od knjige kao utočišta teksta. U Beogradu se tu knjigu doista može čitati izvan konteksta o kojem sada govorim, a i kada ju čitatelj donese u njezino ishodište velikim je dijelom olakšana od tih tereta.“

„VREME“: Nosite slavno prezime, čak se u naslovu knjige poigravate njime. Kako biste objasnili tu igru s prošlošću nekome ko još nije čitao vaše eseje?

VLAHO BOGIŠIĆ: Mnogi se moji tekstovi različitih žanrova bave nedovršenošću, a kada je riječ o Bogišićima iz Konavala o kojima je ne samo simbolički, naslovnom izvedenicom, riječ u knjizi o kojoj govorite, da, u pravu ste, taj pojam, da ne kažem fantom određivao bi svijet kojim se krećem, vjerojatno i kada bih htio ili pokušao iz njega pobjeći. Bogišići su u Konavlima, makar ima i drugih Bogišića koji im nisu porodična svojta, možda koliko i Sveti Vlaho u Dubrovniku, a nekako u doba kada su stari Dubrovčani s njime došli u Konavle i Bogišići su se među sobom a i u dokumentima počeli zvati tako – Bogišićima. S mojim naraštajem došlo je do toga da nas prividno u Konavlima više nema, pa se doista ne samo dogodi nego se i osjetite vidljivijom kada se prepoznajete pri oslovljavanju kao Bogišić, a i Vlaho. No onaj među nama Bogišićima koji je doista pronio glas o našem imenu i podrijetlu zvao se Baldo i učinio je to kodificirajući različite oblike narodnoga života, od predaje, dakle fikcije, do uređenja modernih društvenih normi. Krećući se svijetom kao reljefom i kulturom opkoračivao je mnoge riskantne granice. Na samome početku je razumio da ga stari Dubrovčani koji su upravo gubili životnu snagu i trebali su ga kao dar s neba neće i ne mogu prihvatiti za Dubrovčanina, jer ne samo što nije bio vlastelin, već je bio Konavljanin, dolazio je iz korijena stare i male zajednice koja se nikada nije pokorila, pa ni njima. Bogišić je poslije u svojim prilagodbama i identitetskim traganjima bio mnogo suptilniji od plemenskih zajednica koje propuh vlastitoga sjećanja do danas pokušavaju zatvoriti čepovima za uši. Stoga sam junake ove svoje priče kroz dvadesetak godina dovodio u Konavle, gdje vjetrovi povijesti znaju biti okrutni, ali se civilizacijski ritam još od klasičnoga doba Helade uvijek izravna.

Da li vi, danas, u sopstvenom životu, prepoznajete neke od dilema s identitetom kojima je bio izložen vaš slavni predak, ili je danas, svemu uprkos, lakše?

Osobno je sigurno jednostavnije, a i u ljudskoj je prirodi, barem za slobodnoga čovjeka u postpovijesti, zapitanost, pa čak i kad je Konavljanin, dakle legitimni slijednik iskustva Helade. Samo taj famozni identitet i nadalje može podrazumijevati trenje između osobnoga izbora i načina na koji pravo na takav izbor i kriterije razumijeva izabrana zajednica. Kada je riječ o srpskoj senzibiliziranosti inih južnoslavenskih našijenaca već se u slijedećoj generaciji, s Ivom Vojnovićem pa Ivom Andrićem počela po sebi prihvaćati deklarativna pripadnost, dok se u Bogišićevo doba još očekivalo da se poveznice obrazlože, argumentiraju. No ako primjerice provirimo u sjećanja Branka Lazarevića, beogradske korjenike, pokazat će se da je netom prije nego će Andrić nobelovskim plaštem ogrnuti srpsku književnost najuži krug njezinih prominenata, dakle čuvara identitetskoga supstrata, najblaže rečeno zbijao šale s Andrićevim izborom, raščlanjujući ga primjerice kroz figuru „fra Ivo beg“ kao karijernu, konjunkturnu formu. Pojam identiteta i nadalje je u našoj plemenskoj epici iritantan. Premda je po sebi jasno da je identitet pokretljivo svojstvo, čuva ga se kao kovčeg nevidljivih privilegija, pa je pristup u zajednicu sličan pristupu u akademije, s tim da se u akademijama barem zna rezultat glasanja za nominirane. Interpretacije kanona sve su više apsurdne, čak se i podučava da bi neki roman bio srpski ili hrvatski tako što bi zadovoljio postavljena očekivanja, a ne pomaknuo, promijenio granice. S druge strane identitet se provjerava i iskustveno. Za generaciju mojih beogradskih prijatelja fenomen bombardovanja vrlo je određujuće sjećanje. Kada o tome razgovaramo pozovem se na svoju empatiju, teško da ih itko kroz tih stotinu dana može tako dobro razumjeti kao Konavljani koji su u približno istom dobu bili bombardmanu izloženi hiljadu dana. Pa ipak, takvo prepoznavanje, po uključivosti, ne proizvodi automatske učinke, razlike u podtekstu treba prihvaćati i uglavnom je dovoljno da ih se ne mistificira.

Jezik, ovaj naš, jedan je od glavnih likova knjige. Tekst o Mirku Kovaču dopušta dve perspektive: prvu, po kojoj su hrvatski, bošnjački, crnogorski, srpski, četiri jezika; drugu, koja kaže da je reč o jednom decentriranom jeziku. Kojoj perspektivi ste vi bliži?

Mislim da je jezik jedan, ali nije decentriran. Da bi bio decentriran, trebao je biti centriran, a nije, nikada nije bio centriran. U tome i jest zamka, ali i ljepota njegove sudbine i književne razvedenosti kojom se Kovač, kao i Ivo Andrić, ali ako hoćemo i sam stari Bogišić kreću. Centriranju se bio približio u Dubrovniku, pa uzmimo za primjer jedan netom objavljeni profani tekst, a ne dokumente visokoga stila. Niko Kapetanić, koji zauzima poglavlje mojih konavoskih studija, objavio je knjigu s istražnim spisima iz konavoske bune s kraja 18. vijeka. No hoćemo li stoga što uživamo u njihovoj posve razumljivoj frazi taj naš jezik nazvati konavoskim, ili ako hoćete dubrovačkim, ili atributom kojem su sami Dubrovčani znali pribjeći, dakle naškim? Ne vjerujem, i to ne vjerujem da bismo tako postupili ni da nema posve razumljivoga otklona ozbiljnih filologa od ispada plemenske sociopatologije i u toj sferi. Uostalom, jezična protokodifikacija Vuka Karadžića koja se drži toga dubrovačkoga centriranja nije zaživjela u srpskome govornome iskustvu, ona je kroz nekoliko obrata sada zapravo osnova „decentriranosti“ hrvatskoga, a ne srpskoga standarda. Pa i ako čitate Krležine opaske, sam će demantirati vlastitu doskočicu o jednome jeziku koji jedni zovu ovako a drugi onako. Bit će da je riječ o tome da jezik razumijemo i nazivamo onako kako to čini onaj tko ga govori, dakle neću reći da Basara piše hrvatski stoga što ja taj jedan jezik zovem hrvatskim, nego ću reći da Basara piše srpski, kako sam kaže kada govori o tome. Nije moguće ni ozbiljno poreći da je jezik onih istraživanih Konavljana neki drugi jezik od jezika koji su naši stari iz toga svijeta zvali hrvatskim. Kao što je neozbiljno uskraćivati drugima da taj isti jezik s vlastitim argumentima osjećaju i zovu drugačije, recimo profesori sa srpskih katedri srpskim, mnogi govornici iz jugoslavenskog doba srpskohrvatskim. Nije da nema kriterija po kojem se neka od tih izvedenica samopotvrđuje. Može li dakle „oživjeti“ konavoski? Dakako, kao što su i književna djela na hebrejskom ili makedonskom stekla svjetsku slavu. Jezik nam eto nije ni centriran ni decentriran, onda naravno ni po imenu, pa to treba osvijestiti i gotovo. To je prilično slično kao kad čujem da su Konavljani ili Bogišići Srbi, pa pitam: a otkud to? Onda kažu da je to općepoznato. Nasmijete se i idete dalje.

U vreme kada ste bili direktor Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“, veliki je pisac – ako ovo nije prejako reći – vaskrsnuo u Beogradu: organizovano je nekoliko naučnih skupova, priređen je barem jedan zbornik, svako malo je neko iz Zagreba držao predavanja o Krleži, ovdašnje krležološke snage su se takođe konsolidovale, a vi ste, u svemu tome, aktivno učestvovali. Bio se stekao utisak da je Krleža prisutniji u Beogradu nego u Zagrebu. Kako danas Krleža stoji u Hrvatskoj?

S Krležinim se položajem u Hrvatskoj nije mnogo promijenilo otkad se prije stotinjak godina pojavio na zagrebačkoj javnoj sceni. To se potvrdilo i prošle jeseni kada smo za Festival svjetske književnosti koji organizira Fraktura, a producira Seid Serdarević, priredili izvedbu njegova „predavanja“ o hrvatskoj književnosti koje je sredinom 1930-ih u Hrvatskom glazbenom zavodu bilo zabranjeno, a zapravo onemogućeno. Odličnoga Ozrena Grabarića kao Krležu iz večeri i večer dolazilo je gledati na stotine građana koji su nepogrešivo reagirali na desetak umetnutih tregera tipa influenceri, tržni centri, zagrebački Advent. To ih je samo učvršćivalo u uvjerenju da se promijenilo malo pa ništa, premda dakako nije tako. Promijenilo se zapravo sve, ali se nije promijenio naš unutrašnji sklop oko prihvaćanja tih promjena, u odnosu na promjenu a ne njezin izostanak. Krleža je svjedok naše nečiste savjesti. Nema tome davno takozvani su hrvatski socijaldemokrati velikom i skupom izložbom u sjedištu europskih institucija u Strazburu evocirali „povratak“ u to okruženje. Svoje su utemeljenje pritom demonstrirali pozivanjem na suspektne i razumije se posve anonimne figure, a da se Krležu nisu udostojili ni spomenuti. Pustimo sad to što Krležina ideograma doista nema ni u njihovoj genetskoj a ni u programskoj „lijevoj“ agendi, poanta je da se samozvani hrvatski malroi s vremena na vrijeme, pa i mimo očekivanih trenutačnih rasporeda u javnoj upravi, institucijski pozicioniraju upravo tako da brišu Krležine modernističke anotacije. Da, promijenila se i ta prekogranična pokretljivost o kojoj govorite, neki od nas su pritom doživjeli male i ljekovite poraze na Krležin način, ali bi bilo pogrešno misliti da i to dolazi iz neke posebne zavjere primitiviziranih politika, prije će biti da se plemenske kulturne i akademske konjunkture zadovoljavaju mrvicama s ceremonijalne trpeze lamentirajući kako je politika odiozna i retrogradna, pa je dok stvar tobože koliko sutra ide u propast najbolje koristiti dostupne dobrobiti legalizacije i pušiti na terasi.

foto: Tanja Draškić Savić

U jednom tekstu hrvatsku ste levicu smestili između Malroa i Makrona. Kako danas stojimo s levim idejama?

Nije dužnost ili zadatak ljevice, ako je to ikada i bio, nekakvo historijsko iskupljenje, još manje da bolji dio zajednice spasi od navodno opasnih desnih zastranjenja. Ljevicu je, i to ne samo političku, onu u smislu stranačkoga, interesnog rasporeda, k tome teško raspoznati ako idejni polovi nisu jasni, ako ni desnica nije samorazumljiva. Trenutačno su tako i u srpskom i u hrvatskom društvu kao nosioci javnih politika dominantne stranke istoga, nominalno desnoga profila, štoviše povezane u istu europsku partijsku asocijaciju. Pa ipak, teško da ih itko uzajamno uzima kao idejno povezanu razvojnu platformu, a još bi ih teže zajedno ili pojedinačno protumačio prema partnerskim irskim ili baltičkim strukturama. Ljevica je zapravo nasjela tom pomalo fiktivnom rasporedu što su ga postavili europski pučani, ljevica domišlja razlike iz tradicionalnih registara, a previđa i zapušta svoju izvornu strast – promjenu, odnosno modernizaciju. Doduše, ljevicu je u našim zemljama snašla strašna hipoteka, to da su tranzicijski nacionalizmi proizašli iz plašta njezine komunističke faze, sva ta državotvorna ispraznost i pronevjerene obveznice narativ su staljinističkih sekta, a ne konzervativne akumulacije društveno odgovornog kapitala. Umjesto da se kao nekoć za narodna i radnička prava sada zauzme za druge manjinske i konzervativcima odiozne agende, ljevica prožeta nejasnim socijaldemokratskim tradicijama pokušava s pučanima podijeliti kolač kontroliranja štete i time parazitira na odustajanju, apstinenciji svoje prirodne društvene baze. Da, tragikomično je kada javnost u Hrvatskoj tepa svojim idejnim maskotama da su malroi, ali o čemu se zapravo radi postaje jasno tek kada se rastvori narav takvog konsenzusa, pa se zapazi da se oko proizvođenja takve kulise trude upravo prirodni oponenti, da je stabiliziranje poželjne ljevice prioritet one dominantne, nominalno desne pozicije, ali ne iz idejnih pobuda koliko iz čiste, procijeđene bezidejnosti. Pravu strepnju potiče međutim osvrtanje preko horizonta: proteklih mjeseci europski su ljevičari u parlamentima i kružocima zamukli pred balvanima koje su korporacijske vlasti postavile po autoputevima i aerodromima da bi zaustavile protok ljudi, glavnu vrijednost europske agende. Povod ili izgovor za tu ludost posve je nevažan.

Tekst o Tuđmanu („Državotvorni tečaj na Dedinju: Franjo Tuđman“) prodorna je analiza diktature u kojoj diktator skončava jadno. Milošević je skončao još jadnije. Da li je odveć optimistički verovati da bedne balkanske poglavice (ovo je aluzija na podnaslov knjige) po pravilu skončavaju onako kako su zaslužili – kao ništarije – ili im se, s obzirom na rušilački desničarski talas širom sveta, smeši dugovečnija i berićetnija karijera?

Moje se poglavlje o Tuđmanu više bavi predjugoslavenskom paralelom, uvjetno rečeno njegovom relacijom s Pašićem, premda to ne mijenja mnogo ni u načinu na koji problem vi apostrofirate, s Miloševićem kao razumljivim partnerom za državotvorne kombinacije. Kako god bilo, Tuđman je svoje lekcije naučio u Beogradu, štoviše njegova je sintaksa do kraja ostala srpska, a u pogledu historijske mode na koju aludirate vjerojatno je uhvatio posljednji vlak. Države će, nazivali to ovako ili onako, nicati i nestajati dok je svijeta i vijeka, ali po priručniku Nikole Pašića doskora opet baš i ne vjerujem. A Hrvatska kakvu je Tuđman zamislio strukturirana je po tome uzoru, odnosno u čistoj suprotnosti s hodogramom kakav je recimo zacrtao Stjepan Radić. Milošević je Tuđmanu pritom sigurno bio partner, a sad da li više intencionalni ili zbilja dogovorni možda će se jednom vidjeti, a možda i neće, a možda i neće biti zanimljivo kao što presudna relacija iz prethodne epizode Pašić – Radić jedva koga zanima. Pitate se zapravo jesu li njih dvojica „dobitnici“ trenutačne pomrčine na europskom horizontu. Ne bih rekao da jesu. Ulozi kojima su raspolagali nisu bili stečeni, nego su im pali u ruke, a oni su pri završnom računu, na koji aludirate zapravo proglasili stečaj s preustrojem. Kako god bilo, s tom se stečajnom masom raspolaže tako da je ona kao ulog svakim danom s gledišta onoga horizonta sve manja i manja, a jezični i društveni prostor sve prazniji i pustiji.

Vidite, u Crnoj Gori se već neko vrijeme vodi pasatistički prijepor o odnosu crkve i države. Zašto pasatistički? Jer bi se to pitanje trebalo samo od sebe artikulirati usvajanjem takozvanih načela iz europske pravne stečevine. A još prije jer je to pitanje eksplicitno riješeno u nekoliko članaka Bogišićeva Zakonika, upravo onoga po kojem je kažete slavan, pa smo se i mi drugi Bogišići malo ogrijali. A zašto se onda suprotstavljenici oko crnogorskoga crkvenog pitanja ne ogriju na istome Bogišiću kojega obje strane slave do u nebesa? Stoga što su njegova rješenja prosta, jednostavna i logična. Rješenja su zapravo uvijek tu negdje, ako je riječ o rješenjima.

Paralela Zagreb–Beograd neprestano se provlači vašim esejima. Kako vi vidite taj odnos danas, a možda i u nekoj budućnosti?

Matoš je svojedobno na Beograd fantazirao s klupe odakle se prostire pogled na unikatnost toga grada, bijelu ljepotu iz narodne predaje, koja se čuvala i u hrvatskim „razgovorima ugodnim“ i kada ih nije stigao zapisati fra Andrija Kačić Miošić. Ne bih s Matošem ni u paralelu a kamoli istu rečenicu, tek ponekad na Beograd gledam s vidikovca s kojega su ustrijeljeni Stjepan Radić i Zoran Đinđić. Jer ustrijeljeni su doslovno s istog mjesta, atentator se prvo okrenuo prema istoku i zapucao prema prostoru u kojemu je sada park Manjež, udaljenost je bila identična kao i kada se okrenuo prema zapadu i pronašao metu u dvorištu susjedne zgrade. Mnogo toga povezuje te dvije fatalne figure, recimo i Radić i Đinđić pretpostavljali su prosvijećenost zajednice njezinoj specifičnoj političkoj izgrađenosti, a i pretpostavljali su, u drugom značenju toga glagola, da se do pristojne razine društvene svijesti ne dolazi pravocrtno niti tek čitanjem pjesama na festivalima demokracije. Cijena koju su platili za takav rizik možda se čini visokom, a ona to u osobnom smislu svakako i jest. No, svakoga od njih dvojice svaki namjernik u Beogradu, svatko tko se kreće urbanim, mentalnim tlocrtom toga grada uvijek iznova sreće, baš kao i tužnoga Matoša. Ništa tu ne prevenira što privremeno flomasterom ili trajno macolom netko promijeni naziv njihova bulevara, ulice, ili odgodi biste u parku Manjež, pored europskih glazbenih gospara koji se ondje odmaraju u upravo zagrebački uređenim cvijetnim alejama. Od svih hrvatskih prominenata ulicu su u Beogradu prvo i dakako uzeli Stjepanu Radiću, zaboravljajući diktando svoga možda i najvećeg gradonačelnika Bogdana Bogdanovića o tome što je to grad, odnosno kako grad izgleda u svojoj obrnutoj podzemnoj perspektivi, kada se utemeljuje. Zaborav srećom nije tragična forma, može biti i ljekovit, jer se sjećanje obnavlja i iz zaborava. Zagreb je tako pretrpio težak udarac kada ga je početkom 1920-ih napustila njegova srpska zajednica: industrijalci i bankari, pjesnici i avanturisti „prešli“ su u Beograd te uz malu pomoć desetaka tisuća hrvatskih dotepenaca koji su ih kroz čitavo stoljeće slijedili ondje njegovali svoj imaginarni Zagreb. Tu vrstu fantazije Zagreb još nije razvio, a sada, kad je dobio pravu priliku, nadajmo se da hoće.