
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Maga Jelene Kajgo, u režiji Borisa Todorovića i izvođenju Narodnog pozorišta Užice, Razbijeni krčag Hajnriha fon Klajsta, u režiji Tanje Mandić Rigonat i izvođenju Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banja Luke
Drama i predstava Maga inspirisana je životom i delom Mage Magazinović – jedne od retkih školovanih žena s početka 20. veka u Srbiji, koja je u Beogradu osnovala Školu za ritmiku i plastiku, pisala tekstove za “Politiku” i borila se za ravnopravnost žena u našem društvu. Iako je inspirisana životom i delom osnivačice modernog plesa, Maga nije biografska drama već polemika spisateljice Jelene Kajgo sa stavovima srpske tradicionalne zajednice prema ženi i modernom plesu kao metafori oslobođenog tela. U ovoj drami kompletna tradicionalna zajednica, počev od vrhunskih intelektualaca do poslednje alapače sa beogradskih posela i balova, prikazana je kao uskogruda jer stereotipnu predstavu žene-majke-domaćice nameće kao ideal vanserijskoj umetnici. Da je sve ostalo samo na ovome Maga bi, možda, bila komad sa tezom, ali dubinu i lepotu ovoj predstavi daje to što je ne samo polemična već i poetična – o nastajanju modernog plesa “govori se” kroz pokret i muziku. Na sceni vidimo dve Mage. Jedna je mlada (Božana Marković) i njena drama se odvija u konkretnom istorijskom periodu (kraj 19. početak 20. veka), a kostim ima naznaka epohe. Glumica igra devojku koja je sva u žaru borbe za svoja pravo da živi kako ona hoće a ne onako kako joj nameće društvo. Pored nje kreće se kao duh odrasla, zrela Maga (Andrijana Simović), u kostimu koji asocira na haljine kakve nose plesačice savremenog plesa. Kada posmatramo njih dve, stičemo utisak da je sve što gledamo sećanje odrasle Mage na njene važne emocije i situacije (koje ne moraju i sa stanovišta istorijskog tumačenja lika biti istinite jer je u pitanju “san”). Način na koji se Maga 2 kreće kroz prostor i kako pogledom, gestom, izrazom lica komentariše situacije i učestvuje u dešavanju delikatan je i doprinosi složenijem pozorišnom tumačenju događanja na sceni. Glumica Andrijana Simović i reditelj Boris Todorović kreirali su niz lepih i dirljivih momenata. Jedan od najlepših i najuzbudljivijih je kada Nadežda Petrović (Tijana Karaičić Radojičić) uz pomoć mlade Mage entuzijastično pakuje kofer da bi otišla u rat koji upravo počinje u Srbiji. Za to vreme odrasla Maga posmatra prizor sa tugom (jer zna da će Nadežda umreti od tifusa tokom Prvog svetskog rata) i diskretno gura poklopac kofera da se zatvori jednom, pa još jednom, pa još jednom, kao da želi da spreči drago biće da otputuje u sigurnu smrt. Oko odrasle Mage kreće se skup devojaka plesačica, koje su neka vrsta njenog sećanja na školu ritmike, ali i njeni pomagači – dobri duhovi koji svojim plesom daju poetsku dimenziju predstavi/sećanju. Predstava započinje tako što one izlaze iz publike na scenu, stvarajući vezu između nas (sadašnjeg trenutka) i onoga što je na sceni (prošlost), sugerišući nam da smo i mi deo tog sveta, odnosno da je Maga deo našeg nasleđa. Takođe, reditelj plesačice koristi da bi nam veoma uspešno dočarao protok vremena i njegovog uticaja na likove. Jedan od takvih efektnih momenata je kada plesačice rotiraju veliki rikvand, a druga grupa zajedno sa glumcima predstavlja tela nastradalih u Prvom svetskom ratu, tela koja se “odvoze” i “dovoze” kako se rotira rikvand. Ovo lagano pomeranje/rotiranje/ponavljanje ubedljivo dočarava užase ratnog stradanja.
U glumačkom ansamblu izdvaja se Divna Marić (majka Mage Magazinović). Ova glumica ima savršenu dikciju i kvalitet izgovaranja teksta koji je praktično nestao sa naših scena. Božana Marković je ubedljivo prikazala mladalački polet i entuzijazam mlade Mage, koja sa puno nade stupa u velik svet. Tijana Karaičić Radojičić igrala je Maginu prijateljicu slikarku Nadeždu Petrović, ali i komentatora zbivanja sa stanovišta (spisateljičinog) feminističkog pogleda na tradicionalnu zajednicu. Glumica je pokušala, i dobrim delom uspela, da uhvati nešto od drskosti i hrabrosti karaktera Nadežde Petrović (drskost i hrabrost koji se iščitavaju iz Nadeždinih fotografskih portreta). Sve skupa – harmoničan spoj muzike (Irena Popović Dragović), pokreta (koreograf i scenski pokret Isidora Stanišić) i pojava glumice Andrijane Simović kao odrasle Mage – dalo je mekoću i poetičnost drami o sukobu emancipacije i tradicije koji je obeležio 20. vek ne samo u Srbiji.
RAZBIJENI KRČAG
Iako je pisac Hajnrih fon Klajst Razbijeni krčag u podnaslovu odredio kao “veselu igru”, reč je o satiri sa elementima teatra apsurda. U osnovi zapleta je bizaran događaj – pred sudiju je izašla žena sa zahtevom da joj se nadoknadi šteta naneta zbog razbijenog krčaga. Lokalnom sudiji u poseti je viši činovnik – savetnik koji treba da proveri kako radi “nadležna institucija” i stoga zahteva da prisustvuje istrazi i suđenju u slučaju razbijenog krčaga. Korak po korak Klajst nam, kroz rasvetljavanje banalnog “slučaja”, otkriva splet manipulacija, zloupotreba i zlostavljanja koje oni na vlasti čine svojim sugrađanima.
Razbijeni krčag je metafora za izgubljenu nevinost – krčag se razbio zato što je sudija Adam upao u Evinu sobu i pokušao da je siluje, a zatim pobegao kroz prozor da ne bi bio uhvaćen. To je podatak koji je za rediteljku važan jer ona pravi predstavu ne “samo” o korumpiranosti suda već i o tome kako je zlostavljanje žena (i generalno svih slabijih) važna karakteristika korumpirane vlasti. Ova tema je prisutna i u samom komadu, ali je u predstavi istaknuta uvođenjem gotovo nemog lika služavke Grete (Ana Vinčić). Ova dramaturška intervencija je važna jer “nemi” lik postaje metafora potlačenog kome je nasilnik uzeo pravo na glas i samoodbranu – zanemelost se ponavlja kao situacija i u trenucima kada Eva (Tara Jovanović) treba da svedoči pred sudom. U samoj postavci rediteljka je pauzama, muzikom, izrazitim gestom, mizanscenom (sudija uglavnom sedi sa strane, a u centru scene su žrtve) “otvorila” predstavu za scensku analizu pozicije žrtve u represivnom sistemu. U tu svrhu su, kao deo scenografije, na velikom platnu emitovane slike Biljane Đurđević koje u sebi imaju nešto od atmosfere straha i zlostavljanja.
Vrednost ove predstave je odličan rad sa glumcima rediteljke Tanje Mandić Rigonat. Odnosi među likovima su tačno postavljeni i dosledno vođeni kroz čitavu predstavu. Glumac Aleksandar Stojković, koji igra sudiju Adama, dobar je komičar, ali nijednog trenutka ne preteruje u gegovima i “namigivanju” publici, već pažljivo gradi lik bitange koja prikriva svoje prave namere. Njegovi glavni partneri u otkrivanju-prikrivanju razbojništva jesu pisar Liht (Boris Šavija) i Valter, sudski savetnik (Ljubiša Savanović). Njih trojica pokazuju kako različiti nivoi vlasti zavise jedni od drugih, ali se i međusobno bore za bolje pozicije: jedni druge svesno pokrivaju, ili se prave naivni, ili pak otvoreno “kidišu” na sudiju, sa namerom da iz njegove nevolje izvuku ličnu korist. Rediteljka nam kroz dobro postavljene odnose među likovima jasno prikazuje kako vlast manipuliše i zloupotrebljava građane koji naivno veruju da vlast postoji da bi zaštitila podanike. Vlast, to jest sudija, da bi skinuo sumnju sa sebe, pravi zabunu među građanima, navodi ih na pogrešne zaključke, ucenjuje, plaši i pokušava da ih potkupi da bi dobio ono što želi. Aleksandar Stojković jako dobro vlada situacijom u kojoj njegov lik govori jedno, drugo pokazuje gestom, a onda za celo to zamešateljstvo pokušava da se opravda na treći način, dok se Savetnik i Liht čas prave da ne razumeju o čemu se radi, čas mu pomažu, a čas ga i sami raskrinkavaju.
Najdramatičniji momenti su kada gledamo kako žrtva (Eva – Tara Jovanović) u užasnom strahu od posledica pokušava i ne uspeva da izgovori očigledno. Nama je, naravno, jasno šta ona želi da kaže, ali smo zatečeni silinom nasilja koje je nad njom počinjeno i koje nije samo fizičko već je pre svega psihičko, jer nasilnik igra na kartu osećanja krivice kod žrtve. To je situacija sa kojom se u našem društvu često susrećemo – da nasilnik ne oseća grižu savesti već je, naprotiv, nameće svojoj žrtvi. Tako je Razbijeni krčag postao komad naših dana i ovdašnjih nedela pred kojima svi zatvaramo oči i trpimo, neko više neko manje, očiglednu štetu zbog nedostatka slobode i pravde.
No, da ne bismo previše “mračili” u ovo ionako mračno doba, treba istaći da ove dve sasvim različite predstave povezuje to što nisu iz Beograda. To potvrđuje da dobro pozorište postoji ne samo u velikim centrima već svuda gde su umetnici spremni da se istinski založe za kvalitet igre. Ono što ih takođe povezuje jeste mladost – u Krčagu smo gledali mlade glumce i glumice koji puno obećavaju – Taru Jovanović (Eva), Iliju Ivanovića (Rupreht, verenik Evin) i Anu Vinčić (Greta, služavka), studente glume na Akademiji u Banja Luci. U predstavi NP Užice gledali smo mladu glumcu Božanu Marković i posvećene plesačice, učenice odseka savremene igre srednje Baletske škole “Luj Davičo” (Đurđijana Ivanković, Teodora Paunović, Darija Brojčin, Lara Iliev, Maša Janjušević i Sara Jelić). Uzdajmo se u mladost!
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve