Zbirni osvrt na tri filmske priče koje se na planu motiva, između ostalog, bave i temama, recimo (neretko zaturene) empatije, duševnih slabosti i migracija
Sve i da nema drugih, čisto filmskih povoda (a ima ih, poput učešća na nedavno okončanom FEST-u), uvek bi trebalo naći prostora i za osvrt na filmske priče koje se na planu motiva, između ostalog, bave i temama, recimo (neretko zaturene) empatije, duševnih slabosti i migracija kao odraza mnogo toga za analizu zanimljivog, a u realnoj, životnoj dimenziji bitisanja najčešće veoma bolnog. Upravo to je slučaj sa tri nova filma o kojima će u narednih nekoliko pasusa biti reči. To su: kanadski film Easy Land, koji je režirala (i) srpska rediteljka Sanja Živković i u kome glavne uloge glume Mirjana Joković i Nina Kira, kanadska glumica srpskog porekla; Mamonga reditelja Stefana Maleševića, film nastao u koprodukciji Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore; te Mater, koprodukcija Hrvatske, Srbije, Francuske i Bosne i Hercegovine, koju je režirao Jure Pavlović.
U pogledu faktografije i brzopoteznog medijskog pojašnjavanja, kanadsko ostvarenje Easy Land ponajpre se nameće kao povratnički film u slučaju srpske glumice Mirjane Joković (podsetimo se, u ovom veku Mirjanu Joković smo u našem kontekstu mogli da gledamo samo u filmu Ime: Dobrica, prezime nepoznato Srđe Penezića i u televizijskoj seriji Vratiće se rode). I zaista, film Easy Land dodatno dobija na kvalitetu svaki put kada se u kadru pojavi ova naša glumica, jasno nas podsećajući na silinu svog glumačkog dara, kao i na specifičnost svog glumačkog izraza i nepobitan sud da njena gluma, gradirana, promišljena, a srčana, uvek u pamćenje zazove i kinematografiju drugačijeg opsega nego što je ova naša danas. S tim u vezi, može se reći da je glumačka kreacija Mirjane Joković jedan od udarnih aduta ovog (sveukupno gledano) dovoljno zanimljivog, ubedljivog i referentnog debija rediteljke Sanje Živković.
U filmu Easy Land Mirjana Joković glumi majku, iseljenicu iz Srbije, koja i tamo, u predelima većih šansi, upadljivije pravičnosti i smislenijih ekonomskih i drugih rezona, mora da se iz dana u dan bori sa besparicom, dugovima i time iniciranim neurozama, ali u isti mah i sa vlastitim psihičkim problemima i nedorečenim odnosom sa svojom buntovnom kćerkom eksplozivne naravi. Premda ima interakcija sa drugim likovima i premda Easy Land predstavlja egzistencijalnu sliku šireg zamaha, ovo je u osnovnoj biti ipak kamerna drama sukoba dveju oprečnih naravi, dva životna svetonazora u neprolaznom klinču, dve, kako to obično biva, burne nepomirljivosti koje, usled ekonomskih problema, ali nikako samo usled toga, nepopravljivo gravitiraju upravo jedna ka drugoj. I baš u toj ravni rediteljka (i scenaristkinja) Sanja Živković čini najmudriji izbor dopustivši da se ova višeslojna priča (izneta u klasičnom fabularnom stilu i data u potpuno naturalističkom ključu) svoje prevashodno utremeljenje nađe u motivu tog bolnog i vibrantnog odnosa majke i kćerke, dok ostali motivi (migracija, psihički poremećaji, socioekonomske tenzije, želja za povratkom…) bivaju nužni dodatni potporni stubovi tako ustrojene priče i ovog malog a dovoljno značajnog filma, koji se tiče i nas ovde i sada. Osim toga, Nina Kiri, koju možemo da gledamo i u seriji Sluškinjina priča, u ulozi pobunjene kćerke se odvažno nosi sa magnetizmom i iskustvom Mirjane Joković, u čijem se liku, pak, odražavaju one kontradikcije koje znamo i iz sjajne Dovlatovljeve novele Strankinja, u kojoj glavna junakinja nakon iseljenja na drugi kraj sveta sve potpunije iz vida gubi razloge koji su je uopšte i ponukali na tako krupan životni iskorak.
Mamonga
S druge strane, u stilskom smislu Mamonga, debitantski igrani film dugog metra Stefana Maleševića (autora izvrsnog dokumentarca Gora), ključni izraz pronalazi u stilemama i postavkama savremenog evropskog arthaus filma. Mamonga je osmišljena kao triptih, u kom se motivi i junaci prelivaju iz jednog u drugi segment, a koji su snimani u zemljama koje su učestvovale u ovoj, nazovimo to tako, postjugoslovenskoj i/ili regionalnoj koprodukciji. Imajući u vidu da je u ovom konkretnom slučaju mladi Malešević posegnuo za (po ovdašnjim parametrima i navikama) nešto radikalnijim pristupom naraciji, sam zaplet Mamonge prilično je teško predočiti ekonomično, a pregledno. Neka umesto toga ovde stoji da je Mamonga priča o pokušajima bekstva, tihim a bolnim neravninama, pritajenim tragedijama, neprolaznim i sveprisutnim traumama, ličnim tišinama, materinstvu i krajolicima koji pružaju nekakvu privremenu utehu, ali koji i dalje ostaju tek kulise svega bolnog a gore navedenog.
U dramaturškom i pripovednom smislu, najvažniji deo Mamonge tiče se priče o radnici pekare koja nakon surovog poniženja beži u, recimo, novo; tim delom priče sasvim očekivano vlada Marta Bjelica, koja i ovde pleni tom svesno zauzdanom a krajnje vibrantnom ekspresivnošću. I čija se samozatajna pojava skladno uklapa u ovaj film bogat simbolikom na drugu ili treću decimalu, a istovremeno i naglašene likovnosti čime se savremeni srpski film barem na kratko vraća svojoj prirodnoj vizuelnoj suštini. Priča jeste sinkopirana, razglobljena, ali je naracija pregledna i tečna, a svakako je izrazito važno što se Malešević ovde očito bavi isključivo onim što ga lično nosi, dotiče i zanima; to se u filmu jasno oseti i to ovaj odvažni prvenac u značajnoj meri i određuje, izborivši mu solidno mesto u istoriji valjanih debija savremenijeg srpskog filma, iako, ukupno uzev, Mamonga ne dobacuje do kvaliteta i posebnosti narečenog Maleševićevog dokumentarca Gora. Možda izneto zvuči odveć komplikovano, ali najvažnija dobra vest u vezi sa Mamongom je da je Malešević, ujedno, uz Zoricu Milosavljević i Simona Marića, i scenarista, ali i jedan od producenata ovog filma, uspeo da se izbori sa tom mladosti tako bliskom pretencioznošću čitave polazne postavke, iznedrivši emotivan i dovoljno upečatljiv hrabar mladi film, podesan ponajpre za eksploataciju na filmskim festivalima tog i približnog usmerenja.
Mater
I Mater, film koji je i napisao i režirao Jure Pavlović, predstavlja intrigantan i uspeo debitantski igrani film, s tim da Pavlović, svojevremeno nagrađen i Evropskom nagradom za najbolji kratki film, kao i Zlatnom medaljom Martovskog festivala u Beogradu za film Piknik, ide čak i korak dalje po pitanju dominatnog odvažnog izraza i estetizacijskog okvira. Naime, Pavlović se u smislu stilskog ruha za ovu priču o starim sukobima svojeglave i hladne majke i pritajeno neurotične kćerke, koji kulminiraju u trenutku kada se ona vraća iz Nemačke da se stara o ozbiljno zanemoćaloj majci, opredelio za niz krupnih planova i kameru koja je nedvosmisleno usredsređena na glavnog protagonistu. To jeste zahtevan postupak, jer je gledalac suočen sa nužnošću da neke likove zapaža i neke stvari poima iz off-a, ali Pavloviću (i, naravno, snimateljki Jani Plećaš, koja se i ovde odlično pokazala) nesumnjivo je pošlo za rukom da do kraja i krajnje konsekventno izgura inicijalni koncept, a da, pritom, do poente o nužnoj empatiji stigne tim gotovo pa vratolomnim pripovednim ali i produkcijskim putem.
Mater je film u motivskim i emocionalnim valerima, što jeste plod autorske pronicivljivosti i, kanda, temeljnjih vaganja i priprema, a što istovremeno biva i ogromna zasluga izvanredne Darije Lorenci u ulozi kćerke (i našeg vizira u svet tog dugotrajnog i veoma usložnjenog sukoba). Dariju Lorenci nedavno smo gledali u odličnoj roli (doduše, uz znatno manju minutažu nego ovde) i u Asimetriji Maše Nešković, a u Materi ona krajnje samopouzdano oslikava jedan izuzetno zanimljiv pokretni vulkan emocija i nagomilanog bola. Uz sve to, a što može da bude pomalo neočekivano ukoliko se u vidu imaju koren priče i njeni najznačajniji dramski zamajci, Mater odlikuje i suptilan a jedak humor, koji kulminira u iznimno uspelom segmentu posete lokalnog sveštenika bolesnici. Jure Pavlović i na tom primeru pokazuje punu svest o i dalje prisutnoj slojevitosti i višeznačnosti verizma kao suštinskog stilskog oruđa za priče ovog i ovakvog tipa.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!