Baština
Matica srpska: Revizija kolekcije Galerije
Galerija Matice srpske u Novom Sadu predstavila je novu stalnu postavku. Odustali su od ustaljenog hronološkog modela prezentovanja nacionalne umetnosti i izabrali tematski
Od evokacije epifanija detinjstva, preko iskustva rada u pozorištu i intime zrelog doba do razmatranja čitalačkih doživljaja, kreće se tematski i poetički raspon izabranih priča Ivane Dimić, koje će obeležiti ovu sezonu
„Meni se, moram priznati, sviđa da živim. Ne bi možda trebalo suviše da se razmećem s obzirom na učinke, ali takva mi je narav, vesela“, kaže na samom početku naslovne priče u knjizi izabranih i novih priča Ivana Dimić. Otpočeh tekst upravo tom poetički i egzistencijalno važnom sekvencom – zato što ukazuje na iskrenost koja se pretvara u autentičnost Ivaninih (kratkih) priča. Vedrina je često njihovo drugo, bitno ime.
Kada se 1995. oglasila zbirkom priča Crna zelen, Ivana Dimić je bila poznat i cenjen dramaturg, no sasvim anoniman prozaista. Tri godine kasnije, kada je objavila drugu knjigu Mahorka, mastilo i muž, koja mi je, uzgred rečeno, pomogla da ponovo poverujem u iluziju književnosti, za vreme rata sa NATO-om, ona je stekla kultni status među kolegama – piscima i kritičarima (koji čitaju) i u uskom krugu elitne publike (koja i danas postoji u tanušnom, ali za srpsku beletristiku bitnom sloju stanovništva). Usledile su još tri, podjednako uspešne knjige istog žanra: Uzimanje vremena (2001), Ima li koga (2006) i Popis imovine (2009), koje su potvrdile vrednost priča Ivane Dimić i učvrstile njeno kultno mesto među beogradskim i srpskim pripovedačima.
Promena je došla, kako to kod nas biva, posle romana Arzamas (2016) koji je proslavljen NIN-ovom nagradom. Ivanina književna publika se tada brzo i značajno proširila – što je važno za našu spisateljicu (manje) kao i za publiku (mnogo više – jer je konačno došla u kontakt s ovom modernom i serioznom prozom o iskustvu života i vremena, o dosluhu s umetnošću i odnosu prema ljudima, odnosno idejama).
Čitana u takvom ključu, knjiga izabranih i novih priča Ivane Dimić, sa mnogoznačnim naslovom Sve u svemu (Laguna, Beograd 2019), stiže u pravi čas. Vrlo je verovatno da će oni koji su pročitali Arzamas poželeti da vide i kakva je spisateljica Ivana Dimić bila pre njega, a kakva namerava da bude u budućnosti.
U najkraćem: knjiga prezentuje svih pet zbirki (kratkih) priča Ivane Dimić, sledeći njihovu hronologiju i birajući, po pravilu koje nije apsolutno, najbolje primere Ivanine prozne umetnosti. Pošto autorka pripada ređem krugu pripovedača kod kojih nema evolucije u pisanju, ili je ona bar teže uočljiva, čitalac neće porediti teme, sadržaje i ideje iz ovih knjiga, nego će da ih posmatra kao primere veće ili manje umešnosti spisateljice, bivajući u prilici, iz priče u priču, da uživa u visokom stilu i posmatra kako se najčešći subjekt priče – Ivana Dimić – nosi sa različitim temama iz života i književnosti. Tako će, ustvari, putovati kroz priče koje evociraju epifanije detinjstva i priče koje se bave iskustvom rada i života u pozorištu. Ali tu će odmah biti i priče koje se bave autorkinom intimom zrelog doba, kao i one koje polaze od njenih čitalačkih doživljaja Gogolja i Čehova, Prusta i Borhesa, Emili Dikinson i Kavafija… U većini priča fabula je spregnuta, a prostor esejizacije oko realnog doživljaja raširen i obrađen strpljivo, s poentom ili bez nje na kraju. Povremeno je spoj priče (u užem smislu) i refleksije povodom nje toliko čvrst i tako vešto izveden da se Ivana Dimić povuče u senku i ostavi kraj otvoren za unos čitaočevog osećanja ili tumačenja. Prožetost toplinom i dobrotom – drugi je uzbudljiv plan priča Ivane Dimić – te se ona ne libi da saopšti: „Čim pročitam neku knjigu, meni dođe da napišem priču!“, što je priznanje koje retko srećemo kod njenih domaćih kolega. U vezi s ovim fenomenom je i nenametljiva religioznost odnosno metafizičnost povezana sa opštim poverenjem u reči i umetnost, kao oslonce u svetu takvom kakav je oko nas i u svima nama.
Birajući vlastite favorite, iz pojedinih knjiga, reći ću da iz Crne zeleni posebno volim dve epifanije detinjstva s naslovima Vilin konjic i Češalj, dok u knjizi Mahorka, mastilo i muž ističem katalog proze s naslovom Nabrajanje, uspomena sestra rođena – koju čini lirski spisak od 33 različita fenomena koji su oblikovali Ivanin svet u davnim danima odrastanja. U izboru iz knjige Uzimanje vremena izdvojiću satiru Porez za mart i Mesec, koja pokazuje kojim književnim sredstvima se priča ovog žanra može učiniti otpornom na korozivni protok vremena. Ne manje efektna je satirička crtica iz pozorišnog života Veče s poznanicima koja se bavi licemerjem (kulturnih poslenika), pretvarajući se u studiju našeg mentaliteta. (Uopšte – humor je stalna konstanta Ivaninog pripovedanja.)
Iz knjige Ima li koga možda se izdvaja naslovna priča koja počinje sekvencom „Ja neobično volim priče“ – potvrdom onoga što struji kroz čitavu knjigu i uopšte umetnički svet Ivane Dimić. Već druga rečenica donosi obrazloženje ljubavi: „Pričanje priče širi oko sebe mir i spokoj, donosi utehu, sigurnost i san.“ Konačno, iz Popisa imovine, u ovom tekstu izdvajam minijaturu Doboš i ćebe, kao primer oniričke proze, koja sadržaje snova ispunjava naročitim tajanstvom (zaumnih slika).
Knjigu Sve u svemu završava ciklus Pretorijanci, koji, kako sam nagovestio, ne donosi ništa novo u razvojno-formalnom smislu – ali potvrđuje status visoke umetnosti i malko zagasitijim tonovima nagoveštava tamninu narednih knjiga Ivane Dimić (ako me ona, što slučajno što namerno, ne demantuje).
Sve u svemu je zbirka priča koja će, sasvim izvesno, obeležiti književnu sezonu u žanru koji su do visina podigli najbolji srpski prozaisti. Upravo oni čiju misiju Ivana Dimić s uspehom nastavlja.
Galerija Matice srpske u Novom Sadu predstavila je novu stalnu postavku. Odustali su od ustaljenog hronološkog modela prezentovanja nacionalne umetnosti i izabrali tematski
Nagradu „Bogdan Kršić“ za najlepšu knjigu na Sajmu knjiga dobila je „Pesma“ Oskara Daviča u izdanju Kontrasta. Objavljena je u biblioteci Balkanon/Re:publica kojom ovaj izdavač želi da raskine društvene diskontinuitete u našoj kulturi
Prema rezultatima istraživanja Centra za empirijske studije kulture jugoistočne Evrope, država izdvaja tri posto budžeta za savremenu umetnost, a po diskrecionom pravu ministra kulture iz budžeta je podeljeno 130 miliona dinara
Inostrani autori i nova izdanja beogradskog izdavača Clio pod geslom „Manje je više“ koje otkriva i domet njegovih knjiga, ali i način kojim se opstaje u datim okolnostima srpskog izdavaštva
„Kreativni centar“ u „najboljem i najlepšem smislu obeležava izdavaštvo u zemlji“, istaknuto je u obrazloženju nagrade ovogodišnjeg Izdavača godine. Između dva Sajma knjiga, ovaj izdavač je objavio blizu 80 knjiga za bebe, decu, tinejdžere i roditelje
Intervju: Zdenko Tomanović, advokat
Legitimno je da se na ulici branite od nepravde Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve