Tri izuzetna ostvarenja domaćih autora zahtevala su ne samo umetničku već i egzistencijalu odvažnost (ako je to uopšte moguće razlikovati). Želimir Žilnik ne posustaje, Stefan Malešević i dalje voli svoje junake, Maja Novaković odvažno uranja u predele tišine
Nije nužno samo zamišljati tu situaciju – jer ona se lako može i dogoditi (ukoliko imate sreću da takvu razonodu možete sebi da priuštite, uz sve što čini vaš stvarni i svakodnevni život) – naime da u iznuđenim pauzama prilikom trčanja sa projekcije na projekciju u sklopu istog filmskog festivala nađete barem frtalj sata i da nešto vredno pročitate. Tako, na primer, moguće je (bilo), u pauzama/pauzicama između brojnjih projekcija filmova sa programa ovogodišnjeg izdanja međunarodnog festivala dokumentarnog filma BELDOCS u Beogradu, već na prvoj, uvodnoj stranici Rečnika zaljubljenika u sitna zadovoljstva Alena Šira, pronaći sledeće redove: “Sitna zadovoljstva su kao disanje. To je nešto što je u isti mah neophodno, veoma lično i svima zajedničko. Dišem za svoj račun (bojim se da je reč o o strahovito sebičnoj aktivnosti), ali svi dišemo i dah nam se meša. Ja ću naravno govoriti samo o svojim zadovoljstvima, budući da sam njihov poklonik, ali uz izvinjenje i s nadom da će ona naići i na druge poklonike. Uz pretpostavku da su najjednostavniji i najintimniji osećaji istovremeno i najuniverzalniji.”
ŽILNIKOVA MAJSTORIJA
...…
Na stranu disanje kao ipak na prvom mestu biološka uslovljenost, čini se da u metaforičkom smislu i prateći taj uglavnom iluzoran asocijativni luk, u nekoliko premijerno prikazanih srpskih filmova sa ovogodišnjeg BELDOCS-a implicitno zatičemo, između ostalog, i motiv disanja. Pođimo od najnovijeg filma (18. po redu) zbilja velikog Želimira Žilnika – Restitucija, ili, San i java stare garde. Možda je očekivana žilnikovska provokativnost ovde u drugom planu (najposle, klimavo-kilava restitucija u našoj zemlji ispostavila se kao posebno šokantan, traumatičan i buran društveni proces), te je Restitucija primarno ipak filmski ekvivalent sporovoznijeg pikarskog romana u kojem se glavni akter – smireni, ali i veoma vitalni i uravnoteženo preduzetni stariji gospodin, muzičar i izvođač džez, šlagerskih i ostalih nota s te strane muzičkog spektra u samoizgonu na nemačko govorno područje – vraća u Srbiju kako bi ušao u odobreni proces restitucije/povraćaja prostrane, a prilično ruinirane porodične vile negde u donjem Sremu. Ritam pripovedanja ovog hibridnog filma u žilnikovskom poimanju i izvođenju, te mešavina dokumentarnog i igranog, kao i mešavina naturščika i profesionalnih glumaca (svi oni glume u manje-više istom ili sličnom registru), ritam pripovedanja, dakle, potpuno je saobrazan poodmakloj životnoj dobi centralnog lika, što ovaj film preciznije određuje kao verističko ostvarenje, dok svekupan ton priče asocira na seriju Vruće plate, Žilnikovu seriju slične ideološko-društvene dinamike između likova. Pored toga, Žilnikova Restitucija je neusiljena komedija dominatnih naravi, što će reći i komedija suštinski iskonkstruisanih sukoba koji se dovoljno lako mogu prevazići. Sasvim očekivano, ovo je još jedan od Žilinkovih filmskih eseja na temu sučeljavanja sa obilnim i veoma disperzivnim istorijskim nasleđem, a taj susret ume da se izrodi i u čeoni sudar. To se odlično da videti, recimo, u sukobu između smirenog naslednika koji restitucijske “darove” proaktivistički (što bi bio recidiv dužeg boravka na Zapadu) vidi kao priliku za otpočinjenje novog poglavlja u foto-finišu biološkog postojanja, i, s druge strane, nestrpljivih naslednika sa bočne strane – zeta, recimo – koji vlastitu pohlepu pokušavaju da zamaskiraju hinjenim ispravljanjem društvenih i međuklasnih krivdi. Osim toga, glavni akter će u jednom trenutku biti suočen i sa svedočenjem vršnjakinje o surovosti njegovog oca prema klasno i ekonomski podređenima, dok će mlađi morati da se zadovolje blago iskarikiranom igrom s nezaobilaznim viškom istorije na ovim prostorima. Na planu stila i osnovnog pristupa, Žilnik se i ovog puta opredelio za filmsku priče naive, praćenu deklamatorskom glumom gotovo svih prisutnih (što doprinosi žovijalnosti inicijalno gorke i sumorne priče, a u isti mah predstavlja i samo-omaž ranijim radovima), te u Restituciji ipak nema priželjkivane oštrije i očiglednije subverzivnosti, ili se ona naprosto ima tražiti i detektovati na drugim mestima. S druge strane, uz sav biološki i hronološki teret na plećima dobrog dela aktera Žilnikove priče, ovo ostvarenje donosi dosta propulzivnih, zabavnih i duhovitih situacija: scena u frizerskom salonu, građansko hapšenje restitutera na njivi, ili noćna romansa veterana. Na sve to Restitucija pruža i zadovoljavajuće poigravanje ideološkim tektonskim promernama na ovom tlu za vreme potrage za najpravičnijim društvom, makar za neke, za probrane, za pobednike ove ili one tranzicije u nizu. Imajuću u vidu minuli Žilnikov rad i dosadašnji opus, cinizma – u iskonstruisanim situacijama, ili prema akterima koji nužno ne moraju da budu najplemenitiji i najetičniji pripadnici ljudskog roda – nema ni u tragovima, te i Restitucija, svojim sporovoznim ritmom i povremenom digresivnošu, pleni blago pokrivetljskom ljubavlju prema svim akterima. Oni će, naprosto, morati da nastave svoje živote na istoj tački na kojoj su bili i pre naleta te nominalne sudbinske i prevratničke restitucije. Povratka na staro i već proživljeno ne može biti ni u istorijskom, niti u ličnom smislu.
...…
NEPATVORENA NEŽNOST
S druge strane, akteri najnovijeg filma mladog reditelja Stefana Maleševića (autora filmova Gora i Mamonga), pripadnici malene bektaške nacionalno-verske grupacije u Severnoj Makedoniji, žive označeni nasleđem običaja, uverenja, verovanja, pri čemu se stiče utisak da su oni vlastite egzistencijalne porive i damare u značajnoj meri harmonizovali sa onim što im je kroz baštinu dato na čuvanje. Oni koju su gledali i Maleševićevu Goru znaju da kod ovog autora, mimo brojnih zamki, nema (ionako uvek jalovog i uvredljivog) paternalističkog foklorizma u prikazu života manjine koja to zbilja jeste, a koja pak svoju identitetsku posebnost nipošto ne iscrpljuje insistirajući na posebnosti svog manjinskog profila. Nasuprot tome, i u ovom filmu, naslovljenom Krila i tlo, Stefan Malešević stvara tiho i krajnje diskretno ljubavno pismo rustikalnoj svakodnevici ljudi koji su potpuno (i dragovoljno) porinuti u nasleđe. Krajnji rezultat filma je suptilan, ali i veoma oštar prikaz života sa baštinom (i u baštini) doživljenom ne kao datost, nego kao dar koji ima sposobnost da se uvek iznova obnavlja. U tom pogledu Krila i tlo su besorekoran rad, postupan i rečit na uzvišen i duboko promišljen način, pri čemu tu brzo nalazimo na upadljivu kopču sa posve drugačije stilski postavljenom i intoniranom Žilinkovom Restitucijom. U oba slučaja (i u slučaju gospodina-naslednika Arsina i u slučaju majke, glave porodice u Krilima i tlo), brzo se pokaže da su oni mudri odabrani da budu fokalne tačke narativne konstrukcije i filmskog pripovedanja, zanimljivi akteri u zanimljivim pričama ili okolnostima. Na sve to, Malešević ovde nudi minucioznu i nadasve besprekornu likovnost izraza. On ponovo, kao i u Gori, ispoljava nepatvorenu nežnost kako prema temi, tako i prema akterima. Uglađeniji od jednako izvrsne Gore, Krila i tlo predstavljaju i dokaz zrelosti koja je izborena u međuvremenu. I u ovom filmu stižemo do one uvek pipavo-varljive tačke duboko ličnog i nepobitno univerzalnog, što je već samo po sebi golem poduhvat.
...…
HRABROST ĆUTANJA
Istinski poduhvat je i novi, a prvi dugometražni dokumentaristički rad Maje Novaković, “u civilu” istoričarke umetnosti, koja nas je očarala vrhunskim kratkim (takođe dokumentanim radom) A sad se spušta veče. Ovoga puta rad dugog metra, Ko će pokucati na vrata mog doma, donosi razradu prethodnog filma, uz artikulisano i izboreno autorsko samopouzdanje, te autorka zadržava sve one trope ličnog stila i filmskog svetonazora prikazanog u kratkometražnoj izvrsnosti. I dok smo u prethodnom filmu pratili svakodnevicu dve vremešne i na tišinu svikle bake u bosanskim vrletima, ovde dobijamo muški ekvivalent toga – pustinjaka na osami na sličnoj “adresi”, pri čemu ni ovog puta nema dodatne kontekstualizacije njegovog života. U tom pogledu Maja Novaković je već sada pokazala majstorstvo filmskog prikaza morfologije tišine i ciljano tihih i asketskih egzistencija, sa namernim izostavljanjem preciziranja okolnosti koje su dovele do takvih životnih izbora. Samozatajni i vidno umorni akter njenog novog filma, uz to očito fokusiran da nasprosto izdrži to što mu je dato i što mu je dopalo, ostavlja utisak onoga što je, recimo, Serđo Leone uradio u slučaju bezimenog lika koji je tumačio Klint Istvud u Dolarskoj trilogiji, gde gledaoci, svako sa svojih svetonazorskih i preferencijalnih tačaka imaju da učitaju ono što im je volja, ne bi li nekako, a što potpunije, shvatili i “svarili” svu tu nedorečenost i tišinu. I zaista, ovo možda i jeste priča o morfolgiji do samog kraja neizrečenog gubitka – u molitvi akter pominje “njega” koji ga možda i ne čuje, a koji mu toliko nedostaje, s tim da to lako može biti i, recimo, odsutni sin, ali i sam Svevišnji koji ćuti jer, jednostavno, nije obavezan da se oglasi – te se na taj način otvara polje za polemiku da li je onaj koji je odustan samim tim još više prisutan. Ovakva postavka, uz to, daje povoda i za gledalačka preispitivanja koja, onda, otkrivaju i rečite prostore, prostore ličnih izbora, učitavanja i pretpostavki. I ovaj film Maje Novaković pruža zadivljujuću likovnost koja je postignuta uz minimum izražajnjih sredstava i zahvata, a nameće se i kao moćan i krajnje sugestivan esej na temu možda lekovite, a možda i opterećujuće kontemplacije. Za čitav ovaj splet bila je potrebna ne samo autorska nego i egzistencijalna odvažnost.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zografove teme, kaže Vuković, jesu fenomeni, ljudi i predmeti potisnuti iz glavnih tokova istorije i kulture, sa kojima nas njegov autografski avatar upoznaje. Tako se na stranicama njegovih stripova zatiču likovi anonimnih svedoka ratova, aboridžinskih umetnika, lokalnih osobenjaka, baba-trovačica koje veruju da su im snovi odredili sudbinu, likovi koji, u stvari, veoma dobro pariraju superherojima industrijalizovanog strip biznisa
Prostor i vreme, ljudski odnosi u prostoru i vremenu, odnos autora teksta, lika kome je dat tekst i osobe (glumca/izvođača) koji govori tekst, gledalac koji svojim gledanjem utiče na predstavu i energija koja sve ove činioce drži na okupu – to je ono što bismo na osnovu Liješevićeve predstave mogli odrediti kao pozorište
Akademski potkovan, odlične tehnike, a po temperamentu liričar, od majke Gabrijele-Gabi Novak nasledio je osećaj za sving i uopšte ljubav ka džezu; prefinjeno i precizno muzičko izražavanje prirodno mu je bilo u bogatom, aranžmanskom pristupu poput očevog. I kao što je teško ne pamtiti ga – čak i u njegovim zrelim godinama – kao dečaka tananih osećanja, nemoguće je zaobići njegovu neutaživu žeđ za muzikom i svime što je povezano s njom
Povodom treće izložbe „Hvatač snova”, koju radi sa Stevanom Vukovićem, Aleksandar Zograf u intervjuu za novi broj „Vremena“ priča: „Tehnički, nema neke velike razlike u opisivanju stvarnih događanja i onih koji su viđeni u snu, i to je jedna od tema koja je zaokupljala kreativce u raznim vremenskim i geografskim okvirima“
Dramatičan apel zaposlenih u Junajted mediji pokazuje šta može da se desi kad medije kontrolišu režim i korporacije. Srbiji se dešava sada. Ako publika to ne prepozna, preti još crnji medijski mrak
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!