Dama peva džez

Nesumnjivo, zvezda upravo završenog 25. Beogradskog džez festivala bila je Gabi Novak: čini se da su svi mediji objavili makar vest da Gabi, prva dama hrvatskog šlagera, otvara jubilarni Džez festival! I čini se da je u svakoj toj vesti, osim puke informacije, bilo i neke lepe emocije jer je to baš ona, i jer je opet tu.

Gabi Novak je prošle godine proslavila pola veka karijere. Proletos je održala koncert u Zagrebu na All Woman Jazz Festivalu – Džezareli, a nedavno je Croatia Records objavila kompilaciju 40 najvećih hitova od Sretan, sretan put – pesme koja se čuje u filmu H–8 iz 1958. godine, do Pamtim samo sretne dane…

Rođena je u Berlinu, otac Hvaranin a majka Nemica, završila je Školu za primenjenu umetnost, počela da radi kao crtačica u Zagreb filmu i – postala jedna od najboljih pevačica zabavne muzike u SFRJ. Pristajala je samo na one pesme koje su joj odgovarale i kojima je verovala, nije jurila za nastupima ni za pločama. Poslednjih 40 godina najviše i najbolje sarađuje sa suprugom Arsenom Dedićem, a poslednjih nekoliko i sa sinom Matijom, džez pijanistom. Pre pet godina svo troje su imali koncert u beogradskom Domu sindikata. Nastup na 25. Beogradskom džez festivalu bio je prvi solistički koncert Gabi Novak u Beogradu nakon 20 godina.

„VREME“: Publika vas uglavnom ne zna kao džez pevačicu zato što ste, osim na početku karijere i osim poslednjih godina, uvek pevali zabavnu muziku.

GABI NOVAK: Džez se provlačio kroz sve ove moje godine. Pjevala sam ga na vanjskim turnejama sa orkestrom Miljenka Prohaske, pa na Džez festivalu na Bledu, snimala sam sa velikim glazbenicima koji su dolazili u goste. Sedamdesetih je to bio Gari Barton, pa Herb Geler, Džon Luis, svi već znaju da sam pjevala u duetu sa Lujom Armstrongom. Ali, na početku karijere, prirodno, htjela sam se probiti, napraviti nešto. Sa džezom se to nije moglo, pa sam se okrenula „šlageraju“ – kako to moj Arsen voli reći. A onda je, poslije toliko godina, ovog proljeća iskrsla Džezarela u Zagrebu, pa onda i ponuda da sve to ponovim u Beogradu.

Čulo se da vas je sin Matija nagovorio da se vratite džezu.

Ma ne, samo je rekao daj, mama, napravi to!, i bilo je jako lijepo. Prilagodili su se aranžmani Arsenovim pjesmama, a ja ih pjevam kao što pjevam. Ali, kad te neko vodi kao što su mene vodili takvi ljudi i takvi aranžmani, mislim na moje iz All Star orkestra i na Matiju i Gala (Ante Galo, prim. aut.), koji su napravili aranžmane, tu se ipak desi jedna čarolija i ti postaneš neko drugi. Sad će izaći DVD sa tog koncerta na Džezareli, pa će se sve lijepo videti. I za prošli CD smo lijepo surađivali. Snimanje se napravilo u tri dana: sastali smo se u studiju Mira Vidovića kojeg obožavamo, najbolji studio u Zagrebu, i bio je to kao nekakav sešn, jedno glazbeno druženje, glazbeni hepening. E, posle tog CD-a me je Matija počeo navađati da više radim džez.

Objavljivanje kompilacije 40 vaših hitova je ujedno i prilika za uspomene. Postoji informacija da ste prvi put izašli pred publiku u zagrebačkom Domu Armije 1957. godine, a sad se, povodom vašeg jubileja, pominje da je to bilo u Ljubljani godinu dana kasnije.

Ne, hoću to da ispravim, da se zna točna priča. Ja sam radila na crtanom filmu. Kako sam uvijek volila glazbu, pjevušila sam sve što je nadolazilo. U Zagrebu je tada bilo ukupno 20 televizora, koja su to bila skromna vremena! Doći do pravog obrazovanja, upoznati taj svijet glazbe, bilo je teško. Slušali smo radio, i upijali. Ja sam slušala neke stanice na kojima je bio džez, pjevušila sam pjesme Doris Dej, pa pjesme iz revije Bal na vodi – sve što je nadolazilo. Onda su mi u Zagreb filmu ponudili da, kad stalno pjevušim, oživim likove crtanih filmova. Zašto bi mi angažirali nekog iz vana, rekli su, kad si ti tu. Tada su u Zagrebu bile samo dvije-tri pjevačice, Rajka Vali, Anđelina Groh i još jedna treća. Tako sam ja pristala. Jednog dana je u Zagreb film došao Bojan Adamič, gledao je naše filmove, i čuo moj glas. Kaže mi, da li bih htjela napraviti koncert sa njegovim orkestrom, da budem gost. Pjevaće još Ivo Robić, Ivo je tada već bio zvijezda, i Marijana Deržaj, a mene bi predstavio kao osobu sklonu džezu, što me je radovalo. Otkud, ja ne znam note – čudila sam se. Ništa vi ne brinite, rekao mi je. I, tako sam ja prvi put nastupila u Ljubljani, sa Big bendom Bojana Adamiča, 1958. godine. Pjevala sam samo dvije stvari, Čaj za dvoje i Mjesečina nad Vermontom. Mjesečinu sam pjevala i u Beogradu, samo drugačije. Posle smo došli i u Zagreb. Ljudi su se iznenadili, nisu me znali, nisam nigdje nastupala, ali sam im se dopala. Nakon tog koncerta dobila sam prvu ponudu za jedan festival, Zagrebački. Za Ljubav ili šala dobila sam prvu nagradu publike, a pjevala sam je u alternaciji sa Ivom Robićem. I, onda se, najedanput vrlo brzo sve pokrenulo. U to vrijeme bilo je malo pjevača. Na „Opatiji“ smo pjevali po pet-šest pjesama! A onda je sve više nadolazilo mladih ljudi, i tako se sve to skupa malo-pomalo počelo odvijati u zabavnoj glazbi.

Vaši najnoviji koncerti i kompilacija hitova, govore da ste sve ove godine pevali evergrin. Da li imate utisak da pesme koje se sad izvode nisu pravljene da traju?

U mnoštvu tog glazbenog mućkanja, bofla, pao je kriterij zabavne glazbe. Uopće ne govorim o folku, ne mogu ga smisliti, pa nek se zamjerim svima! Ja volim Halida (Bešlić, prim. aut.) jer je izvoran, ja volim te prave pjevače koji su se rodili s tim izvornim u sebi, kao i džezisti, za Boga miloga! A ova novokomponirana glazba, to je strašno, to ja ne mogu prihvatiti! U jednoj emisiji Zagrebačke televizije raspravljalo se o evergrinima. Među evergrinima su se našle i neke pjesme, neću ih sad novoditi, samo zato što su sada medijski prisutne! I to pored Arsenove Kuće pored mora, pored divnih Runjićevih (Zdenko Runjić) skladbi, pored Nikice (Nikica Kalođera), Stipice (Stipica Kalođera), pored našeg dragoga Keme (Kemal Monteno)! Misle da ako je nešto medijski prisutno sada, da je to evergrin! To nije evergrin, to će živjeti godinu dana i posle – adio! Nada je šlager, Đorđe Novković je napisao glazbu, a Arsen je napravio savršen tekst, i nema koncerta da me ne pitaju hoću li je pjevati. Pitaju i za Sretne dane, za Vino i gitare, i sve one druge pjesme. E te su pjesme pisane za trajanje. Stare su 20 i 30 godina, ali ako ti danas dolaziš na koncert i neko ti na ulazu traži da ih pjevaš, onda znaš da jesu evergrin!

Kad čovek sluša vaše pesme, naročito one koje ste uradili s Arsenom Dedićem, ima utisak da su autobiografske, da su lične…

To je zbog emocije! Ljudi uvjek prepoznaju emociju iako je sami ne pokazuju. Bez nekog naboja unutarnjeg, bez pravih emocija, bez proživljavanja, nema ni pjesme. Ti je moraš živjeti, isto kao glumac što živi ulogu. Ne možeš doći na scenu, viknuti: ajmo, svi ruke gore, i misliti da je to pjesma! Emocija je isto kao glas, ili ga nosiš ili ne nosiš! Glas se ne može naučiti! Ako nemaš pravu emociju, ništa ti je neće napraviti, pa ni ajmo, svi ruke gore!

Vaš, Arsenov i Matijin koncert u Beogradu pre pet godina kao da je značio poziv i drugim pevačima zabavne muzike, pevačima vašeg ranga i dometa, da vas slede.

Normalno, pa vrijeme nas je bilo tako mnogo razdvojilo, i čitava situacija koja se medijski bila napuhala, i teške patnje i s jedne i druge strane. Patilo se, patilo strašno, mi možda s većim razlogom – više smo stradali. Škabrnja, Dubrovnik, Vukovar, dovoljno govore šta je sve bilo. Užas! Raselili su čitav prostor, poginulo je na tisuće ljudi. Čemu i zašto?! To je medijski bilo toliko prisutno da, potpuno prirodno, osjetiš otpor: neću tamo da idem, neću, ne mogu! Svemu tome smo se Arsen i ja odupirali, ali ne našim prijateljima u Beogradu ili oni nama. Dugo smo razmišljali prije pet godina, pa kad sam vidjela koliko nam ljudi pišu, koliko nas žele, rekla sam – teatar, glazba, likovna kultura, ne smije imati apsolutno nikakve veze sa svim tim što je bilo. Ali to je trebalo u nama sazrijeti, trebalo je vrijeme da dođemo do tih nekih novih dodira, novih suradnja. Bilo je grozno, mnogo grozno! Ja sam do Arsenove majke koja je bila sama u kući u Primoštenu 1993. godine, kad se pucalo dolje oko Zadra i Šibenika, putovala preko Ljubljane, autobus pun ljudi koji su htjeli vidjeti svoje, a od Ljubljane drugim autobusom do Rijeke, i tamo su nas čekali neki stari gliseri ruski koji su nas vozili izvan otoka do Šibenika. Tamo su čekali taksiji, i taman da krenete, kad ono – opasnost. I vi onda mirujete u taksiju, niste smjeli niti upaljače upaliti dok ne prođe. To se pucalo, to je gruvalo, pola Šibenika se iselilo. Trebalo je imati hrabrosti pa proći sve to. A da ne govorim o porodicama koje su izgubile svoje. Pitam se zašto. Moj otac, ubili ga partizani na Hvaru za vrijeme Drugog svjetskog rata. Što je on učinio? Bio je suprug jedne Nemice. Pa što su misli da je ona, što? Fašistica? Ja sam, eto, već u to vrijeme upoznala gubitke, tako da mi znamo šta je gubitak. Na Hvaru su nam školu srušili Talijani, pa smo školu imali u jednoj napuštenoj sportskoj dvorani i tu su bili svi razredi. Bože dragi, šta sam sve prošla! Nepotrebno, nepotrebno! Ako je neko htio razlaz, moglo se sve to lijepo napraviti, bez gubitka, odvojimo se, i poslije dobro i lijepo živimo.

Okrugle godišnjice, kao što je vaših 50 godina u muzici, mogu da budu povod nečem novom…

… ali nema potrebe! Kao što kaže Kemo, što bih novo pjevala kad mogu živjeti od minulog rada. Ima tu istine, jer ja pjevam Kuću za ptice, i more tih sjajnih pjesama, što ja imam novo da kažem kad su čitave generacije već uz te pjesme. Pa bio bi to promašaj, za Boga miloga, ja sam svjesna toga. Sve je već na ovom zadnjem CD-u. Ja s tim CD-om završavam svoju diskografsku priču. Nema potrebe više. Sasvim sigurno neću više snimiti ništa. Nije zato što ti, kao što kažu, vrijeme prolazi. Ne, mi smo stalno prisutni, Tereza, Oliver, Arsen, Čola – on je mlađi od nas, Kemo. Zašto, kome još novo snimati? Sve ima na tom zadnjem CD-u, i – eto. Meni je 73 godine života i 50 godina karijere. Da, draga moja, ja sam ‘36. godište. I sad mi je od svega zaista najdraža moja Lu, moja unučica!