Osim kao rodno (i počivše) mesto Bore Đorđevića, Čačak je popularna muzika Balkana odredila (omeđila?) istoimenim hitom Lepe Brene (…šumadijski rokenrol, 1982, autor M. P. Zahar) i albumom Bombardiranje Srbije i Čačka (2005, Dallas Records) riječkog benda Let 3. Alternativno, Nenad Marić (r. 1979) morao je taj grad da napusti radi likovne akademije u prestonici Srbije, a i da bi postao Kralj Čačka. U egzilu.
Muzikom se aktivno baveći u ovom veku, kao Kralj Čačka od 2004, u Domu omladine Beograda (DOB) Nenad/Kralj nastupao je (i izlagao) onoliko puta, u raznim njegovim prostorima, tu je promovisao i svoja izdanja – npr. Zemlja nije moj dom zajednički je naslov hit-pesme, njegovog drugog albuma (2018, Pop depresija), izložbe crteža (2019, galerija DOB), druge mu zbirke pesama (2023, Liberland art) i RTS-dokumentarca o njemu i grupi. (Uh, za Fras u šupi bila su ‘84. potrebna trojica autora – Srđan Gile Gojković/ElOrg, David Albahari, Miloš Komadina).
Kralj Čačka (dalje: KČ) još nije prisvojio neki decembarski termin kao svoj redovni, nadam se da hoće, jer evo ga opet u to doba u (gornjoj, stajaćoj) sali Amerikana. Teško da ima mesta bolje nazvanog za ovakvu sintezu kantrija, bluza, rokenrola, autorske pesme/šansone, šlagera, a izgleda (biće) i soula/fanka – jer došlo vreme za najavu trećeg studijskog albuma, za većeg izdavača. Rasprodate su ulaznice (do 1800 RSD) za stvaralački mehur bezbedan od ludila svuda naokolo, okupilo se – predsedničkom šacometrijom – više od 600 posetilaca, spremnih za ovacije, i nisu dugo oklevali da počnu.
Fini prateći trio (bubnjevi, više nosi kontrabas nego bas-gitara, i Kraljev brat Marko Marić, izvrstan gitarista – akustični, slajd, ali i klavir) očvrsnuo je u električnoj verziji, proširen perkusionistom i uglavnom “skraćen” za klavijature; rutinski/uigran, siroviji u skladu s klupskim ambijentom. Hej, hej, mama, hej, hej, tata (izvucite me iz ovog blata) počinje potišteno, ali 2 minuta sreće, 3 minuta smisla nije jedino, u slikovitim stihovima utešno pojavljivanje smisla (vs. opšteg haosa napolju). Posle Zemlje… nekoliko novih numera, Stranac i Mesec me zove na ples, pridružila se tročlana duvačka sekcija. Glas Kralja Čačka je sigurniji, savladava rečitative i neredovne metrike i ume da razmahne pevne refrene kad ih ima. Bez limarije, biseri (s) prvog albuma Zemlja snova (2016, Pop depresija) su Želeo sam kao mali (…prestao sam da se češljam…) i Kako izgleda jutro.
Dolazi gost iznenađenja, ne, ne Bajaga ispred kog je na Ušću (Save u Dunav) KČ zasijao letos; nego, Darko Rundek, na čijem je velikom koncertu (beogradski mali stadion Tašmajdan, 2017) pridobio mnoge. Zapravo, nije iznenađenje ako znate da Rundek ovih dana u DOBu ima 5 koncerata, pre i posle KČ. Oduševljenju nema kraja, da l’ je potrebno reći. S “Darkovim trubačem” Pavlicom, prvo u duetu Rundekova Na nešto me sjeća taj grad (koju je svojevremeno Darko izvodio sa R. Šerbedžijom i A. Dedićem), onda Partizan – ne o spotskom klubu, nego ona francuska iz Drugog svetskog rata/Pokreta otpora (La Complainte du Partisan), kod nas poznata preko L. Koena, prepeva Arsena Dedića, kasnije Štulića.
Do puna dva sata (uklj. bis) i “primenjene pesme” tj. songovi za pozorište, svakako odjeci Brehta i Vajla dok Tom čeka (Waits), Nizbrdo pravo, i hitovi (prigodno) Deda Mraz je švorc…Avatar…Svetlost. Čačak je tamo gde mu je Kralj.