Težina i milost
On je duša svega ali te duše vodi duh zbilja
Pošto se suprotnosti privlače uživa u njima
Štulićeva Smijurija u mjerama je ljubavno pismo bez adresata, drama bez didaskalija, slika bez rama ili ram bez slike. Zahvat Smijurija je čas širok i plitak, čas uzak i dubok. Štulićevi stihovi su lokalno smiješni, a globalno imaju mjere. Pjesme kakve su Najveći uspjesi bivših jugoslovenskih prostora ili Rege udaraju u ključu „Historijska čitanka“ meets „Dorin dnevnik“ – u tom ključu, ali jače. Jer nijesu bili svi ni pravedni ni mudri vala je kafanska metafizika dostojna i onih najrijeđih pametnih i knjiških ljudi, a Ja smrtnik mali boga slavim ma ko to može platit nosi poruku dostojnu hodačašća na Daleki istok, da ne kažem Puta za Katmandu.
U jednoj majskoj sarajevskoj noći od tišine i blagog pijanstva dvije su me blazirane zagrebačke novinarke uvjeravale da je Štulić lud. Možda je Džoni jedini normalan, a mi smo svi ludi – to sam im odgovorio. Smijale su se. Znate li šta je Doplerov efekat, pitao sam ih, a one su me gledale kao ludaka, kao Džonijevog brata po ludosti, a meni bilo drago. Školski je primjer, rekao sam, sirena na policijskim kolima. Ako ti se približava, zvuk djeluje jače i frekventnije, a ako se udaljava, zvuk je mutniji i ima nižu frekvenciju – objasnio sam im polupijano pučkoškolsku lekciju iz fizike. Zgledale su se, pomislile napio se Bosanac i htjele valjda spustiti loptu: I mi smo, znaš, rekoše uglas, voljele AZRU. Ne sumnjam, kazao sam, Džoni i AZRINI fanovi mahom se i jesu obostrano udaljili, svaki u svom pravcu, onako kako su udaljene težina i milost.
Džonijeva forma je ostala ista, ali se pozicija promijenila, a zajedno s njom i žanr. Nema kontinuiteta, jer svaki je kontinuitet hic et nunc lažan. Time is out of joint, kako reče Hamlet, a tu i joint samo naoko pomaže.
Muharem Bazdulj
Postati ono što jesi
1. Predistorija. U vreme kada su svi moji drugari (dakle: svi) slušali Azru, ja sam slušao Demisa Rusosa. Verovatno sam zbog toga bio zapanjen činjenicom da čitav autobus, pun razularenih srednjoškolaca na putu za Pulu, te 1983. godine, uglas urla niz nota što ih je Џoni stavio u meni krajnje misteriozan poredak: fa-fa-la-si-mi-ti-fa-la-ti. Moju radoznalost nije uspela da pobudi ni krajnje neobična nota „ti“. Ostalo je istorija.
2. Istorija. Istorija se već uveliko događala kada sam, da bih nadoknadio gradivo, od pirata pokupovao sve što je Azra ikada snimila. U Џonijevim sam stihovima, koji su sada dopirali iz neidentifikovane daljine, jasno čuo najavu onoga što smo tih godina srama i kukavičluka intenzivno živeli. Za neke je lekcije bilo kasno. Џoni je nepokolebljivo falširao.
3. Postistorija. Smijurija u mjerama je biografija u stihovima, ukrštanje aforizma i epa, ustihovanih sećanja i stilizovanih prevoda koji nisu prevodi, poigravanje idiomima bez identiteta, igranje pravilima igre (što je zabranjeno, jer onda igra prestaje igrom biti, ali Џoni to zna), vedra igra s lascivnošću i opscenošću („Kloniranje je super ne moraš da jebeš čoveče“, str. 161), igra oneobičavanja u kojoj se stihovi ne podupiru nego ruše jedni druge: „Mogu li uhvatiti zrak kao što mogu držati tvoje tijelo“, kaže nežni stih u pesmi Nestajanje, da bi sledeći razrešio napetost: „Mogu li te rasturiti kao što to obično činim moja gospo“ (str. 185). Sada, kada više ne mora da peva svoje stihove, ali kada može (i mora) da piše, kada je izašao iz istorije (na obostrano zadovoljstvo, reklo bi se) i zatvorio se u svoju jezičku kapsulu, Џoni je najzad postao ono što je oduvek bio: nezaustavljivo inteligentan, sjajan, beskompromisan p(j)esnik.
Ivan Milenković
Motiv čudnog trijumfa
Što može pjesnik koji je imao nesreću da u svojim stihovima uoči profeciju? I to pjesnik koji je nakon predskazane katastrofe odabrao samoću i duboki egzil odbivši pristati na okvire i zidove u međuvremenu postavljene u matičnoj mu kulturi?
Branimir Džoni Štulić, a o njemu ovdje govorimo, posegnuo je, ‘sakrio se’ u za njega jedino moguće – u logos, u znak, u riječ pretkršćanske klasične književnosti i filozofije, našavši spas u autorima koji su sve znali o profecijama i zna(če)nju, a napose u učitelju svih pjesnika, stihujući baš u njegovim stopama.
Nakon pročitane Smijurije u mjerama, Štulićevog pjesničko-filozofskog statementa u stihu i djela koje već obimom svjedoči o fanatičnom intelektualnom i kreativnom pregnuću, čovjek se ne može oteti jednoj impresiji što se kao crvena nit provlači kroz oba glavna dijela knjige – u ‘autobiografskim’ versima, ali mnogo više u drugom dijelu, u osobnoj reinterpretaciji književno-civilizacijskih remek-djela. Kao da je čitava ova avantura, plovljenje kroz mutne i tamne vode tekstova ka svjetlosti prevoda i značenja, put ka jednoj stvari: Stari svijet preveden na vlastiti nestandardni jezik, fokusiran Štulićevim okom i skrivenim komentarom, a kroz umjetničku interpretaciju, djeluje kao jedna golema parabola o sreći i prokletstvu mjesta rođenja, konkretno i jedino – onoga našeg, „tamo“. To je jedna tajna priča o nama, uvijek zapitana, o porijeklu, o eri u kojoj smo živjeli, strašnom kraju i, uopće, tome jedinstvenom prostoru „Stare Planine“, koji je Džoni kao kakav moderni prozod opjevao prije i bolje od svih.
A da je pišući subjekt, ne zaboravimo, netko dakle s ovakvom kulturnom i eruditskom pozadinom, s takvom ambicijom – poznat kao roker, još je jedna metafora posebnosti autora a kao izdanka područja koje je pr(a)vi motiv ovog čudnog trijumfa.
Đorđe Matić
