Borivoj Radaković (1951), autor romana Sjaj epohe (1990) i knjige priča Ne, to nisam ja (1993/1999), najviše se pročuo po dramama izvođenim u zagrebačkom pozorištu „Kerempuh“. Druge večeri festivala, Kruno Lokotar ga je najavio kao sivu eminenciju FAK–a, gospodina u crnom… Sat pre toga s Radakovićem smo se upoznali u jednom od „Prometejevih“ salona:
„Došlo nas je iz Zagreba desetoro. S kolegom i prijateljem iz Londona, te s još trojicom odavde, pravimo Festival A Književnosti, festival književnog čitanja. Prvenstveno se čita proza. To je bila prilično drska inovacija kad smo cijelu stvar pokretali, jer nije bilo nikakve tradicije čitanja proze. Uvijek se na festivalima čitala poezija. Na našim fesivalima ne samo da autori čitaju cjelovite proze ili veće sekvence iz romana, nego to čine u nizu od po sedam-osam – što zna trajati i po osam sati. Baš u značenju riječi fiesta, festivity, fešta – slavlje i zabava. A sve jest vrlo ozbiljno, jer je u pitanju književnost.
„VREME„: Skraćenica FAK ima veze s engleskim jezikom?“
BORIVOJ RADAKOVIĆ: Naravno, to smo i htjeli. Ne zato što bi nas bilo sram neku takvu riječ upotrebiti na našem jeziku, nego se tako podudarilo – spretna igra. U skraćenici, A je rudiment prethodne namjere, htjeli smo poligon za alternativnu književnost. Međutim, kad imate tri hiljade izdavača i kakvu-takvu demokraciju, prostora za andergraund i alternativu ima, ali nam je nepotreban. Mene su odavno prestala zanimati rubna mjesta. Hoću biti središte. FAK nije rubna stvar, to je važna stvar. Ne želim knjigu na šapirografiranom materijalu – hoću najskuplji uvez.
Kakve su reakcije bile na početku?
Najneposrednija publika je bila fantastična – prvi udar nemoguće je više ikada ponoviti. Doživjeli smo osjećanje veoma blisko katarzi. Nastupali smo u Osijeku – u jednom od nesretnih gradova dotučenih kulturno pa i moralno, i kad smo se pojavili odmah smo uspostavili s mladom publikom divnu relaciju. Tu je sve počelo – Hrvoje Osvaldić i Nenad Rizvanović su Osječani. U Zagrebu smo potom imali trodnevni program, onda smo nastupili u Puli, a i ovdje stvar veoma dobro funkcionira. Publika je divna.
Što se tiče reakcija kolega, postoje dva bloka. Barem u Hrvatskoj. Desni, u kojem su većinom članovi Društva književnika Hrvatske, zastupaju prastari tip literarnog nazora. To su bivši ljudi, literarno i svakako. I dalje misle da je dužnost pisaca da budu bardovi, svaki za sebe misli da jest to, oni su dakle koncentrat bardova. Neshvatljivo im je da nastupamo u disko klubovima, u krčmama… A to nisu obične krčme – ne nastupamo na način bitnika, mi oplemenjujemo prostor. Nismo andergraund, nismo margina – mi smo centar – ostale selimo na marginu.
Druge vrste su reakcije države – ministarstva kulture, koje je vrlo inertno. Jesu tamo ljudi koji su s nama krenuli prije petnaest-dvadeset godina, ali, očito, kad se ode tamo postane se političar i zaboravi sve ostalo. Mi ne možemo računati na njih, a oni bi rado da računaju na nas. Složili su se da je FAK bio jedan od najvećih kulturnih događaja prošle godine u Hrvatskoj, pa su insinuirali da su nas podržali materijalno. To nije istina. Nama, da bismo bili osobe, nije potrebna nikakva zaleđina – ni ideološka, ni nacionalna, pa ni državna. Pisci smo – sjedimo u kući i radimo. Nismo se udružili formalno. Generacijski smo različiti, stilovima različiti, shvaćanjem jezika – možda čak i svijeta. Zajedničko nam je što smatramo da je proza temeljni oblik književnog iskaza danas, na tome inzistiramo.
Toliko smo jaki u ovom trenutku da prvi put književnici ne odlaze da traže i moljakaju sponzore. Sponzori nama dolaze i mole: bismo li popili kakav badelov konjak?
Članovi ste Udruženja književnika Hrvatske?
Mislim da sam samo ja član Društva hrvatskih književnika. Najzločestiji. Namjerno ne izlazim, tako da sam im mali žulj. Razmišljamo da napravimo… ne udruženje, ne fosilnu organizaciju kao što je društvo književnika, nego nešto što bi dijelom bilo sindikat, a dijelom autorska agencija. Ugovore bismo tamo potpisivali, agencija bi umjesto nas zvala i požurivala isplate honorara, znali bi se rokovi.
Ipak, postoji li opasnost od estradizacije?
FAK dijelom jeste estrada. Svako od nas ima stanovitu dozu egzibicionizma. Komuniciramo izravno s čitateljem, ne zanima nas posrednik, ni kao država, ni kao izdavač. Dio izdavača nas je počeo pratiti, počeo se ponašati modernije – napravili smo jak rez na književnoj sceni. Pravimo književnu scenu, a scena podrazumijeva stanovite estradne momente. Ne bježimo od toga, to jeste festival.
Kad ste poslednji put bili u rodnom Zemunu?
Jesenas, kad mi je umrla gimnazijska prijateljica.
Nisam odlazio u Zemun prečesto. Češće sam dolazio u Beograd. A u Novom Sadu, u koji sam ranije najčešće dolazio, bio sam kad je umro Voja Despotov. Poslije pauze od deset godina. Tad sam dolazio zbog smrti, sad prvi put zbog života.
Moji roditelji su Srbi iz Hrvatske, otac je bio oficir – mogao sam se roditi bilo gdje. Živio sam u međuvremenu u Zadru. Moj identitet, ono što sam odabrao – kozmopolitizam i pacifizam, nikako se ne poklapa sa ovim što se događalo u nas.
Nisam obilježen zemunstvom. Zagrebom sam dakako više obilježen, dugo tamo živim, tamo sam se osvijestio, ali žudim i duhom sam okrenut Londonu. To je moj izbor.
Kad se pomene poslednja decenija, na šta pomislite?
Pička im materina! I jednima, i drugima, i trećima. Uništili su i meni osobno život, i svima nama. Ne radi se ni o kakvim starim pričama o vezama, druženjima, kontaktima – zanima me normalan život. A normalanog života nema ako se dijelimo prema nacionalnim principima, ako se dijelimo prema oružju, ako obožavamo oružje, ako ubiti nekoga predstavlja čin nacionalnog herojstva. Svi heroji su ubojice, i sve ubojice trebaju biti kažnjene. Samo dvije stvari su valjda internacionalne na ovom svijetu – internacionala žrtava i, nažalost, internacionala ubojica. Sve ubojice kolju i pucaju na isti način. I žrtve su, nažalost, u poslednjem hropcu sve jednake – bilo da su Srbi, ili Hrvati, ili bilo tko drugi.
Da li je bilo potrebno mnogo vremena za premošćavanje protekle denecije, vama i ljudima koje ste poznavali?
Nikad nisam bio u ratu s ljudima koje sam poznavao – neki drugi ljudi su ratovali. Nisam imao što premošćivati. S mnogima sam se sretao ili u Ljubljani – poslije onih čudnih, mračnih, polutajnih putovanja preko Mađarske, ili u Skoplju – poslije leta avionom preko Mađarske, Rumunjske i Bugarske.
Došao sam deset godina nakon nečega, deset godina nakon Vukovara, deset godina nakon užasa od rata, nakon istjeranih Hrvata iz Vojvodine, nakon istjeranih Srba iz Hrvatske… Vidio sam mostove koji leže u Dunavu, novosadske mostove. To mi izaziva i gnjev i suze. Pred time smo bili i onda nemoćni – mi koji smo imali drugu sliku svijeta.
Možda je najužasniji odabir pacifizam. Jedini koji odbija borbu. Ne možete se boriti za mir – to je potpuno stupidno – ne znate šta da radite. A najgore je biti pacifista u rovu. Svaka ulica u Zagrebu, svaka ulica u Beogradu, svaka stopa ovog prokletog područja bila je rov. Ne moram o tom razmišljati, sve je to bilo tu. Vidim, kolege su se promijenile koliko i ja. Nismo bili ćelavi, nismo bili sijedi…
Kako to da intelektualci nisu odvratili ljude od rata?
Velik broj onih koji su se nazivali ili smatrali intelektualcima nisu bili dovoljno kvalificirani ljudi. Kad se pisac najedanput počne baviti politikom, kad počne pristupati političkim tijelima, potpuno je jasno da je njegov talenat umro. Nema više pisanja. Vokacija, neka bivša, budi mu žudnju da i dalje nešto stvara, a stvarati ne može. Taj tip intelektualaca, neplodnih u svojoj prvoj intelektualnoj zamisli, užasava me. Imali smo ih mnogo, užasno mnogo tih neplodnih ljudi – zombija. Zombi se hrani tuđom strašću, tuđom energijom, tuđim životom. Naši intelektualci nisu bili kvalificiani, ali barem smo vidjeli koliko ih je otpalo. Hoćete imena? Od nekih brana crnčevića do ivana aralica, od ćosića do horvatića… Da ne nabrajam te ljude iz potpuno bivših vremena. Kao što svaki nacionalizam rađa nacionalizam, tako prvenstveno i definitivno na kraju uvijek uništava vlastiti narod. Pa eto im ih…
A šta se može samo jezikom?
Ponosan sam zbog kazališne predstave Dobro došli u plavi pakao iz 1994. Posle – nećete vjerovati – 89 izvedbi, gospodin predsjednik ju je zabranio. Od prvog dana je govorio da je ta drama pokušaj destabilizacije Hrvatske.
Naravno, nemam nikakvih iluzija da književnost može srušiti državu, ali može pokazati raspoloženje. Kao anarhoidni intelektualac, intelektualni samotnjak, protiv sam svih država. Naročito diktatorskih. Dao sam svoj doprinos njenom rušenju, ali manje me je zanimala politička dimenzija. Zanimao me Zagreb, nad kojim je proveden urbicid. Ruraliziran je. Došli su neki ljudi, ne da bi postali Zagrepčani, nego da iskorijene Zagrepčane. U dečkima sa asfalta, u grupama nogometnih navijača sa dna grada, prepoznao sam identitet – ne samo identitet grada. Jer opet su intelektualci bili zakazali, studenata nije bilo nigdje. Jedini nepolitički otpor tadašnjem predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu dolazio je sa zagrebačkih ulica, sa tribina Maksimirskog stadiona. Ne znači da se s tim dečkima i njihovim razmišljanjima potpuno slažem – nisam ja više dečko s ulice – ali nam se tada projekat podudario: borba protiv tiranina bez politike, da ne bismo instalirali drugu pobjedničku politiku i ideologiju.
