
Premijera
Da li si ono što jesi, ili ono što ti je rečeno da budeš
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
25. jul, BELEF/Dom omladine, Beograd
Primetno osvežen, muzički/koncertni program tekućeg BELEF-a (Beogradski letnji festival) može se pohvaliti i nastupom eks-Idola Vlade Divljana s ekipom koja ga je uglavnom i pratila na ovogodišnjem albumu …presents: die tonzentrale (B92). No, možda je i sreća da zbog moguće kiše ova svirka nije održana u otkrivenoj Barutani nego u dansing sali Doma omladine Beograda, u klupskoj razmeri, gde je nekoliko stotina posetilaca (s kartama po standardnoj ceni, 250 din.) sasvim dovoljno za dobar ugođaj. Tako se prošlog petka, posle gostovanja kod Le Cinema u pulskoj Areni, Vladimir D. sa novim kombom pojavio pred svojim obožavaocima, na maloj bini gde sam ga nekih četvrt veka ranije prvi put video/čuo u Zvuku ulice.
Kao i nekolicina drugih odavde, Divljan se zbog svoje zrelosti više ne vezuje isključivo za domovinu tj. ne mora da deli sudbinu Srbije – izbor po kome nam najbolji od takvih ljudi dolaze/odlaze (i ne prolaze…) jer su sopstvenim kvalitetima obezbedili pristojan život i negde gde ova zemlja možda neće ni stići. Sasvim opušteno, posle neujednačenog i ne baš zapaženog albuma Sve laži sveta (2000, Automatik, ovejani hit-mejker je neočekivano napravio album instrumentalne muzike jače nego što su samo pozadinske „zavese“ i namenske „prostirke“. Prijatna, nepretenciozna a, naravno, melodična mešavina tople elektronike i živog, neretko akustičnog muziciranja sadrži i dinamičnu džunglu na kaldrmi koju je izdavač već promovisao do hita (a Vlada napravio muziku za špicu TV vesti B92), ali i lepe komade kao beatollah. Osim toga, Divljan je uglavnom zapostavljan kao gitarista/instrumentalista uopšte, pa je i ovo dokaz njegove funkcionalnosti u grupi.
Hrabro razigravši koncert s više od pola sata novog materijala (ovde gde instrumental zovu i „prazna pesma“), sedmorica su naišla na odličan prijem pa tek onda zapevali, i to manje poznati Moj grad. Harmonikaš Boban Bijelić je studijski ukus tanga uživo preobrazio bliže polki, a iza stamenog basa Zdenka Kolara (eks-Idoli) sasvim diskretno su se držali bubnjar Marko Milivojević/Nafta Jr. (ex-EKV) i klavijaturista A. P. Šandorov. U odnosu na svoj prethodni sastav, nostalgično uspešni Old Stars Band (minus S.G. Gojković/ElOrg), Vlada je u die tonzentrale osim Bijelića regrutovao i iskusnog saksofonistu N.H. Dušana Petrovića Šaneta (eks-Playboy), pa su uz te „novajlije“ u postavi glavnu reč vodile i udaraljke prof. Borisa Bunjca (s kojim je Divljan napravio i muziku za Ljubinka & Desanku, pozorišnu predstavu beogradskog Teatra T), pokazujući šta u pravim rukama može akademsko obrazovanje, kao i u slučaju Šandorova uostalom. Najbolji trenuci ove ekipe, koja zaista muzicira, nastupili su u pasent-obradama Chitlin’ Con Carne džez gitariste Kennyja Burrella i fankiaranžirane Also Spracht Zaratustra (Wagner, opštepoznato kao tema filma Odiseja 2001), kakvu je hitom učinio Eumir Deodato, jedan od komercijalnih pionira sintisajzera pre 30-ak godina. Potom nežna Rusija, u sendviču s instrumentalima, i romantična Nebeska tema, uz još veće oduševljenje publike. Jedino improvizacije nisu išle, a ironična verzija Boom Boom (bez podsmeha J. L. Hookeru) ne samo da više priliči Kolaru i njegovom repro-bendu Zona B nego vraća na njegovo i Vladino zajedničko odrastanje i početke s ritmom i bluzom… I onda, starinski tehno-problem, Divljanu puca žica – inače, nije koristio arhaične, naoko čudne gitare, nego dva standardna fendera – te on duhovitom vokalnom improvizacijom spasava sve, iako mu je konferansa povremeno delovala malo nategnuto.
Posle pauze novi uzlet: gegavi Neću ništa da znam, turbo Patuljci i gorštačka Amerika! Retka prilika da uživamo u rokenrolu gde rifove sviraju klavirska harmonika i bariton saks (jer u svetu postoje i svadbe s takvim postavama), a dva sata zabave kompletirali su bisevi, završno s prepoznatljivom dečačkom očaranošću Deodatom.
Odlično; opet smo u najboljim godinama.
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
Zaposleni u Narodnom pozorištu slute da Vlada Srbije namerava da im postavi Dragoslava Bokana za direktora. Rešeni su da neko ko bi da seče ruke neistomišljenicima, ne postane njihov član
Na čelu Narodnog pozorišta ne može da bude čovek koji je „perfektan u širenju govora mržnje“, smatraju zaposleni u tom pozorištu povodom imenovanja Dragoslava Bokana na mesto predsednika Upravnog odbora tog pozorišta
„Brine, baš brine ta snažna potreba za podelama, koja zapravo samo služi zamagljivanju odgovornosti. Predstava "Njih više nema" glasno, baš glasno poziva na slušanje. Sve je u njoj posvećeno slušanju drugog, i to je mislim ono što nam je bas potrebno“
„Nevidljivi svet“ je izložba fotografija u Narodnom muzeju namenjena svima, a posebno slabovidima. „Kao slepi umetnik i pevač, i te kako razumem koliko je važno da kultura i umetnost budu dostupni svima, bez obzira na ograničenja“, poručio je Nemanja Crnatović
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve