img
Loader
Beograd, 16°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Poezija, i šire

Alergična na banalnost

08. септембар 2021, 19:50 Ivan Milenković
Copied

Milena Marković: Deca; LOM, Beograd, 2021.

Deca Milene Marković priča je o jednom životu koji je, kao i svaki život, sačinjen od više života, te sada sve te živote na okupu drži priča ispričana u stihovima, bez znakova interpunkcije i bez velikog početnog slova, tako da su Deca, u istom, i pesma o jednom životu koji (rekli smo), nikada nije jedan.

Dobro. Idemo ispočetka.

Ovu priču/pesmu ispisuje pripovedačica/pesnikinja koja se zove milena i koja, najpre, dobija sina ognjena, potom, dvadesetak godina kasnije, dobija i sina jovana, voli lepe i dugonoge muškarce, premda se udala za jednog koji nije lep (ali ume da gleda i neće da ode), sa majkom je u arhetipskom sukobu te se uzajamno zverski povređuju, zapravo je u sukobu sa svime što njena porodica predstavlja, sve te sestre i sva ta braća, sva ta ljubav i sva ta mržnja, ujaci tetke stričevi strine babe dede kojima je, kaže pripovedačica, sahrana omiljena zabava – a malo-malo pa se dogodi neka smrt koja, opet, uopšte nije ono najgore što se nekome u ovoj pesmi može dogoditi – seća se milena sebe kao deteta i teških i lakih drugarstava (kao Elenina sećanja u prvom tomu napuljske tetralogije Elene Ferante, samo što ovde sve staje u jednu pesmu, u nekoliko stihova koji su kao komadi polomljenog stakla) i seća se odjeka rata i momaka koji će uskoro postati zvanični neprijatelji njene zemlje jer su obrezani i seća se odlazaka na more i opet nekih lepih (i ne mnogo pametnih, ali svejedno lepih) i dugonogih momaka, svoje mlade zanosne majke s kosom do dupeta i svojih špicastih cipela i svog prvog muža koji je (naravno) lep i plav i dugonog, seća se nemaštine kada od roditelja izvlači novac za cigare, pijanstava, seksa s privlačnim konobarom hladnog pogleda i seća se kako je ognjen, njen prvi sin, izašao iz nje da nikada ne izađe iz autizma i seća se dede koji je svoje unuke dirao za grudi i između nogu (ne kaže Milena Marković „između nogu“, već stvari, pojave i organe imenuje direktno, brutalno), seća se zavisti koju je osećala prema drugim mamama čija su deca bila zdrava i dojenja i očaja i svoje muke i nema osude i nema gorčine (iako sve je bol), čitav je jedan život, sačinjen od mnogo života, izručen pripovedačici mileni koja sve te živote ne bi mogla da drži na okupu da nije knjige, te malarmeovske knjige koja čuva priče, pesme i sećanja.

Strahovita je sugestivnost pisanja Milene Marković – što smo znali i ranije – ali nikada ona nije napisala ovako dugu pesmu koju bi poznavaoci žanrovskih podela možda nazvali i poemom (jedino što ova poema ne liči ni na jednu drugu poemu), ili koju bi nepoznavaoci žanra, možda, nazvali pričom, autofikcijom, ili romanom u stihu (i poeme Bleza Sandrara su autofikcije, ali nas ne razvaljuju ovako, dopuštaju nam, za razliku od Dece, da dišemo). Kojem god književnom rodu da pripada, ovaj tekst proizvodi slike koje naleću u rojevima – svaki stih jedna slika ili dve – i čitalac, kao da je dirnuo u osinje gnezdo, poželi predah znajući, istovremeno, da knjigu neće odložiti jer zna da čita nešto istinito. Za istinu Dece – jasno je, ali mora se reći – ne jemči nikakva stvarnost koja je vremenski prethodila pisanju, niti nekakvo iskustvo koje bi potvrdili svedoci: eto, to o čemu piše Milena Marković zaista se tako dogodilo, baš tako (kako?). Sve i da je svaka slika plod, kako se to kaže, mašte, sve i da je svaki stih izmišljen, ne bi ovaj život koji je, kao i svaki život, sačinjen od više života, bio manje istinit. A istinit je zato što Milena Marković zna da je ono nenapisano, ono neizrečeno, ono što ostaje zapreteno u značenju, ili u šta se značenje ugnezdilo, jednako važno kao i ono što je ostalo na papiru. Stari su Grci to zvali merom. Da je svoje stihove nalik komadima slomljenog stakla – neoprezni će se rukovalac povrediti – opteretila s još značenja, da je ijednom pogrešila i počela da objašnjava slike, čitava bi se pesma/priča srušila u beznačajnost. Da je, pak, napisala manje, da je potražila pojmovne prečice umesto što je rojila slike (kao pomahnitale stršljenove), tekst bi ostao apstraktan, možda nerazumljiv, a svakako nedelotvoran. Velika pesnikinja je, međutim, velika upravo zato što poznaje meru.

Istinitost je, dakle, u meri iskaza, ali i odabiru slika. Odlazi milena u stan svoje sestre kako bi, pred sestrinim mužem, pokupila stvari. Muž je mesnatih ruku kojima maše kada priča, „s velikim belim trbuhom na / tankim dugačkim nogama / mirisao je na sto mirisa i bio lakom na hranu“, a svog je sina terao da pojede ono što je ispovraćao, pred tim i takvim čovekom, dakle, ona brzo kupi sestrine stvari (jer sestra ga napušta), atmosfera je teška i napeta, nasilje se oseća u vazduhu, ali tada (str. 144) sledi strašna slika:

on je stajao na vratima
gledao u moje ruke
bila sam spremna da progrizem svoj put
kroz taj beli bubanj od trbuha
mislim da je video tu nameru i sklonio se

Kao pacov. Bila je spremna da progrize put kroz njegov trbuh kao pacov. Ali pesnikinja ne dodaje ono što se nalazi u značenju reči progrize – pacov, kao pacov, pacov progriza – jer pesnikinja zna meru. Ona ne potcenjuje svoje čitaoce, niti se hvata za metafore i poređenja na prvu ruku. Ona ne gomila značenja, nego ih pušta da kod inteligentnog čitaoca ta značenja rade sama. Ona ne popunjava ponore svoga teksta otpacima reči koje se nalaze u onome što je napisano (u „progrize“ već se nalazi „pacov“), nego zna da u onome što napiše ima dovoljno energije da osetljivog čitaoca prebaci preko ponora (ko se u tom prebacivanju ugruva – sam je kriv). A kada i pribegne metafori, to je, onda, nešto potpuno novo i začudno: „senke su mljackavo polegle po magistrali“ (str. 123). Milena Marković je, naprosto, alergična na banalnost.

I još nešto. Opet bi poznavaoci žanrova mogli primetiti da ovaj tekst pripada urbanoj prozi/poeziji, ali, u osnovi, barem kada govorimo o Deci, to ne znači ništa. Da, milena jeste gradsko dete i da, ona grad konzuimira onako kako se veliki grad može konzumirati (a ne mora), ima tu svega onoga što gradsku prozu/poeziju čini gradskom (a ne varoškom ili ruralnom), grad u ovoj poemi brekće i tutnji u svoj svojoj silini i mračnoj privlačnosti i jasno se suprotstavlja seoskim prizorima, a da se ono bitno, zapravo, ne tiče samoga grada. Milenina usamljenost ni na drugom mestu ne bi bila manja (ili veća), niti bi je negrad spasao nje same, mladalačkih zabluda, odluka i istina, ili dilema s kojima se susreće kao zrela žena, niti joj grad pomaže da pravi gluposti, ali grad jeste pozadina na kojoj se priča odvija, te će zato milena s putovanja da se vraća očiju punih katedrala, muzeja i trgova, a ne šuma, polja i planinskih predela (iako ima i toga). Ovoga puta grad nije jedan od likova i sve je, zapravo, u mileni samoj, u njenim greškama, upornostima, nepomirljivosti, u nečuvenom svlačenju svake odbrane sa sebe, u izlaganju koje je, opet, sve samo ne nepromišljeno. Nije spontanost kvalitet ove knjige, već upravo izbor dobro promišljenih detalja, uverljivost slika, bolna direktnost imenovanja, moranje pretočeno u igru s đavolovim repom iz koje se ne izlazi svojom voljom.

Šta god da su u žanrovskom smislu – poema, arhipelag pesama, splet priča, roman u stihu – Deca su novi korak u pisanju Milene Marković. Sručila je ona u ovaj tekst ono najbolje iz svojih pesama i svojih drama, potražila formu koja bi taj sklop mogla da podnese, ostavila, u gustom tkanju, dovoljno prostora i sebi i čitaocima, i pokazala šta sve ovaj jezik, kada je u rukama onoga ko ume njime da barata – može.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Država kroji kulturu

14.септембар 2025. Sonja Ćirić

Jugoslav Pantelić: Razlozi za moju smenu nisu mi predočeni

Odlukom Vlade Srbije, Jugoslav Pantelić više nije direktor Jugoslovenske kinoteke, ne zna se zašto. Da nije možda zato što se Kinoteka priključila martovskom štrajku na koji su pozvali studenti

Premijera

12.септембар 2025. S.Ć.

„Karmadona“ premijerno u Torontu: Direktan sud bez kompromisa

Mediji su puni hvale za srpski film „Karmadona“ čija je svetska premijera upravo održana na festivalu u Torontu, opisuju ga kao direktan sud stvarnosti bez kompromisa

Grad i Fest

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

FEST: Trebalo bi da bude održan od 21. do 28. decembra

Ako se složi Skupština Grada, Fest će biti održan od 21. do 28. decembra. Bio bi to jedini način da se zaboravi na sve ono što koči realizaciju ovogodišnjeg izdanja

Urbanizam

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

Finta privatnog investitora: Gde se krije osnova za rušenje Beogradskog sajma

Netačna je teza izneta ovih dana da nema preciznog uvida u stanje hala Beogradskog sajma, te da je procena troškova njihovog privođenja novoj nameni zbog toga neizvesna, kaže profesor Građevinskog fakulteta u Beogradu Dušan Najdanović

Država i knjige

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

Godišnjica pada nadstrešnice: Na Sajam knjiga neće imati ko da dođe

Ove godine najposećeniji dan Sajma knjiga pada 1. novembra, na godišnjicu smrtonosnog pada nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu. Da li je, praveći raspored jesenjih manifestacija, uprava Beogradskog sajma zaboravila na to

Komentar

Pregled nedelje

Vojna parada: Paradero i balansero

Ima li Aleksandar Vučić vojsku? Nešto ponaprednjačenih kadrova sigurno bi u „datom trenutku“ stalo iza svog „vrhovnog komandanta“. Ali šta je sa trupom? Pa ništa – velika većina bi zabušavala, uzela bolovanje, isparila. Oni su tu samo zbog para

Filip Švarm

Komentar

Jovo Bakić naglavačke: Oni jure narod po ulicama

„Jurićemo ih po ulicama“, proricao je Jovo Bakić i mnogi su mu davali za pravo. Sada se dešava obrnuto – naprednjački Šturmabtajlung mlati narod po ulicama, kućama i lokalima. A naša čaršija se dobrim delom gnuša „svakog nasilja“

Nemanja Rujević

Komentar

Samo Srbina njegov navijač bije

Nije nelogično da se malo pribojavaš tuđih navijača kada odeš na utakmicu, pa i reprezentacije. Ali da strepiš da će te tvoji prebiti - to samo u Srbiji postoji

Marija L. Janković
Vidi sve
Vreme 1810
Poslednje izdanje

Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika

Bes, pendreci i suzavac Pretplati se
Vreme nasilja: Zastrašivanje građana

Naprednjačke bande za razbijanje glava i izloga

Srđan Rončević, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu

Odbrana etike, studenata i autonomije univerziteta

Kako su stotine prosvetara izgubile posao

Monstruozno mešanje karata

Predsednik i leteći automobili

Šta sanjamo, a šta nam se događa

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure