Režimska represija se ubrzava i sve je brutalnija. Ljudi se hapse bez ikakvog razloga, dobijaju otkaze preko noći, batinaši ih presreću u mraku. Jedan srednjoškolac je maturu dočekao u pritvoru. Jedna dekanka je bila uhapšena.
Zašto režim ovo radi? I kakve su mu rezultati?
Prvo, Vučić pokušava da osokoli svoje tvrdo naprednjačko – čitaj: radikalsko – biračko jezgro. Oni traže čvrstu ruku, uživaju u osveti i, ako treba – nek’ im crkne krava, ako će komšiji dve. Uz to, uplašili su se za sebe.
Međutim, dok najodanije lojaliste ohrabruje ovakvim potezima, istovremeno odbija neodlučne i dodatno provocira protivnike. Jer studentska pobuna je razbila paralizu straha i apatije. Više se ne ćuti “za svaki slučaj”. Više se ne pita – a šta ako budem sledeći? Zašto da se zameram, a i čemu sve to? Makar je dovoljno onih koji na to ne pristaju.
Konačno, penzioneri su i dalje većinska podrška režimu, a mladost u kojoj svakog meseca neko novi dobije pravo glasa, postaje sve politički svesnija. S punim pravom, ona o ovom režimu misli sve najgore. Svako dodatno nasilje to samo snažnije pocrtava.
Ponovo u Šešeljevom krilu
Zato Vučić mora da traži ravnotežu. Stigne najava da će Radna grupa za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju biti rasformirana i da se povlači sporna Uredba o broju radnih sati nastavnog osoblja, a odmah potom – hapšenje profesora. Pomalo ovo podseća na onu priču o Tamnom vilajetu – šta god da uradi, kajaće se.
Drugo, nasilje je ujedno demonstracija sile i priznanje slabosti. Predsednik Srbije voli da priča kako se tukao, viče na saradnike s jezivim zadovoljstvom – pod njim je Srbija postala država huligana. Ali zaoštravanje poslednjih meseci pokazuje da ono što je nekad radilo – spin, manipulacija – više ne daje rezultate. Ili, barem ne kao pre. Zato sada ostaju stari, provereni metodi klasičnih diktatura jer ove moderne metode zaluđivanja i trovanja javnosti trokiraju.
Na kraju, kad je čovek u krizi, on regresira. A gde će Vučić da se vrati, ako ne u naručje svog političkog oca Šešelja i njegovih metoda? Tamo gde je sve počelo i gde je nasilje normalno, a zastrašivanje politička rutina.
Probuđena solidarnost
Kad smo već kod regresije, Vukašin Pavlović piše kako je najdublje razumevanje države ponudio Aleksandar Paserin D‘Antrev (Alexander Passerin d‘Entreves) čija koncepcija govori o tri kumulativna stepena u pojmu države.
Prvi se odnosi se na monopol sile – država kao moć i nasilje. Drugi je vlast, ali ne proizvoljna i arbitrarna, već vlast zasnovana na zakonu, impersonalna i pravedna. Treći stepen je autoritet čiji je temelj legitimnost vlasti. Drugim rečima, na prvom smo stupnju, ostalo je samo nasilje.
Ali to što je zver ranjena ne znači da je bezopasna. Naprotiv, upravo tada je najopasnija. Spremna je na sve, jer joj sve visi o koncu. I tu leži najveći problem.
Međutim, na jedno Vučić nema odgovor – na solidarnost. Može on da ima svoje (tobože) studente, svoju (tobože) elitu, svoje (stvarne) oligarhe i (stvarne) poslušnike… Ali sve njih vezuje korist. On među svojima ne može da stvori solidarnost, vrednosti, saosećanje. Zato je toliko moćna slika onih maturanata i maturantkinji u haljinama i odelima, što dolaze ispred zatvora. To je i tužno, i potresno, ali na neki način lepo jer takva empatična i solidarno probuđena mladost je ono što dolazi.
A kad smo već kod tobože SNS elite, mora se primetiti kako se promenila atmosfera – od onih uzvika „znaš li ti ko sam ja“, spalo se na jedno tiho „ja sam za vas“.