

Pregled nedelje
Život u mafijaškoj državi
U čemu su sličnosti i razlike razlika između klasične mafijaške porodice i mafijaške države? Kakvu ulogu oba slučaja igra Capo di tutti capi? I gde je tu Srbija




Saopštavanjem prvih tačaka programa – da se narodu vrate otete pare – studenti su izabrali popularne teme da njima započnu finalnu pripremu za izbore. Ona će biti mahom tiha i dalje od očiju javnosti, ali je najvažnija
Lustracija, dakle, i konačno primena Zakona o poreklu imovine. To su prve dve tačke studentskog izbornog programa predstavljene na protestu u Novom Sadu.
Ukratko – da se pročiste institucije i da svako pokaže otkud mu velike pare. Pa ako ne zna da objasni, da mu se oduzme.
Ako je išta verovati predsedniku Aleksandru Vučiću, ovo je izborna godina. Ako je tako, onda su studenti u nju pametno krenuli predstavljajući najpopularniju temu među narodom – kako vratiti opljačkane narodne novce.
To je, naravno, lakše reći nego učiniti i može da iziđe na prazno obećanje ili jeftini populizam.
Ali, potez je nužan jer verovatno nema opoziciono nastrojenog čoveka u Srbiji koji ne misli da su neki vid lustracije i neki vid Robina Huda – oduzimanje opljačkanog da se vrati u državnu kasu – preduslov boljitka.
Kod lustracije treba biti pažljiv jer je taj pojam postao belo platno gde svako projektuje šta mu je volja. Idealne lustracije nije bilo u ljudskoj istoriji. Pola javnog sektora je stranački zaposleno (mnogi ohoho pre naprednjaka) i te ljude ne treba naplašiti da će sada ostati bez posla ako su radili korektno.
Pun mandat ima rizike
Poruke sa novosadske bine su ujedno potvrda onoga što se u čaršiji dugo zna – studenti su, pripremajući još mističnu listu, rešili da pripreme puni izborni program. I da, ako pobede, postave Vladu sa punim mandatom, koja će probati da izgura četiri godine.
To nije bez rizika i nije prošlo bez trzavica. I među studentima je, naime, bilo struja koje su zagovarale brzinsko provetravanje u oročenom mandatu pa da se onda ide na poštene izbore gde bi koalicije i stranke kandidovale svoje programe.
Ali, odlučeno je ovako i pozvani su brojni ugledni stručnjaci da napišu ovaj ili onaj deo studentskog programa. Ta imena (opet, poznata u čaršiji) ulivaju poverenje.
Paradoksalno, najveći rizik tog programa je i njegova najveća šansa – on u ideološkim i iskonski političkim pitanjima mora da ostane neutralan i nedorečen kako bi studenti mogli da budu catch all opcija. Da privuku što više birača, to jest, da odbiju što manje njih od sebe.
Zato ne treba očekivati revolucionarne tačke o Kosovu, Evropskoj uniji, Rusiji, odnosima sa susedima. Biće zagovarana neka vrsta „ustavnog patriotizma“ – da se poštuju zakoni i u Zabelu pošalju oni koji su sistematski otimali državu.
Iako će to biti dovoljno mnogima, nekima neće te se otvara prostor za jednu ili dve opozicione kolone. Recimo, za neku vrstu radikalne proevropske agende koja može preći cenzus.
Zadatak opozicije – koja je, dopola zasluženo, u nezavidnoj poziciji – jeste da zauzda međusobice, da se okupi, ne rasipa glasove i posebno da izbegne zamku ulaska u obračune sa studentskom listom kad ova bude obznanjena.
Nema dobrog trena za Vučića
Mnogo je koji hroničar političke scene stanje koje imamo od kraja blokada fakulteta opisao kao „mrcvarenje“. Ili, akademski, kao „ravnotežu nemoći“ – niti protesti mogu da sruše vlast, niti vlast može da utuli proteste.
Svi tokovi se slivaju u te izbore koje Vučić odgađa koliko god može. Iznimno pismen kad treba čitati istraživanja javnog mnjenja, prvi među nama nije do sada namirisao trenutak u kojem sigurno može da pobedi.
Neuroza režima zato raste iz dana u dan i to se vidi po sve većoj represiji. Ona se sa uličnih pendreka i Ćacilenda preselila unutar fakulteta, škola, javnih ustanova i firmi gde je danas lakše stradati zbog toga što radite svoj posao po zakonu ili se ne divite vlasti do imbecilnosti.
Utoliko režim neće ni dočekati za njih idealan trenutak za izbore – svaki će biti loš i tražiti do sada neviđeno naprezanje mašinerije SNS kako bi se izbori namestili.
Najvažniji posao
Faza „mrcvarenja“ nije faza mrtvila, naprotiv. Daleko od gromopucatelnih blokada i masovnih protesta, studenti i pomagači prikupljaju potpise, prave bazu sigurnih glasova, šire mrežu izbornih štabova i obučavaju kontrolore.
To je naizgled tehnički, ali najvažniji deo posla. Onaj propagandni uveliko je obavljen – ljudi u studentskom pokretu vide nadu i realnu šansu za pobedu i to se neće promeniti. Sasvim je nepotrebno ubeđivati ubeđene nekim novim masovnim skupom.
Studentsko saopštavanje programa je idući korak. Opet pametno, oni su odlučili da tačke programa iznose na kašičicu kako bi zadržali pažnju. Iduća tura će valjda biti saopštena na Savindan u Beogradu, a izbor tog datuma opet govori o pokušaju „sabornosti“ i catch all taktike.
To je intermeco dok ne počne finiš kampanje, kad izbori budu zbilja raspisani. Tada će biti objavljena i lista, što će dati povoda za analize, razmirice i, razume se, napade režima.
Ali, ako se ovaj zamorni posao u pozadini izvede kako treba, ništa drugo neće biti toliko bitno. Režim ne može da dobije iole poštene izbore niti one koji se dobro kontrolišu.
Vlasti su odavno u režimu one last heist – jedne velike, poslednje pljačke, kao u holivudskim filmovima. A to samo znači da famozna lustracija i, posebno, oduzimanje nelegalne imovine još više dobijaju na značaju.


U čemu su sličnosti i razlike razlika između klasične mafijaške porodice i mafijaške države? Kakvu ulogu oba slučaja igra Capo di tutti capi? I gde je tu Srbija


Milo Đukanović vladao je Crnom Gorom 32 godine. Vučić bi bar toliko da mešetari Srbijom, znači još jedno 18 godina – policijskom silom, tajnim službama, paravojnim partijskim formacijama, zauzdanim pravosuđem i pobesnelim tabloidima


Režim igra na sve ili ništa. Vučić nema apsolutno nikakvu ideju šta da radi, osim da pokuša da vlada, doslovno, policijskom silom i tabloidima. Jer državni sistem se kao posledica nasilja, krađe i nesposobnosti raspao, kao u Zaječaru


Šta bi ste izabrali između glasa za Vučića i tri crvene ili da vam iseku struju? Pogotovo ako radite najgrublje povremene poslove, niste bili i nikad nećete otići na more, niti odvesti decu kod zubara


Javni sastanci i postrojavanje potčinjenih su uobičajni rituali lojalnosti diktatorima. A što se Aleksandra Vučića tiče: videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. Ili što bi rekli stari Latini: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve