Teško da su ijedan koncert ili utakmica žešće reklamirani od naprednjačkog skupa zakazanog za 26. maj. Tu bi predsjednik Srbije, između ostalog, gromoglasno trebalo da obnaroduje hoće li ili neće biti izbora u septembru. Ako ih bude, sva je prilika da su u pitanju spojeni beogradski i parlamentarni. A apstrahira li se činjenica da je prve izbore davno obećao opoziciji, čemu drugi, pošto je treća vlada Ane Brnabić tek prebacila godinu dana?
Odgovor je jednostavan, poštovani čitaoče. Tehnologija vlasti Aleksandra Vučića zahtijeva visokobudžetni politički rijaliti za odvraćanje pažnje makar svake druge godine. Uglavnom, eto narodu veselja: udaraju se i zaboravljaju kameni temeljci, otvaraju se otvoreni pogoni, autobusi puni pristalica na radnoj obavezi kruže zemljom, svaki frejm na televizijama sa nacionalnom frekvencijom pripada šefu države, a nosioci režima i tabloidi vode mrtvu trku u tretiranju opozicije kao robijaša na uvjetnoj slobodi.
Ovako je bilo do sada, zašto ne bi i nadalje? Vučić upravo zbog toga uzroke i posljedice tragedija u “Ribnikaru” i okolini Mladenovca pokušava prebaciti na politikantski teren. Neophodni društveni dijalog nije mu ni nakraj pameti – em bi morao slušati druge, em priznati kako u njegovom zlatnom dobu ozbiljno prokišnjava, a i smrdi na trulež, gnoj i barut.
Naravno, Vučić i ne pomišlja da se uz Batu Gašića i Vulina odrekne ružičastih televizija i tabloida, čak ni da ih koliko-toliko zauzda. Zbog načina na kakav vodi politiku i državu, to bi doživio kao neoprostivu ličnu slabost, ulazak u ring sa obje vezane ruke. U tom pravcu, režimska parola dana je dehumanizacija neistomišljenika, a izluđivanje naroda širenjem društvene patologije, paranoje, notornih laži, gluposti i zaumnih teorija zavjere predstavlja združenu akciju tabloida, “analitičara” koji stanuju u televizijskim studijima i raspojasanih botova na svim društvenim mrežama.
Ton ovoj praksi daje lično šef države. Na njegov centaršut sa Instagrama da “nikako ne može umnožiti” Brnabićevu, Sinišu Malog i samog sebe, uklizala je premijerka sa obje noge objavivši fotografiju gdje je u foto-šopu utrostručila sve troje. Riječ je o bezosjećajnom i ciničnom naprednjačkom podsmjehivanju desetinama hiljada učesnika protesta “Protiv nasilja” dok su blokirali Gazelu. Ako ništa drugo, razlog za izlazak svih tih ljudi na ulicu je nasilna smrt djece i mladih ljudi u “Ribnikaru” i okolini Mladenovca. No, predsjednik države i premijerka sada bi sve to da okrenu na sprdnju dostojnu “Kursadžija” ili Lava Pajkića na Pinku.
Znaju li ovi nevoljnici da im je izborni slogan 2020. glasio “Za našu decu”? Pamte li koliko puta je Vulin i slični njemu rekao “decu vam nećemo zaboraviti” govoreći o NATO intervenciji? Ima li broja njihovih slika u kampanjama sa đacima po učionicama i školskim dvorištima?
Najbolju ocjenu dosega influenserskog tandema Vučić–Brnabić dala je koleginica Jovana Gligorijević.
“Vi ste premijerka zemlje u kojoj je u poslednjih deset dana ubijeno 17 ljudi u dva masakra i još tri žene u femicidima”, napisala je Jovana na Tviteru. “Pa samo pitam – šta je smešno?”
Kakvo je stanje stvari u Srbiji svjedoče i sramna i mizogina izjava patrijarha Porfirija i stranačko zapošljavanje osobe osumnjičene za pedofiliju u dječjem vrtiću u Odžacima. No, režim se ne osvrće na bolesnu brutalizaciju gotovo u svim sferama društva. A i kako bi? Državni sistem o kojem toliko govore, uglavnom je jeftin paravan za sistemsku korupciju, povlaštene poslove, krađe epskih razmjera, poslušništvo kao osnovni uvjet za društveni uspon, zatiranje i obesmišljavanje svake javne kritike i kontrole, te još mnogo toga, ničeg dobrog.
Ipak, protest “Protiv nasilja” poprilično je izbacio iz kolosijeka Vučića i ekipu. Razlog je, kako u ovom broju “Vremena” primjećuje profesor Dušan Spasojević, to što su okupljanja izvan konteksta “vlast – opozicija”. Naime, Vučić bi se rado i dalje – uz prizemno etiketiranje oponenata – držao ustaljene monodrame o BDP-u, auto-putevima, Beogradu na vodi, najmoćnijoj armiji u regionu i sličnim omiljenim temama, ali one sada malo koga zanimaju, uključujući i ljude plaćene da ga slušaju. Naime, veliki dio društva je u previranju – da li je sve što će naslijediti mlade generacije biti samo toksična mješavina nasilništva, bahatosti i straha? I koliko dugo se tako može živjeti i stvarati?
Neko dobronamjeran i naivan možda će reći da su vanredni izbori makar početak rješenja. Ali ako budu održani kao svi prethodni u posljednjih deset godina, džaba krečenje. Borba protiv nasilja zato je neodvojiva od borbe za fer i poštene izbore – septembarske ili bilo koje druge. Ukoliko tu ne dođe do radikalne promjene, nastavak agresije i bezobzirnosti stići će na radikalskim steroidima.
