Komentar
Kulturo, eve me: Obnovićemo sve, sagradićemo i više od toga
Premijer Vučević najavio je ni manje ni više „kvantni skok“ u kulturi. Šta bi to trebalo da znači i da li je Nikola Selaković solidni garant srpske kulture
Bez ozbiljne državne pomoći ni istorijski ni u aktuelnom trenutku s konceptom koji imaju, ne računajući dugove, ne bi "Politika" opstala koliko je dugo pismo menadžmenta o zahvalnosti i prihvatanju ostavke putovalo s Trga Politike na dorćolsku adresu Ljiljane Smajlović
Menadžment „Politike“, ma šta to značilo, pokazao je moć. Zahvalio je Ljiljani Smajlović na dosadašnjem trudu, a nije da se nije trudila, i za v.d. urednika postavio Žarka Rakića, urednika spoljnopolitičke rubrike „Politike“.
Tako je još jedan politički cirkus dobio epilog uprkos pregnuću javnih i intelektualnih, što ne znači uvek isto, ličnosti u relativno skromnom spektru – od Emira Kusturice do Željka Cvijanovića, pri čemu je, izgleda, sumnjivu čast da poslednji u nizu bude uvaženi Stanko Cerović, emotivno i gotovo snovima nadahnut propovednik srpskog posrnuća ako Ljilju Smajlović, taj branik srpskog častoljublja i profesionalnosti, neko najuri s posla.
Ama nije prošlo ni tri sata od štampanja tog teksta, a Smajlovićeva je najurena. Taj menadžment je, izgleda, neka sila, mada na mene ne ostavljaju takav utisak. U nekoj, sada besmislenoj polemici s mojom malenkošću, Ljilja Smajlović je lepo rekla da je u govnjivim godinama – to ih ja tako opisujem – našla „sigurnu kuću u ‘Vremenu’“ i ja joj, bez obzira na sve, garantujem da je dobrodošla, ali ona zbog koje Leon Kojen predlaže poseban zakon teško bi se udostojila da ponovo radi za male pare i sumnjivu slavu u slavskim krugovima Srbije koji su je već prihvatili kao rod rođeni.
Ideju tog zakona o „Politici“ kao javnom dobru okačio je na neki peticinaški sajt Aleksandar Mandić i tu, između ostalog, piše: „Zakon o Politici treba da propiše obavezu lista ‘Politika’ da se izdržava na tržištu, od svojih čitalaca, od dobrovoljnih priloga, sopstvenih prihoda i bez dotacija države.
Apelujemo na glavnu urednicu Ljiljanu Smajlović da povuče ostavku i nastavi da se trudi oko lista koji je uspešno vodila poslednjih godina.“ Tu peticiju, u trenutku nastanka ovog teksta, potpisalo je oko hiljadu ljudi; svi oni dele idealizam u veri da bi list mogao da se izdržava na tržištu i nije im zbog tog idealizma zameriti.
U „Politici“ je sve suprotno, bez ozbiljne državne pomoći ni istorijski ni u aktuelnom trenutku s konceptom koji imaju, ne računajući dugove, ne bi opstali koliko je dugo pismo menadžmenta o zahvalnosti i prihvatanju ostavke putovalo s Trga Politike na dorćolsku adresu Ljiljane Smajlović.
Nemam šta da dodam, posle raspleta događaja, onome što sam napisao u prošlom broju „Vremena“:
„‘Politika’ je dugo izdržavala u statusu ‘gajene nejasnoće’ s dve direktorke, kao reprezentima različitih vlasničkih struktura. I Vučić je nedavno izjavio da je to neki galimatijas u koji neće da se meša, mada mu sada niko ne veruje da je baš tako.
‘Politika’ se uporno branila od pokušaja takozvanog neprijateljskog preuzimanja i upadljivo se bavila tuđim vlasničkim strukturama (i parama) a da nikad nije uspela da otkrije u čijem su najmu kao redakcija. Preterivali su u glorifikovanju svog značaja, neki put i preko granice dobrog ukusa, ali sve to nije uklonilo nepogodu.
Kolegijum lista i redakcija podržali su Smajlovićeva, a evo i ja ću, ako joj to nešto znači. Do trenutka nastanka ovog teksta jedino se menadžment, odnosno vlasnici nisu oglasili. Nije nemoguće da i dve direktorke ne znaju u čijem su vlasništvu. Pa kad im jave…
Onaj ko tvrdi, uključujući tu i glavnu urednicu u ostavci, da je ‘Politika’ slika srpskog društva dobio je jak dokaz za tu tezu.“
Ima dana kad se nerviram što sam uvek u pravu.
Premijer Vučević najavio je ni manje ni više „kvantni skok“ u kulturi. Šta bi to trebalo da znači i da li je Nikola Selaković solidni garant srpske kulture
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Niko od novih ili starih ministara u Vladi Miloša Vučevića nema političku težinu, niti će kreirati išta važno u svom resoru. Zato valja parafrazirati Radoja Domanovića: Srbija je poznata po pametnim mladim ljudima i ministrima; prve izvozi po cijelom svijetu, a druge – nažalost – ne
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve