Ako ste bili učesnik u demonstracijama Petog oktobra 2000, kako danas gledate na to vrijeme i taj događaj? Kao lični doprinos stvaranju istorije? Ili je sve to postalo samo neprijatno sjećanje na sebe samog dvije decenije mlađeg – naivnog, zloupotrijebljenog, iskorištenog? Pravo pitanje zapravo glasi: da li ste u godinama neposredno poslije Petog oktobra ikad pomislili da će se jedva prefarbani radikali i socijalisti vratiti na vlast?
Jedini iskreni odgovor mora biti odrečan, bez obzira što sada mislite i govorite o „gutanju“ suzavca pred Skupštinom ili horskom pjevanju „Spasi Srbiju i ubi se, Slobodane, Slobodane“ uzdignute pesnice.
Zašto? Zato što je bilo svježe sjećanje na ponor u koji je Srbiju gurnuo Slobodan Milošević uz zdušnu podršku Vučića, Dačića, Vulina i mnogih drugih iz aktualne vlasti – svakog prema ondašnjim sposobnostima i mogućnostima.
Teško je danas prizvati u sjećanje sav očaj i beznađe devedesetih. Zemlja se nalazila u krvavom blatu permanentnih ratova, izolirana i na međunarodnom stupu srama, kaljava, bijedna, kriminalizirana… Miloševićev režim bio je spreman i sposoban za sve, uključujući pred sam kraj i likvidacije političkih protivnika. Poput kule od karata, propadali su posljednji ostaci ekonomije, zdravstva, školstva i, nipošto na posljednjem mjestu, javnog morala. Za vrijeme NATO bombardovanja – na primjer – Aleksandar Vučić i Toma Nikolić uspijevaju se ogrepsti za luksuzne stanove, a tatin sin Marko Milošević u Požarevcu zidao je svoj Bambilend. O mafijaško-poslovno-političkim imperijama i bahatosti tek ne treba trošiti riječi. Sve to zajedno zvano je patriotizam i briga za narod.
Najgore od svega bio je osjećaj da tako može dovijeka. Uprkos nezavisnim medijima, opoziciji, građanskom revoltu i međunarodnom pritisku, još u ljeto 2000. Milošević je djelovao nedodirljivo. Na jednoj strani, zbog žestoke, raspamećujuće nacionalističke demagogije, a na drugoj – uslijed svih vrsta strahova, kako onih od duge ruke režima, tako i egzistencijalnih. Jer, poslije svega, nitko nije vjerovao da će se tadašnji režim mirno povući, a posljednje što je Srbiji trebalo bio je građanski rat…
No, koliko je narodu zaista dogorjelo do nokata i koliko mu je svega bilo dosta, malo tko je mogao pretpostaviti. Mada minuli rad i upornost različitih oponenata tadašnjih vlasti nije moguće potcijeniti, ključna prevaga na izborima od 24. septembra 2000. pripada razočaranim bivšim glasačima Slobodana Miloševića. Kad su mu oni konačno okrenuli leđa, pretrpio je poraz u trci za predsjednika SR Jugoslavije i sve je postalo moguće. Pokušaj nasilnog prekrajanja narodne volje, odnosno sam Peti oktobar, samo je ubrzao imploziju režima oličenog u jednom autoritarnom aparatčiku, gladnom vlasti.
Srbija se 6. oktobra probudila mamurna. Bez obzira na obećanja i velika očekivanja, tek ju je čekalo suočavanje sa posljedicama Miloševićevih godina. Jer dok je zemlja na očigled propadala, Evropa i najveći dio svijeta su prolazili kroz jedno od najprosperitetnijih razdoblja… U tom kontekstu, čitava redakcija „Vremena“ je možda prvi i jedini put odlučivala o naslovu na naslovnoj strani. Vezana za Peti oktobar, dilema je bila sljedeća: da li staviti „Kraj“ ili „Početak“ . Odluka je, koliko pamtim, donijeta najbliže onome što bi se u „Vremenu“ moglo nazvati jednoglasno – na naslovnoj strani napisali smo „Kraj“ i nismo pogriješili.
Naime, jedna vladavina je okončana, a kako će izgledati ono što je tek trebalo da uslijedi, taj „Početak“, nitko u tom trenutku istinski nije mogao sagledati; za deset godina koliko smo podržavali različite Miloševićeve političke protivnike, sasvim smo ih dobro upoznali. Osim toga, njihov najvažniji zadatak bio je okončan Petog oktobra.
Od tada je prošlo dvadeset godina i mnogo šta se promijenilo. Između ostalog, zaboravljena su poniženja i imitacija života tokom devedesetih te, skupa s njima, pravi uzroci, značaj i pouke Petog oktobra. Mada Aleksandar Vučić sarkastično i neduhovito pokušava na svaki način ocrniti i ogaditi taj istinski ključni događaj „u novijoj istoriji“, paradoks je da spada u jedne od njegovih najvećih dobitnika.
Bez onih stotina hiljada ljudi na ulicama Beograda, umjesto posjete Trampu u Bijeloj kući, Šešelj bi ga vodio kod Bašara el Asada kao onomad kod Sadama Huseina; umjesto odlaska u Berlin ili Brisel, eventualno bi mogao skoknuti do Bijeljine ukoliko ga pripuste na nekoliko sati; umjesto beskrajnih monologa na televizijama, mitinga, otvaranja pogona i dionica auto-puteva i dalje bi nosio Vojvodi tašnu poslušno kimajući glavom na svaku njegovu riječ…
Zahvaljujući i Petom oktobru, Vučić je danas ono što jeste. Zato – sve i da hoće i može – ne smije se usuditi na otvoreni pokušaj povratka Srbije u devedesete. Nešto je ipak mogao. A to je da kao jedan od baštinika Miloševićevog nasljeđa, djelomično restaurira njegov tip vladavine: opet je sva vlast u rukama jednog čovjeka, mediji kastrirani, neistomišljenici progonjeni i demonizirani… Ipak, zemlja je dio međunarodne zajednice, nije u ratovima i pod sankcijama, pa svakodnevni, rutinski život ne dolazi u pitanje… Čini se da je to sasvim dovoljno za neograničenu i dugovječnu vladavinu, a narodu kako bude…
Hm… Možda bi tako i bilo da nije Petog oktobra. Njegov sjaj odavno je potamnio, ali ne i nada koju simbolizira. Ako je moglo jednom, moći će ponovo – ovako ili onako, na ovaj ili onaj način, sasvim drugačije a opet isto. Na kraju svakog dana, nitko toga nije svjestan više od Aleksandra Vučića.
