Satanski smeh Aleksandra Vučića

Aleksandar Vučić je konačno sretan. Nasmijan i vedar, sijao je od zadovoljstva zbog brutalnog policijskog nasilja u Novom Sadu.

Dok nastaju ovi redovi, niko nema predstavu koliko ljudi je povrijeđeno. Zna se da ih je mnogo. Neki imaju i teške povrede. To je glavni razlog za Vučićev osmijeh od uha do uha.

Njegov govor tijela odaje duboko frustriranog čovjeka koji uživa u patnji drugih – žena, djece, mladih i starih osoba. Cinično im se ceri dok je Novi Sad  po drugi put u pet dana izložen teroru policijske kaznene ekspedicije. To je ujedno i stav predsjednika države prema vojvođanskom glavnom gradu, njegovim žiteljima i, posebno, šesnaestero mrtvih od pada nadstrešnice.

U Novom Sadu, Vučića ne može održati miting svojih statista, pa ga zato guši u oblaku suzavca pendrečeći staro i mlado po ulicama. Ovu odmazdu dugo je sanjao i zato sada toliko seiri.

Vučićev satanski smijeh u ponoć odjeknuo je nad cijelom Srbijom koja zgroženo, u dubokom bolu i nevjerici  gleda slike policijskog nasilja u Novom Sadu. Bivši Šešeljev posilni nema ni trun empatije i odgovornosti spram građana. Naprotiv,  ponesen brutalnošću svojih pretorijanaca, infantilno zvecka oružjem, širi ratnu psihozu, najavljuje sukobe sa susjedstvom…

Ali više od svega, Vučić je direktno napao budućnosti zemlje koju čine studenti. Ni od čega neće prezati u tom ratu.

Može on glumatati i neukusno afektirati koliko god hoće. Džabe mu je. U noći 5. na 6. septembar u Novom Sadu, jedna stvar postala je kristalno jasna. A to je da je Aleksandar Vučić uplašeni politikant koji se krije iza policijskih štitova i odatle dobacuje, vrijeđa i lupeta spreman da svakog trena zaždi u panični bijeg. To je sve što zna i sve što mu je preostalo.