Režim kao karikatura

Postoje sjajne pjesme koje više ne možete slušati – čuli ste ih toliko puta da su vam krajnje dosadne. Mada je svjetlosnim godinama udaljen od iole solidnog govornika, isto vrijedi i za istupe predsjednika Srbije.

On iz godine u godinu istim riječima prijeti, hvali samog sebe, obećava, vrijeđa, izaziva, naređuje i ponavlja se da je dosadio čak i Siniši Malom. Tko ne vjeruje, neka pogleda snimak iz autobusa gdje Vučić drži monolog pred režimskim novinarima: ministar financija zuri kroz prozor staklenim pogledom, američki ambasador spava u pozadini (ili bar tako izgleda), a ostali statisti – pardon, zvanice na otvaranju 30 kilometara auto-puta – djeluju poput ljudi bez nade da će itko isključiti „hilti“ u susjednom stanu…

Napredni hit Jelene Karleuše

Kao što je šef  države ovisan od živih nastupe pred kamerama, tako i Jelena Karleuša ne može bez pjevanja po trgovima. Čast da odriješi gradsku kasu, ove godine je zapala Kragujevcu. Činjenica da se velika većina žitelja žestoko protivi njenom koncertu, pjevačicu ne dotiče.

„Ako stradam, neka bude slavno u gradu gde su na mnoge pucali u istoriji, ali su oni i dalje držali čas“, poručuje Karleuša.

Hm… Riječi o držanju časa nigdje ne treba olako izgovarati, a posebno u Kragujevcu. One pripadaju  profesoru Muške gimnazije Miloju Pavloviću koji je odbio da spasi glavu i stao među svoje đake ispred njemačkog streljačkog stroja.

Kakve veze ima strijeljanje u Šumaricama i pocupkivanje na bini? Naravno – nikakve. Karleušina izjava samo savršeno  odražava naprednjačko besjedništvo kojeg se ni Vučić ne bi postidio. Svi zadati elementi su tu – beslosvjesnost, egomanija, izostanak elementarne pristojnosti i pijeteta.

 Noć bljuzgavice

Na samom kraju je tribina predsjednika Republike sa studenatima „koji žele da uče“. Koliko je tu bilo učesnika sa indeksima, više je nego upitno. Ali to nije važno, kao ni procjena pojedinih režimskih medija da je u sali Centra Sava sa 4000 mjesta bilo 50 000 prisutnih. Stvar je u nečem drugom.

Radi se o tome da je tribina od početka do kraja bila festival pokornosti i apsurda. Vučić je tu nakratko zadovoljio potrebu da priča i priča, pa otišao pokazujući svu raskoš svoje sposobnosti da sluša i razgovara. Ostali su ispustili nekoliko prigodnih tonova reda radi i tiho izišli u beogradsku noć punu bljuzgavice. Niko nije imao što da pita, niti da iznese kakvo mišljenje.

Ima li ovaj tekst i neki zaključak – sigurno pita čitalac. Ima. On glasi da se režim svakog dana i u svakom pogledu pretvara u karikaturu. Za ovu tvrdnju dovoljan je samo jedan argument. Što mislite koliko van granica Srbije moraju biti čudni i smiješni višesatni monolozi koje njen predsjednik drži kamerama svakog bogovetnog dana?