Ovo je izborna godina. U tom pravcu, javnost će vidjeti svašta – nasilje, osvete pojedincima poput one profesorici Jeleni Kleut, medijsku tiraniju, brutalno gaženja ustava i zakona…
Kao i do sada, biće podmićivanja siromašnijih, neobrazovanijih i skrajnutijih slojeva. Za njihove glasove režim će nuditi kutije sa šećerom, brašnom i uljem, manju medicinsku pomoć preko reda, možda polovnu bijelu tehniku i do pedesetak evra keša. Mnogi će prihvatiti. I neće samo prodati svoj glas već i zahvaljivati Vučiću „koji im je jedini u životu nešto dao“.
Obični ljudi
Lako je osuđivati taj svijet. Još lakše je u moralnoj temperaturi buncati kako Srbiji nema pomoći dok god u njoj narod prodaje kičmu i dostojanstvo za kutiju najjeftinijeg deterdženta.
A ipak – reče Džarvis iz Palpa – to su ljudi koji gledaju vlastiti život kako prolazi pored njih. Nisu bili i nikad neće otići na more. Svaki vanredni izdatak za njih je monetarni udar. Štede na svemu – hrani, obući, odjeći, sredstvima za higijenu. Zubar im je misaona imenica, heroin jeftiniji od lijekova, mediji irelevantni i besmisleni.
Oni žive bijedno kao njihovi roditelji, a sva je prilika da će im tako živjeti i djeca. Dakle – u satiranju na najgrubljim povremenim poslovima. Što u toj eksploataciji ikome predstavljaju pojmovi demokracija, parlamentarizam, podjela vlasti, građanska prava? Baš ništa.
Jeste, policija ih tuče – a kad nije? Pravde na sudovima za njih nema. Slušaju da je obrazovanje put za socijalno napredovanje iako i oni koji im ovo govore znaju da su to bajke u partijskoj i mafijaškoj državi.
Jebe se tom svijetu za Ekspo, Evropsku uniju, slobodu medija, prugu Beograd – Subotica, Nacionalni stadion i, uopće, gotovo sve što političari govore. Nemaju oni ništa od toga. Ako negdje na svemu ovom mogu zaraditi crkavicu – dobro. Ukoliko ispadne suprotno – opet dobro, nisu ni računali.
I još nešto. Ovi obični ljudi često su plijen demagoga i autokrata. To im je jedina prilika da makar nekom – najčešće drugom narodu – pokažu zube i na neko vrijeme bude dio nacionalne zajednice.
Povratak u život
Nema ponosa kad prijeti isključenje struje, izvršitelji, gubitak mizerne socijalne pomoći. Mada naprednjački paket i nekoliko crvenih u kešu tu neće riješiti ni jedan problem, olakšaće da se preguraju mjesec ili makar nedjelja. Nije to velike filozofije.
Zajedno s čitavim društvom, režim posebno vuče sirotinju u ambis. Jedini način da iziđe iz njega jeste promjena vlasti. A da bi se tu pridobio bar dio tih ljudi čiji životi prolaze mimo njih, potrebno ih je saslušati bez popovanja, podilaženja i jeftinih obećavanja. I, pogotovo, iskazati solidarnost s njima ličnim primjerom, pomoći gdje god je moguće i ne tražiti im ništa zauzvrat.
Negdje će proći, negdje neće. Međutim, ne postoji drugi put za prekid zavisnosti od paketa i crvenih kojim režim oduzima budućnost, nadu i samopoštovanje.
