Zna li itko živ što se dešava u Službama, civilnim i vojnim? Dio iskaza inspektora Slobodana Milenkovića iz marta 2020. pred Tužilaštvom za organizirani kriminal koji objavljuje BIRN, otvara dvije mogućnost. Obje loše.
Prava je – ma koliko zvučala porazno – povoljnija. A to je da šefovi Službi nisu znali za biznise svojih podčinjenih sa Predragom Koluvijom vezanim za plantažu vutre u Jovanjici, vrijedne po Milenkovićevoj procjeni 30 do 40 miliona evra godišnje. Građani, ukratko, imaju posla sa monumentalnom glupošću i nesposobnošću ljudi na najodgovornijim položajima. Ako ništa drugo, zbog toga bi davno morali biti smijenjeni i pozvani na odgovornost.
Druga mogućnost je neusporedivo realnija: Jovanjica je od početka do kraja „državni posao“. Točnije – biznis grupe moćnih ljudi na vlasti. U suprotnom, ne bi došlo do epske opstrukcije Jovanjice II, optužnice protiv neposrednih zaštitnika Koluvije iz Službi i policije; ne bi u obrani njenog vlasnika predsjednik Srbije asistirao i suflirao Vladimiru Đukanoviću; ne bi inspektora Milenkovića kolege čuvale baš od tih Službi…
Pa dalje, u istom pravcu. Čim Dijana Hrkalovića kaže na televiziji da Milenković „valja drogu“, Tužilaštvo ga odmah zove na saslušavanje. Isto je doživio i Baka Prase nakon optužbe Željka Mitrovića da je diler kokaina u toku uzajamnog prepucavanja. No, Tužilaštvo ne vidi, ne čuje, niti čita išta od onog što nezavisni i profesionalni mediji već godinama objavljuju o Jovanjici ili bandi Veljka Belivuka. Zašto u okviru ovog drugog procesa nisu saslušani žandarm Nenad Vučković Vučko i sekretar vlade Novak Nedić, na primjer? Ili, u oba slučaja, brojni drugi iz struktura vlasti?
Ovo govori da građani Srbije imaju jednak status pred zakonom, samo što su neki jednakiji od drugih. Odnosno, kako je primijetio Voja Žanetić, djeluje da je država organizirana kao mobilna telefonija, pa postoje „obični i premijum korisnici“.
Možda je tako i normalno u zemlji u kojoj jedan jedini čovjek zna sastav buduće vlade. Vučić se trenutno razmeće kako je uslijed pritisaka zbog Kosova spreman na ostavku kao „taktički potez“ da bi spasio Srbiju kupivši joj „šest do devet meseci“. Što će to biti drugačije poslije toga perioda, gospodine predsjedniče? Samo to da će netko morati prihvatiti sadašnje ili još goru uvjete.
Razlog mahanja ostavkom je u izbjegavanju lične odgovornosti: em mobilizira stranku da izigrava narod zarad moljakanja predsjednika da se predomisli i „izdrži neizdrživo“, em se plaše stranci političkom nestabilnošću u Srbiji.
Tu postoji jedan, ali veliki problem. Koliko god da Vučić na ovaj ili onaj način kupi vremena, za Srbiju će biti preskupo – cijena mu je poslije napada Rusije na Ukrajinu otišla nebu pod oblake. Ništa jeftinije nije ni vrijeme kupovano zbog „premijum građana“ u slučajevima Jovanjice, Belivukove bande i tolikih korupcionaških afera. Oba računa će plaćati generacije.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
