

Komentar
Petnaest godina i još mesec dana požara
Petnaest godina ove vlasti vide se u tome što duže od mesec dana nadležni ne umeju da ugase požar u Deliblatskoj peščari. Tu ne pomažu nikakve teorije zavere




U ovom procesu kroz koji sam prošla i u ovom koji me tek očekuje, nisam bila hrabra, već samo glupa. Sad shvatam da sam sama stavila oružje u ruke neprijateljima, verujući da – na kraju dana, pored svih razlika među nama – imamo iste interese i cilj
„Kada ti kažu da si hrabra, odmah im opsuj sve po spisku!“, posavetovao me je jednom moj omiljeni reditelj. Jer, neke vrste poštenja ovde se olako zovu „hrabrost“, pa oni koji ih tako nazivaju možda i nemaju loše namere, ali u svakom slučaju: normalizuju beščašće. Umesto da Istina bude mera svih javno izgovorenih reči, ona postaje „hrabrost“, maltene: podvig i herojski čin.
„Beži od takvih ljudi“, hteo je da mi kaže iskusniji i mudriji kolega. Ali, ja nisam znala kuda da bežim (ovo je moja zemlja!), pa sam ostala i stoput rekla „hvala“, primajući ničim zaslužene komplimente za „hrabrost“.
Govorili su mi da sam hrabra kada sam preuzela dužnost direktorke jedne institucije kulture. „Hrabro“ sam, dakle, prihvatila da radim posao za koji sam se školovala; u javnom sektoru i na određeno vreme, na pragu svoje četrdesete godine i dvadesete u profesiji. Valjda je bilo „hrabro“ to što sam samo profesionalac na javnoj funkciji, bez članske karte, bez moćnog tate, snalažljivog brata ili uticajnog muža, koji bi štitili moje interese i čuvali mi leđa. Ili je bilo „hrabro“ to što sam poverovala da nisam gluplja i nesposobnija od stranačkih kadrova, koji taj isti posao uspešno rade, sa mnogo manje profesionalnih referenci i kvalifikacija? Ili je hrabro, uopšte, preuzeti bilo kakvu odgovornost, u državi koja sama krši sve svoje zakone i u društvu koje ćuti i gleda svoja posla. „Oni su samo radili svoj posao“, zar ne?
Posle sam bila hrabra što sam u tu instituciju pozivala svoje kolege, da rade predstave kakve žele, ne brinući mnogo o posledicama koje bi tuđa umetnička sloboda mogla da ima po moju reputaciju ili dužinu mandata, na primer… A istina je da ni predstave nisu bile baš nešto revolucionarne… Dakle, nije to – to. Bila sam, čini se, najviše „hrabra“ što, uprkos privremenom zaposlenju u ustanovi čiji je osnivač lokalna samouprava (dakle: država), sebi dozvoljavam da nešto smatram o društvu ili državi, kada je opštepoznato kako država ili društvo nemaju nikakve veze sa umetnošću i kulturom, niti sa građanima koji „samo rade svoj posao“, gledajući da ne rade dobro ni loše, već srednje, jer sve sem sredine i osrednjosti privlači previše pažnje… Ispostavlja se da je baš pažnja ono čega se „pristojni“ plaše. Ali, kako bežati od pažnje kada se baviš pozorištem?! Zar nije pažnja baš ono što tražiš, boreći se za svoje mesto pod reflektorom, na daskama koje ipak treba nešto da znače?!
Na kraju, bila sam posebno „hrabra“ kada su me nezakonski smenili, usled promene lokalne vlasti, a ja – ispostavilo se – nisam ćutke potpisala svoje rešenje, već sam se „drznula“ da stvari nazovem pravim imenima, u glasilima koja, između ostalog, tome i služe… Pa, kad podvučem crtu ispod sve „hrabrosti“, za koju sam poslednjih dana pobrala toliko hvale, ne samo da je zbir – apsolutna nula, već hvatam sebe kako se plašim… Plašim se onih ljudi koji mi govore da sam hrabra, jer baš ti ljudi svojim nečinjenjem čine svaku nepravdu mogućom, a naše društvo toliko opasnim mestom za život i rad. Jer, šta je drugo nego opasno ono mesto gde Zakon nije isti za sve i gde većina okreće glavu da ne vidi kako se stvaraju dve klase: jedna koja vlada, uprkos čestom nedostatku stručnosti i vrlo upitnom poštenju, i druga kojoj se lepe etikete „neprijatelja“, zbog postupaka i slobodnog smatranja, o društvu oko nas?
U ovom procesu kroz koji sam prošla i u ovom koji me tek očekuje, nisam bila hrabra, već samo glupa. Sad shvatam da sam sama stavila oružje u ruke neprijateljima, verujući da – na kraju dana, pored svih razlika među nama – imamo iste interese i cilj. Problemi na koje sam ukazivala postali su argumenti koji se koriste protiv mene, pa je sve ono što sam navela kao listu stvari koje treba uraditi, neslućenom brzinom postalo sve što nisam uradila.
Stojim i slušam. Pravim se kako sam još i kokice otvorila, ali je istina da mi trenutno nešto i nije do kokica… I shvatam: kada te napadnu, tvoja je dužnost da se braniš! Međutim, bilo bi mnogo lakše kada bi dužnost bila samo dužnost… bez komplimenata za „hrabrost“ i aplauza za „herojski čin“.
Hoću da kažem: kad nekog gađaju blatom, lažima i uvredama, samo mu nemojte govoriti da je hrabar! To nije nikakva podrška. Podrška je Solidarnost… i podrška je Istina… pa, kad bi one postojale, u većoj meri nego sad, niko od nas više ne bi morao da bude „hrabar“, jer ne bi bilo opasno – govoriti, misliti i raditi, dok ne ugrožavaš druge. Niti bi bilo moguće nekoga javno optužiti za ono što nije pravosnažno niti dokazano.
Nisam ja hrabra – svi smo! Mora da smo veoma hrabri kad smo dozvolili da naše društvo postane toliko opasno za svakog ko se usudi da radi svoj posao, uz nešto etike, koja profesionalce razlikuje od običnih plaćenika. Mora da smo hrabri, ako nam to nije smetalo. Ili da smo najgore kukavice, kada smo mislili kako se takve stvari neće dogoditi baš nama!
U svakom slučaju, nisam hrabra. Ljuta sam, ali to je drugo. I zahvalna svima onima, koji su u ovoj situaciji pokazali da su solidarni. Ali i to je nešto drugo… I nema tu ni „h“ od hrabrosti. Kada mi kažete da sam „hrabra“, čujem da sam u ovome sama, pa me, molim vas, nemojte terati da vam za to još govorim „hvala“… Hvala!


Petnaest godina ove vlasti vide se u tome što duže od mesec dana nadležni ne umeju da ugase požar u Deliblatskoj peščari. Tu ne pomažu nikakve teorije zavere


Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


Vučićev Igrokaz na Grzi, kada je zloupotrebio nesreću jedne građanke i njene porodice, bio je, naravno, jeftin medijski trik, ali to ne umenjuje njegovu skandaloznost. Naprotiv. Bila je to demonstracija moći čoveka lišenog emocija i civilizacijskih ograda koji pred kamerama gazi zakon


Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna


Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“
Evropa i Srbija: Slučaj “Crvene zvezde”
Kako je fudbalski klub postao poslovno-politički projekt Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve