Izbornom zakonu hvala, Srbija je zemlja liderskih partija. Izuzetak je Demokratska strana, ali njoj su u posljednjih desetak godina glavni prioritet unutarstranački izbori umjesto onih parlamentarnih i sličnih. Toga nema u većini ostalih partija: čak i kad im se ionako mršavo članstvo ospe, predsjednici opstaju. Međutim, Srpsku naprednu stranku nije moguće usporediti ni sa jednom drugom na političkoj sceni.
Za početak, ona broji bar 700.000 članova. Kolika tu bratska sloga vlada, svjedoči činjenica da se otpadnici mogu prebrojati na prste jedne ruke i da niko od njih nije ni zucnuo o „porodičnim tajnama“ u javnosti. Uostalom, kada čujete jednog naprednjaka, čuli ste sve – nema tu disonantnih tonova, izdvojenih mišljenja, soliranja… Ali najveću razliku između SNS-a i ostalih pravi Aleksandar Vučić: ni u jednoj stranci kao u ovoj nema takvog poltronskog puzanja pred liderom i ritualnog zaklinjanja funkcionara da je dovoljan samo jedan njegov mig pa da odstupe sa položaja. Nebojša Stefanović nije predstavljao izuzetak. Naprotiv.
Čitalac može odahnuti, konačno smo došli do teme teksta. Konkretno: zašto je Vučiću potrebno da se o Stefanovićevoj smjeni izjasne stranački odbori koje ionako ni za šta ne pita? I zbog čega svemoćni lider SNS-a nije zatražio ostavku od svog dugogodišnjeg suradnika te čitavu stvar pokopao u mrtvoj unutarparijskoj tišini? Ovdje postoji više škola mišljenja.
Prva zastupa stav da je riječ o predizbornom stranačkom razgibavanju. Naime, Stefanović je ionako u slobodnom političkom padu. Njega je dodatno ubrzao ulazak Aleksandra Šapića u partiju kao potencijalnog kandidata za gradonačelnika glavnog grada Srbije. A da ne ispadne kako se uticajni položaji u Beogradskom odboru SNS-a na čijem je čelu još uvijek Stefanović tek tako prepuštaju pridošlici iz SPAS-a, potreban je izgovor za partijsku čistku. Korist od nje je dvostruka: em su naprednjaci stekli priliku za glumatanje stranačke demokracije, em je i odličan poticaj kadrovima da u izbornoj kampanji daju sve od sebe i dokažu da nisu prevaziđena Stefanovićeva rješenja.
Prema drugoj školi mišljenja, stvar je ozbiljnija. U prvi plan se ističe Stefanovićeva otpornost. Posebno pada u oči njegovo uspoređivanje sa Tomislavom Nikolićem: dok su Vučiću za obračun sa osnivačem SNS-a bile dovoljne sedmice, „slučaj“ najdugovječnijeg ministra unutrašnjih poslova u višestranačkoj Srbiji traje bar dvije godine. Ovo bi trebalo ukazati da je Stefanović uspio stvoriti snažnu stranačku frakciju. Neke od pripadnika lično je zadužio, drugi su mu pristupili dobivši po prstima od Andreja Vučića koji vodi rivalsku ekipu, treći ga vide kao čovjeka od povjerenja za razne delikatne poslove… Mada oni nisu u stanju da održe Stefanovića u sedlu, imaju dovoljno snage za izazivanje štucanja u mašineriji SNS-a. Iz Vučićeve vizure zato nije dovoljno samo odstraniti vođu frakcije, već mora i onemogućiti djelovanje njenih članova. A najbolji način je oktroirana drugarska kritika i samokritika ili – kako bi sažeo Slobodan Milošević – homogenizacija kroz diferencijaciju.
Sljedeća škola ukazuje na izreku don Vita Korleonea: „Budi blizak sa prijateljima, a sa neprijateljima još bliži.“ Podrška zapadnih službi bezbjednosti Nebojši Stefanoviću, njegova pipava saznanja stečena tokom šestogodišnjeg vođenja MUP a, društvene veze i, posebno, lična bliskost sa Vučićem, zahtijevali su od lidera SNS-a brižljive procjene i vaganje rizika. Izgleda da je ova situacija sazrela: pouzdani Aleksandar Vulin vedri i oblači u policiji, javnost je pripremljena, stranka mobilizirana, ambasade imobilizirane…
Ukratko, na političkom planu Vučić ne smjenjuje Stefanovića nego SNS – svako ko se zalaže za evropski parlamentarizam bar bi to morao razumjeti. Slično je i sa njihovim bliskim odnosima, ali i psihologijom unutar partijskog vrha. Riječ je o sljedećem: poput britanskog SAS-a koji nikad ne ostavlja mrtve i ranjene suborce, Vučić je izgradio bezuvjetnu lojalnost ne odričući se nikog iz svog tima ma koliko da je zabrljao. Gurajući ispred sebe izjašnjavanje odbora, Stefanoviću sada može reći da ga je maksimalno pokrivao dokle god je mogao, ali da prosto više nije u stanju odolijevati pritiscima stranke. A što se tiče ostalih bliskih suradnika još će im i predbacivati da je – gdje će im duša – zbog njihovog upornog inzistiranja Nešu morao žrtvovati. Naravno, niko mu neće nimalo povjerovati, ali na ovaj način svi oni mogu nastaviti sa licemjernom srdačnošću i praviti se da tu ničeg ličnog nema, samo stranački interesi.
I četvrta škola mišljenja ima bazu u psihološkoj podlozi. Ona se vidjela u gostovanju Aleksandra Vučića na Prvoj televiziji kada je pored žrtava bande Veljka Belivuka samljevenih u „ćevape od ljudskog mesa“ ponovo spominjao i svog sina Danila. Elem, njega su dvojica kriminalaca iz Valjeva namjeravala navesti na alkohol i drogu sve nabacujući mu djevojke da bi kasnije ucjenjivali oca. A kako je Vučić više puta govorio, odgovornim za puštanje u javnost fotografija starijeg sina sa licima poznatim organima gonjenja smatra prljave policajce koji su ga tajno pratili.
Stefanović je navedeno – kako se čini da Vučić vjeruje – znao ili morao znati. Osim toga, tu je i afera sa prisluškivanjem predsjednika Srbije i muških članova njegove porodice iz policijskih struktura (vidi tekst na strani 9) gdje je ključno pitanje tko je sve znao sadržaj transkripata i zašto ih je koristio. Moguće je i da je sam Stefanović na ovaj način dopunjavao lična saznanja o svom šefu, što uvijek može biti korisno za razne trgovine uticajem, sticanje korisnih veza, pravodobne reakcije…
U tom kontekstu morbidni detalji o „ćevapima od ljudskog mesa“ nisu slučajni ili impulsivni. Kada se pogleda kako su tabloidi izvještavali o vezama bande optužene za ove zločine sa Dijanom Hrkalović – a Vučić kaže da o njoj ne misli ništa dobro – Stefanovićeva komandna odgovornost eksponencijalno raste. On je, najblaže rečeno, u koliziji sa službenom partijskom politikom borbe protiv kriminala, odnosno sprječavanjem atentata na predsjednika Srbije i, u blažoj verziji, njegovim emotivnim urušavanjem preko napada na porodicu. Svojim izjašnjavanjem to upravo potvrđuje 700.000 članova SNS-a.
Na kraju ostaje eklektičko-skeptička škola. Ona u obzir uzima sve izneseno uz naglasak da stvarno stanje u najužoj naprednjačkoj nomenklaturi za svakog izvan nje predstavlja crnu rupu – ništa od onoga što tu uđe, ne izlazi. Interesantno je primijetiti i da uz Vučića više nije ostao gotovo niko od najbližih prijatelja i suradnika sa početka SNS-a. Sada je, sumnje nema, red došao i na Stefanovića.
Izvjesno je da je Nebojša iz Beograda, kako se davno predstavio postavljajući pitanje kao gledalac „Utiska nedelje“, stigao do kraja političkog puta kakav tada nije mogao ni sanjati. Što će dalje biti, nezahvalno je prognozirati. Ipak, malo ko očekuje da će Stefanović snositi teže konzekvence za otpadništvo od Tome Nikolića. Što još reći osim – isplatilo se, jednom i drugom.
