img
Loader
Beograd, 16°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Nuspojave

Ne diraj u ledinu

05. mart 2014, 11:30 Teofil Pančić
Copied

Kako su se građani jednog beogradskog naselja pobunili protiv izgradnje crkve umesto škole ili ambulante

Hajde da vidimo šta smo to važno imali ove nedelje… Izbori? Važno, dakako, čak i u ovim okolnostima – ili možda baš zato. Ukrajina? Jako važno i potencijalno zajebano. Otmica Tesline urne? Drsko i skandalozno, a sve u režiji bahatih ignoranata na vlasti, samim tim i prevažno. Ipak, ima nešto što mi ne izgleda manje važnim, a koliko sam video, do sada je medijski bilo tretirano vrlo oskudno, a i tamo gde jeste, više je bilo „komunalna“ tema iz tzv. gradske hronike.

A to je bezbeli šteta jer u pitanju je, ni manje ni više, potencijalno revolucionarna stvar… I to revolucionarna baš onako – „kulturološki i civilizacijski“, što bi rekao nadobudni lik iz jednog starog filma. Mesto radnje: naselje „Stepa Stepanović“, opština Voždovac, grad Beograd. Vreme: sadašnje. Zaplet: na jednoj neuzoranoj ledini gde je trebalo da nikne dom zdravlja, škola, vrtić i još svašta što spada u standard življenja, a što je onomad bilo obećano kupcima stanova na tlu nekadašnje kasarne JNA (u njoj sam se jednog jako davnog avgusta pod prinudom zakleo da ću čuvati socijalizam, nesvrstanost, bratstvo i jedinstvo i ostale andrmolje jedne epohe, ali izgleda da sam pomalo slagao) pojavili se radnici nepoznatog porekla i statusa (tvrde da su volonteri) ne bi li postavili temelj sakralnog objekta Srpske pravoslavne crkve, ergo Hrama Prepodobne majke Angeline Srpske. Pa dobro, gde je tu revolucija? Ne, tu je nema, ali je ima u postupku povelike grupe građana koja je svojim aktivnim – nenasilnim ali fizičkim i vrlo odlučnim – otporom terala i na kraju oterala one koje smatra uzurpatorima svog stambeno-životnog prostora, jer tu nije bilo predviđeno mesto za crkvu – te ista ni ne poseduje građevinsku dozvolu – nego za već navedene objekte potrebne tamošnjem stanovništvu. A od čije izgradnje još nema ni traga ni glasa.

Koliko mi je poznato, u „postkomunističkoj“ Srbiji se još nije dogodilo da se građani sasvim javno i sasvim lično, izlaskom na ulicu, pobune protiv podizanja crkvenog objekta, dakako ne iz razloga „borbenog ateizma“ nego zato što takve građevine ionako niču na sve strane – i sve su kabastije i ružnije – ali nam zato nedostaje koječega što smo, razmazivši se u uglavnom prijatno bastardnom „Titinom sistemu“, naučili da primamo zdravo za gotovo kao podrazumevani urbanistički standard. I ne samo u Srbiji: ne znam za sličan slučaj ni u Hrvatskoj, Bosni ili Crnoj Gori. Ne mislim ovde, dakako, na bunu protiv izgradnje verskih objekata „onih drugih“: to je tek banalni šovinizam fukare u kojem nema ničega prevratničkog, naprotiv. Jedino je, eto svetlog izuzetka, u Skoplju pre koju godinu došlo do uličnih demonstracija građana nezadovoljnih hiperinflacijom i crkava i džamija po glavi stanovnika, a na ovu skupoću i sirotinju.

Crkva je, dakle, na post-YU Balkanu postala svojevrsni ideološki hegemon kojeg se ni „načelno“ ni „u pojedinostima“ ne dovodi u pitanje, i o čijim se zemnim poslovima i danima nije zdravo preterano raspitivati. I ovo se ne odnosi samo na jednu denominaciju, nego na sve „dominantne“ zajednice na određenom području, a dakako pre svega one rimokatoličke, pravoslavne i islamske. U ovom tekstu ih, iz praktičnih i stilskih razloga, nazivam zbirnim imenom „crkva“.

Šta ova hegemonija znači? Da ulagivanje naših bednih političkih elita kleru u bitnoj meri desekularizuje društvo i krši načela verski i svetonazorno neutralne države – a samo je takvu državu moguće zasnovati kao demokratsku; to, dakako, nije po sebi dovoljno da država bude demokratska, ali je bez i najmanje sumnje nezaobilazno. Crkva je prodrla i u javno obrazovanje i u druge javne resurse na najčudnije, ponekad i groteskne načine. Crkvi se vraća „nacionalizovana“ imovina (a kako li ju je, kojim samopregornim radom, stekla, da mi je znati?) mnogo pre i mnogo doslednije nego bilo kome drugom, crkva ne plaća poreze i ostalo ali se sveštenici svejedno grebu o javne penzione fondove etc. etc. I dakako, i naravno: crkva ima i para (a ako kaže da nema, pomoći će joj se! Makar i angažmanom PTT-a!) da gradi bezbrojne nove objekte, a nije nikakav problem da za to ishodi i potrebne dozvole: tamo gde kakav biskup, vladika ili imam baci oko na neku zgodnu lokaciju, ima da se sredi da sve teče kao po loju…

Ne znam gde je tačno zapelo na Voždovcu i ko to nije pažljivo uradio domaći ili se preigrao u redosledu poteza, ali je zanimljivo i vredno notiranja zbog, da prostite, emancipacijskog potencijala koji nosi: trenutak u kojem se ljudi između ideoloških opijata (bilo koje provenijencije) i sopstvenih potreba opredele za potonje, nikada ne treba potcenjivati; on je po sebi već revolucionaran u najboljem smislu reči.

Nedavno je i čovek iz Visokih Struktura, vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, u nekom intervjuu rekao da je došlo vreme da se ohane sa izgradnjom verskih objekata jer ih se već zdravo namnožilo, i da je vakat da se posvetimo školama i bolnicama. Tjah, moglo bi se reći da je pr(e)osvećeni vladika zavapio u duetu s Dositejem: knjige, braćo, knjige, a ne zvona i praporci! Mudra i u kontekstu zapravo i hrabra izjava, šteta što su je svi nekako upadljivo prečuli…

Kako god bilo, možda i ovaj naizgled mali voždovački slučaj govori da Srbija mentalno izlazi iz jedne faze postkomunizmusa vulgarisa, i da se postavlja trezvenije prema mitovima i tabuima neokonzervativne revolucije. Ma nije, reći će neko, nego je ljudima samo do njihovih interesa i potreba, hoće ljudi školu za decu, samoposlugu za sebe i ambulantu za svoje roditelje! Pa da, naravno, o tome i govorim; malo li je to?

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Komentar
„Blokaderski terorizam je bolest – izlečimo Srbiju“

Pregled nedelje

01.maj 2026. Filip Švarm

Naslednici Zemunskog klana

Šta spaja Vučića i Legiju? A šta SNS sa Zemunskim klanom i Crvenim beretkama? Kakva je tu uloga Branka Ružića

Viktor Rajić, dečak koji hekla, internet zvezda, daje intervju televiziji Nova
27.april 2026. Nemanja Rujević

Heklaj, Viktore, nek’ crknu dušmani!

Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet

Zajednička konferencija za novinare opozicionih poslanika

Pregled nedelje

24.april 2026. Filip Švarm

Šta će biti sa opozicijom – možda se ujedini

Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati  još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj

Nikola Selaković

Komentar

21.april 2026. Sonja Ćirić

Ko to može Selakovića da „povuče za Generalštab“

Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti

Pregled nedelje

17.april 2026. Filip Švarm

Šta je osvetlio plamen Jaćimovićevog autobusa

Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem

Komentar
„Blokaderski terorizam je bolest – izlečimo Srbiju“

Pregled nedelje

Naslednici Zemunskog klana

Šta spaja Vučića i Legiju? A šta SNS sa Zemunskim klanom i Crvenim beretkama? Kakva je tu uloga Branka Ružića

Filip Švarm
Viktor Rajić, dečak koji hekla, internet zvezda, daje intervju televiziji Nova
Heklaj, Viktore, nek’ crknu dušmani!

Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet

Nemanja Rujević
Zajednička konferencija za novinare opozicionih poslanika

Pregled nedelje

Šta će biti sa opozicijom – možda se ujedini

Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati  još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme broj 1843-1844
Poslednje izdanje

Intervju: Savo Manojlović, predsednik pokreta Kreni-Promeni

Za nas je najbolja strategija podrška studentskoj listi Pretplati se
Prvomajski uranak

Moj radnički predah

Obeleževanja: 81. godina od proboja iz ustaškog logora u Jasenovcu

Sistematsko raspirivanje jasenovačkog mita

Moreuzi

Uska grla geopolitike

Društvene veze i planeta

Svet je zaista mali

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme broj 1843-1844 29.04 2026.
Vreme 1842 22.04 2026.
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme 1836 11.03 2026.
Vreme 1835 05.03 2026.
Vreme 1834 26.02 2026.
Vreme 1833 18.02 2026.
Vreme 1832 11.02 2026.
Vreme 1831 05.02 2026.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure