Danas, četvrt veka otkako su po SR Jugoslaviji počele da padaju bombe, milion puta će se čuti da je „agresija“ počela „bez mandata UN“. To je i tačno i neoprostivo.
Ali, u Srbiji principi vrede samo dok su oportuni.
Koliko u subotu je uparađeno novo ritualno potvrđivanje srpsko-ruskog bratstva gde su na severu Marakane zapaljene baklje tako da formiraju latinično „Z“, simbol ruske invazije na Ukrajinu.
„Agresije“ koja je počela i još traje „bez mandata UN“.
„Ali to nije isto“, kliče se po srpskim televizijama, kafanama i slavskim debatnim klubovima, pa se onda već nađu neki razlozi. U tome bi se srpski domaćini složili sa zapadnim ciničnim piskaralima – i oni kažu da „nije isto“, samo što se njima prva agresija sviđa, a druga ne.
Propuštene prilike
Četvrt veka nije mnogo, ali je sasvim dovoljno da se neke prilike propuste. Šta danas prosečni 25-godišnjak zna o tome? Onaj, dakle, ko to nije proživeo i ima samo usađeno „sećanje“?
Za početak, ne zna koliko je ljudi pobijeno. Srpska država uporno odbija da popiše žrtve kako bi brojke mogla da utrostruči ili učetvorostruči. Kao da je ovako malo.
Kome je malo? Onima za koje su mrtvi ljudi samo adut koji se baca na talon.
Zločini NATO po Srbiji bili bi neoprostivi sve i da je mandat UN postojao. Streljanje novinara RTS-a iz vazduha ili varvarsko gađanje Varvarina su ratni zločini koji su ostali bez kazne.
O tome znamo, ali ćutimo o svemu što je tome prethodilo. O tome šta su prolazili naši sugrađani Albanci, mnogi koji su završili u hladnjačama i masovnim grobnicama, drugi kojima je Miloševićev režim namenio neku vrstu aparthejda ili progona.
Snimamo filmove o Košarama gde su golobradi mladići junački branili granicu od upada terorista i gde su ostavljeni da izginu. Ćutimo o čišćenju albanskih sela.
I to su neoprostiva zlodela koja mi pak tretiramo kao fusnote.
Nemilice biramo „principe“ koji su oportuni za „našu stvar“, a „naša stvar“ kao da je tvrdoglava namera da ne naučimo ništa.
Šta smo naučili?
Vidimo da niko ne uči ništa. Ono što se danas dešava kosovskim Srbima u srži liči na ono što se dešavalo kosovskim Albancima. Njihov život na Kosovu valja učiniti nepodnošljivim, možda onda sami odu.
Vidimo da ni Zapad ne uči ništa i zbunjen je činjenicom da su se i Rusi dosetili cinične „humanitarne intervencije“ kojoj ih je naučio NATO.
Naoružavamo se po principu kupi ponešto od svakog, da se ne naljute. Niko ne kaže odakle nam navodno dolazi pretnja. Okruženi smo NATO-paktom protiv kojeg ratovi mogu samo da se izgube, ali se pravimo da to nije tako.
Odbijanje članstva u NATO danas je daleko jače nego par godina posle bombardovanja. Šta smo sebi i „našoj deci“ pričali decenijama? Da nas svi mrze i da je najbolje terati inat?
Uglavljeni smo u globalne tokove kapitala, kao periferija. Na mestu Generalštaba koji je izbušila američka bomba jedan američki zet treba da zgrne pare. Neko će i ovde omastiti brk.
Eto, to smo naučili za svih 25 godina.