

Komentar
Petnaesti mart: Gde su svi oni ljudi?
Istorijski skup od Petnaestog marta nije bio „propuštena prilika“ nego važna stanica u borbi protiv režima. Narod je tada video koga je više, ali sada se vodi drugačija igra




Teško je izračunati ko je koliko kriv za ponor u kojem je košarkaški klub Partizan. Ali predsednik Ostoja Mijailović volontira za najvećeg krivca time što ne razume da mora da ode i tako otvori šansu za novi početak
Frazu da je nešto „ispod kritike“ u slučaju igre košarkaša Partizana valja shvatiti doslovno. Ispod kritike znači da ne treba kritikovati jer je stvar skliznula ispod praga na kojem je smislena kritika uopšte moguća. Ne vredi trošiti reči.
Utoliko su promašene sve temice koje se poslednjih sedmica proizvode o Partizanu. Kako Partizan ne ume da odbrani pikenrol, ko solira u napadu, kada se vraća Karlik Džons, da li trener Penjaroja dobro govori engleski, da li će biti dovedeno novo pojačanje? Besmislice.
Posebno jer dolaze sa kanala Arene Sport, iz industrije sportskih portala, podkasta i od „insajdera“ – koji su često toliko ušemljeni da o glavnom problemu Partizana ne smeju ni da zucnu. Onda se gube u detaljima, jureći klikove.
Priča o pojedinostima zaumna je kada se pogleda total. Kao pričati o boji fasade ili kvalitetu travnjaka kuće koja gori i od koje uskoro neće ostati kamen na kamenu.
Ko god da je pomno pratio sagu ovog instant-propadanja, ako je pošten, priznaće da ne može da je sasvim objasni.
Poremećeni odnosi u klubu i tzv. „svlačionici“ su očigledni, rđav karakter većine igrača takođe. Ali to je premalo da se objasne najdublje dubine Partizana u njegovoj istoriji baš onda kada ima najskuplji tim u istoriji.
Gledao sam snimke nameštenih fudbalskih utakmica po Crnoj Gori i Albaniji – golman pada pre šuta, odbrambeni igrači se sklanjaju. Partizan izgleda još gore od toga. Ovo ne može ni da se odglumi.
Možda je najpoštenije reći da je reč o savršenoj oluji koja se dugo krčkala ispod površine. Kada su kola obrnula niza stranu, ni Željko Obradović, najveći evropski trener, nije mogao da ih zaustavi pa je pošteno digao ruke.
Nemoguće je matematički utvrditi krivca. Da li je, recimo, Ostoja Mijailović kriv 43,8 odsto, Željko Obradović 13,4 odsto, a ostalo ide na dušu igrača? Koliko otpada na nenormalnost režima i pritisak spolja? Ko bi to sad mogao da kaže.
Kakav god da je koktel odgovornosti, grudva je narasla toliko da će zgromiti samorazumevanje Partizana. To je tim čiji igrači nemaju ni osnovno samopoštovanje, uprava je odvojena od realnosti, a navijači to naprosto neće više da gledaju. Oko četiri hiljade ljudi je platilo kartu za utakmicu protiv Olimpijakosa – ne pamti se tako mršava poseta.
Od traganja za krivcima je bitnija činjenica da Partizan iz sumornog totala ne može da se iščupa menjanjem pojedinosti. Rak se ne leči sokom od šargarepe, prelom kosti ne maskira puderom.
Izlečenje je moguće – mada nikako sigurno! – samo ako se sve iščupa iz korena pa opet posadi. To jedino može da krene od predsednika kluba Ostoje Mijailovića čiji je najbolji trenutak za ostavku bio početkom decembra. Drugi najbolji trenutak je danas.


Sudeći prema njegovim poslednjim javnim intervencijama, gde sve nemilice svaljuje na „sportski sektor“ dok je on obezbedio pare pa je navodno nevin, Mijailović je vrlo daleko od ideje o ostavci.
Baš to nekuženje, a ne udeo u početnom koktelu krivice, sada čini Mijailovića najvećim krivcem i jedinom bitnom metom gneva navijača. Ako ne odstupi, survaće Partizan još dublje. A barem navijači Partizana znaju da uvek može gore.
Ako odstupi, velike su šanse da ga nasledi opet neko ko je po volji režima Aleksandra Vučića. Ako taj bude makar upola partizanovac kao Mijailović, i to bi moglo da bude dovoljno za novi početak.
Posao te, još imaginarne, nove uprave bio bi da što jeftinije razjuri gotovo ceo igrački kadar i obezbedi par potpisa domaćih igrača za narednu sezonu, utanači trenera kojeg navijači cene i koji bi na leto doradio tim.
Tek bi sa tim novim elanom, možda i sa podrškom Željka Obradovića, navijači opet ispunili Arenu i platili paprene sezonske karte koje su jedini garant budžeta i primisli da se konkurentno igra Evroliga.


A trenutak je pikantan. Evropskoj košarci preti novo cepanje koje je, paradoksalno, šansa za Partizan i Crvenu zvezdu da dograbe dugoročnu licencu za igranje Evrolige. To je priča za neke naredne mesece.
No, Partizan valja spašavati sada, dok još ima šta da se spašava.
Veliki praznični popust na „Vreme“ – pretplate 25 odsto jeftinije do sredine januara. Poklonite pretplatu sebi ili nekom drugom, čitajte što je bitno.


Istorijski skup od Petnaestog marta nije bio „propuštena prilika“ nego važna stanica u borbi protiv režima. Narod je tada video koga je više, ali sada se vodi drugačija igra


Zbog čega Darko Glišić vreba starije osobe? Kako režim po ko zna koji put hoće da ih prevesla? Šta im Aleksandar Vučić daje desnom, a uzima levom rukom? I šta nam govori dramatično poskupljenje domova za stare


Pored sitnih kriminalaca i vucibatina za jednokratnu upotrebu postoji jedna kasta koja je na samom dnu naprednjačkog lanca ishrane. Nazovimo ih jadnici, mada njihov opis više odgovara stenicama


Srbija je i meta-stabilna i hiper-ugrožena, i ekonomski tigar i tek što nije načisto propala, njenog predsednika i svi u svetu uvažavaju i obožavaju i hoće da ga svrgnu sa vlasti. Govor protivurečnosti imao je svoju svrhu, ali se u međuvremenu izlizao


Zašto su studentu Vukašinu Đinoviću i njegovoj majci „kobre“ oduzele karte na ulazu u pozorište? Zbog čega je smenjena Jelena Mirković, direktorka srednje škole u Loznici? Šta govori naprednjačko vređanja zaposlenih iz britanske ambasade u Aranđelovcu? I da li ste i vi postali građanin drugog reda
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve