Radikalska praksa: Veliki gazda na zrnu graška

Prema Aleksandru Vučiću, oni koji pišu o nestašicama žive u devedesetim godina prošlog stoljeća. Vrlo interesantno. Biće da nema veze što ih je u javni život uveo lično predsjednik Srbije stalnim nabrajanjem čega sve imamo.

I dalje u duhu devedesetih, Vučić kaže da Srbija nije u ratu. Koliko je poznato, zaista i nije. A opet – isto je Milošević ponavljao onomad, kao što i Putin sada tvrdi da u Ukrajini vodi „specijalne operacije“. Zna li Vučić nešto što  drugi ne znaju?

U stvari, predsjednik Srbije koristi racionalne strahove građana izazvane ratom u Ukrajinu poput visokooktanskog pogonskog goriva u predizbornoj kampanji. Ukratko – manite se sad Zdravka Ponoša, Marinike Tepić, Dobrice Veselinovića, Vladete Jankovića i drugih iz opozicije, glave su u pitanju. Zemlji treba jedinstvo i kontinuitet vlasti, nipošto podjele i politička nestabilnost.

U stilu Velikog gazde, Vučić udara toliko kamenova temeljca da kamenolomi Zvonka Veselinovića neće moći podmiriti potrošnju. Nema on kada da raspravlja sa opozicijom dok radi u korist naroda i države.

Na početku velikih kriza, takve političke taktike obično uspijevaju – građani žele da čuju dobre vijesti. No, ovdje postoji ozbiljan problem. Riječ je o slavnoj borbi protiv kriminala i korupcije, temi koju režim u svojoj kampanji spominje tek sporadično i ritualno. Tu gotovo nema ni spomena o bandi Veljka Belivuka, čije suđenje upravo počinje.

Naime, nije važno za što će sve optuženi prozvati režim i samog Vučića, već kakva će to pitanja otvoriti. Kako je nastala ova banda i tko ju je štitio – na primjer. Sve skupa dalje vodi do Vulinove „tetke iz Kanade“, Stefanovićevih diploma i biznisa sa oružjem ili bugarskih stanova i of šor kompanija Siniše Malog; vodi do Jovanjice, gotovo sigurnog oslobađanja Darka Šarića, likvidacije Olivera Ivanovića; vodi do modaliteta poslovanja Velikog gazde, to jest bogaćenja na nabavci respiratora, izgradnji Beograda na vodi, subvencijama, urbanističkoj kataklizmi…

U tom svijetlu i ma kako bile nužne, zar sve te nabavke graška, riže ili benzina nisu i još jedna prilika za zgrtanje para?  Da se režim nije naprasno propoštenio?

Vučićevo spominjanje života u devedesetim zato je potpuno utemeljeno. Tada se  najviše profitiralo od „nacionalnog jedinstva“. A Veliki gazda i njegova partija ni u čemu drugom nemaju tako bogato i duboko iskustvo.

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com