Šta nama dođe Putin

Rat u Ukrajini podijelio je Srbiju. Dok dio građana osuđuje napad Rusije, drugi ga doživljavaju kao osvetu za 1999. Ali kakve veze ima NATO bombardovanje SR Jugoslavije sa stanovnicima Kijeva, Harkova i svih onih varošica znanih sa stranica Crvene konjice Isaka Babelja, Jevrejina iz Odese? Baš nikakve, isto kao ni sa američkim invazijama koje su toliko ojadile Bliski istok.

Postoje bar tri razloga za ovdašnju podršku Rusiji. Prvi se tiče ratova u Jugoslaviji tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Za razliku od slabe Srbije, Rusija je moćna, ima S-300 i atomske bombe. Sada će onaj Zapad koji je podržavao Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo vidjeti kako izgleda drugi kraj batine. A kada Rusija konačno razbuca američki svjetski poredak, zar je teško zamisli ratni revanš na Balkanu?

U sklopu ovih vlažnih snova, Ukrajinci se tretiraju kao NATO janjičari ili, nešto blaže, zaveden i narod žrtvovan mračnim ciljevima Vašingtona. Na drugoj strani je identifikacija sa Rusijom – svaki njen potez pravda se zaštitom sunarodnika u Lugansku i Donjecku od genocida, odnosno, zaustavljanjem Amerikanaca na prilazima Moskvi.

Drugi razlog rusofilstva dobrog dijela Srbije tiče se Vladimira Putina. On je u režimskim medijima predstavljen kao superheroj, geopolitički velemajstor, politička sfinga za čitav svijet, čovjek od čijeg sibirski ledenog pogleda padaju gaće u Americi i Evropskoj uniji: em je uzdigao Rusiju iz pepela i ponovo od nje načinio velesilu, em je zaštitnik Srba i Srbiji kakvog nikad nisu imali u istoriji. Tako je jedan od tabloida svojevremeno objavio da je nuklearnoj podmornici dao ime Belogorod po Beogradu iako je u stvarnosti nazvana po ruskom gradu četrdeset kilometara od granice sa Ukrajinom.

Da se ne lažemo – Putin bi bio popularan u Srbiji i bez propagandnog pumpanja. Zato ga Aleksandar Vučić pokušava imitirati koliko god može, što je i treći razlog nekritičke rusofilije. Mada ne treba potcjenjivati radikalsku prošlost predsjednika Srbije, u njegovim očima upravo mačizam, svevlast i štošta drugo kod ruskog kolege ima istu privlačnost kao svjetlost lampe za mušicu.

Dakle, što je Putin u Rusiji, Vučić je u Srbiji: obojica su podigla ekonomski i društveno upropaštene zemlje, vratili im dostojanstvo i glas u svijetu, bez njihovog direktnog rukovođenja jedva da išta dobro može nastati, a i najblaža kritika i poziv na institucionalnu podjelu vlasti mogu doći samo od prodanih duša i narodnih neprijatelja.

Ovu sliku je Vučić maksimalno eksploatirao i čestim susretima sa Putinom. Slušajući ga, čovjek je lako mogao steći dojam da više vremena provodi sa ruskim predsjednikom nego sa bratom Andrejem ili Vulinom. Jer ako se neko razumije, to su dva lidera od formata, Putin i Vučić. Svaki čitalac tabloida može svjedočiti da je tako.

No – šta sada? Niti jedan čovjek na čelu neke velike sile nije postao toliko izoliran kao Putin. Posljedica daljnjeg solidariziranja sa njim, u najmanju ruku, vodi ka ozbiljnoj marginalizaciji, podjednako i sebe i svoje zemlje.

Niko Vučića ne treba učiti politici, zna on to i sam. Ali kako objasniti svom biračkom tijelu zašto ostavlja na cjedilu “velikog ruskog brata” dok bije i “našu bitku”; kako da u izbornoj kampanji napravi zaokret i nedvosmisleno saopći da je Rusija napala Ukrajinu sa svim konzekvencama kakve taj čin podrazumijeva? Predsjednik Srbije trenutno nema rješenja. Zaklanjanje za Zaključke Savjeta za nacionalnu bezbjednost je kupovina vremena sa nadom da će nekako izbjeći izjašnjavanje.

Naravno, prva žrtva u svakom ratu je istina. Protivljenje Moskve širenju NATO-a na istok starije je od Putina, kao i uporno upozoravanje da će olako prelaženje preko interesa ove nuklearne i energetske velesile kad-tad loše završiti. Međutim, čim je poletjela prva krstareća raketa, od ruskih argumenta ostale su samo froncle. “Preventivni rat” sa teritorijalnim pretenzijama protiv članice Ujedinjenih nacija nije moguće ničim opravdati. Pogotovo u svjetlu Putinovog nazivanje Ukrajine “Lenjinovom izmišljotinom” i proglašavanje “denacifikacije” za ratni cilj. Sve što se sada vidi jeste njegova brutalnost i gola sila.

Ma kako da se završi ovaj rat, Rusija neće biti sigurnija. Napad na Ukrajinu i podizanje pripravnosti nuklearnih snaga povećalo je strah susjeda i Evrope od nje i homogeniziralo NATO. Ima li za Putina izlaza iz ukrajinskih ravnica? I da li je poslije svega moguće zamisliti mirnu smjenu vlasti u Rusiji? Teško da itko ima odgovor. Ono što se zna jeste da je u XX stoljeću do promjene ili rušenja režima u Rusiji dolazilo svaki put kad rat loše krene.

I još nešto. Pored rata mecima svih kalibara i granata, paralelno traje i onaj propagandni. U njemu je samo nebo granica. Pa ipak, nigdje nije lako zamisliti ono što se u Srbiji upravo desilo. A to je da su domaći predstavnici medijske kompanije iz zemlje poznate po slobodi štampe pokušali reketirati ministra. Biće da im je to krizni marketing za popunjavanje vlastitog budžeta. Ili nije?