Budućnost Srbije zove se Vulin

Mnogo što nedostaje političkoj sceni Srbije, ali ne i bizarne figure. Najistaknutije mjesto među njima svakako pripada Aleksandru Vulinu. Dovoljno ga je i ovlaš pogledati u crnoj paravojnoj uniformi ili stavu nalik na držanje izbacivača iz opskurnog noćnog kluba pa da čovjek osjeti nelagodu. Još gore je kada progovori: Vulinove poltronske izjave posvećene Aleksandru Vučiću dostojne su izražavanju ljubavi Kim Džon Unu u Sjevernoj Koreji, a sarkazmi upućeni političkim protivnicima odgovaraju saopćenjima iz Staljinovog Kremlja.

Svagdje osim u današnjoj Srbiji pojava i istupi ministra unutrašnjih poslova i lidera mikronskog Pokreta socijalista bili bi prvorazredna sprdnja. Ovdje smijeh zastaje u grlu i zamire svaka nada. Razlog je prost: Vulin predstavlja ličnog test-pilota političkih balona predsjednika Srbije. A kako vrijeme odmiče, ono što je jučer djelovalo poput posebno skandalizirajućeg inserta iz rijalitija, danas postaje službena politika. Tko se zbog toga nije brinuo, vrijeme mu je da počne.

Naravno, riječ je o Vulinovom „srpskom svetu“. Što li je to, potrudio se da lično objasni: „Za mene je ‘srpski svet’ jedinstvena država, ujedinjenje, ali mirnim putem, bez ijednog ispaljenog metka.“

Nema šta – idealno za podilaženje najprizemnijim nacionalističkim nagonima pred izbornu godinu. A pošto je Vulinovo i Vučićevo prethodno „ujedinjavanje“ Srba u jednu državu završilo tako da ih je nestalo sa mnogih prostora gdje su vjekovima živjeli, „srpski svet“ sada dolazi kao najava revanša. On bi svoju upotrebnu vrijednost uglavnom mogao pokazati u pijanom srbovanju, divljanju na društvenim mrežama i satiričnim emisijama da se u pozadini ne krije vrlo konkretan i zlokobni cilj. Kakav, opet objašnjava Vulin: „Najpre moramo da postanemo jedinstveni u političkom smislu, moramo da se okrećemo Beogradu i da one odluke koje odlučuju o našem postojanju moraju biti donete u Beogradu“.

Prevod na normalan jezik glasi – sve srpske političke organizacije Srba u regionu biće filijale sa ograničenom uračunljivošću aktualnog režima u Srbiji. Ne treba oni da misle vlastitom glavom o svojim specifičnim problemima i grade dobre odnose sa drugim narodima, nego da pokorno služe dnevno-političkim interesima „predsednika svih Srba“, kako Vulin titulira Vučića.

Ta teorija već je prešla u praksu u Crnoj Gori i dovela vladu Zdravka Krivokapića u izuzetno težak položaj. Ali „srpski svet“ nije samo otadžbina Andrije Mandića; u njene najviđenije velmože spadaju Milorad Dodik i Željka Cvijanović, Goran Rakić i Milan Radojičić… Jedino im fali Milorad Pupovac – on je „izdajnik srpskog sveta“. Zašto? Zato što je odbio da svoje dosljedno zalaganje za jačanje položaja Srba u Hrvatskoj zamjeni najprizemnijim pumpanjem Vučićevog rejtinga u Srbiji.

Jasno je ko dan da „srpski svet“ vodi ka porastu šovinizma i daljnjeg urušavanja međudržavnih odnosa u regionu, ali i brojnih problema za Srbe van Srbije. U tom kontekstu, Vulin je najbolji prijatelj svakog ekstremiste u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori, na Kosovu… Oni sada imaju crno na bijelo za tvrdnje da je vlast u Srbiji svojim sunarodnicima namijenila ulogu „pete kolone“ u susjednim državama i kako je Franjo Tuđman znao o čemu govori proglasivši ih za „remetilački faktor“. Tako se dolazi i do čuvenog paradoksa „srpskog sveta“ Aleksandra Vulina: što više budu rasle nacionalne tenzije u regionu, on će još glasnije trubiti kako je jedino rješenje objedinjavanje svih „Srba gde god oni budu živeli“. I tako do besvijesti…

Zbog čega ovo treba Vučiću? Dio odgovora leži u njegovom modelu vlasti čiju samu srž čini stalna hajka na vještice. U tom pravcu, zaoštravanje odnosa u regionu savršeno je za odvraćanje pažnje od suštinskih problema zemlje, ali i propagandno isticanje „rezultata“ rada predsjednika države. Eto, Srbija je zahvaljujući njemu snažnija nego ikad, konačno raspolaže moćnom armijom sposobnom da zaštiti Srbe od nekog novog „Bljeska“ i „Oluja“, nikome više ne pada na pamet da ih ponižava i slično, sve u istom pravcu.

Nema sumnje da je busanje u prsa junačka muzika za uši dobrog dijela biračkog tijela u autoritarnoj i de facto jednopartijskoj državi. Ipak, posljedice ovakve politike mogu biti pogubne. Na prvom mjestu, povećavaju zaziranje od Srbije u državama regiona i manje ili više otvoreno ih udružuju protiv nje. A drugo i još važnije jeste da su Hrvatska i Slovenija članica Evropske unije i sa Crnom Gorom i Makedonijom članice NATO, tako da lokalne omraze stiču širi značaj.

Vučić ne bi bio ono što jeste a da navednog nije svjestan. Ali on zna i da je u opadanju interes Brisela i Vašinigtona za ono što nazivaju Zapadni Balkan. Ako je nama dobro – i njima je. Jednostavno, došlo se do toga da Srbija i Evropska unija više nemaju što jedni drugima ponuditi za trampu. Ovo neće mnogo odmoći Vučiću na unutrašnjem planu, ali će ga usamiti na međunarodnom. Figurativno rečeno, smjestiće ga negdje u zadnje redove kao onomad u Parizu 2018, prilikom obilježavanja stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata.

Ovakav kakav je, predsjednik Srbije tako nešto teško može podnijeti. Zato se otvara pitanje da li je lansiranje u stratosferu Vulinovog balona pod imenom „srpski svet“ pokušaj skretanja pažnje na sebe. Otprilike, ako ga budu ignorirali i povremeno mu lupali packe, on uvijek može posegnuti za radikalskom zaostavštinom pa neka Brisel gleda šta će sa stabilnošću regiona. I ukoliko ničeg drugog ne bude, bar će obradovati Putina, Sija, Erdogana, Orbana i ostalu svoju „braću“.

Koliko ovaj nagovještaj daljnjeg ljuljanja regionalnog čamca sa „srpskim svetom“ ima uporište u realnosti, teško je reći. Srbija ipak nije Mađarska, a ni Vučić u položaju Orbana. To dokazuju i ogromne razlike u njegovom ponašanju unutar zemlje i u inostranstvu.

Ali da ipak ima neka specifična veza između Vulinovog „srpskog sveta“ i Vučićeve lične osjetljivosti, svjedoči utakmica između Partizana i Proletera u Novom Sadu. Naime, poslije vrijeđanja predsjednika Srbije sa tribina, uslijedila je zapanjujuće neproporcionalna reakcija režimskih medija. „Informer“ je tako pogrdno skandiranje nazvao „Operacija Vučiću pederu“ iza koje stoji „gnev stranih ambasada, mafije i lopova“.

Tu se nije stalo zahvaljujući još jednom ispuštanju Vulina iznad oblaka. Elem, on je na TV Pinku pokazivao jezive fotografije žrtava za koje se sumnjiči klan Veljka Belivuka ne bi li ubjedio javnost da njegovi sljedbenici vrijeđaju predsjednika Srbije. A da je ovo postala jedina i službena istina, promptno su potvrdili tabloidi objavljujući iste slike na naslovnim stranama i nastavljajući dalje stopama ministra unutrašnjih poslova…

Dokazivati da ništa od ovog ne odgovara istini i zdravom razumu, jalov je posao u današnjoj Srbiji. Međutim, ako se zdravo za gotovo prihvati poltronsko proglašavanje navijača Partizana za Belivukove ortake, zašto ne bi i „srpski svet“? Uostalom, Vulin je o njegovoj realizaciji „kao zadatku današnje generacije političara“ govorio na svom stranačkom skupu pred Vučićem, glavom i bradom. Predsjednik Srbije nije imao nikakvu primjedbu.

Zbog svega navedenog, valja pažljivo slušati riječi Aleksandra Vulina. Budućnost Srbije nosi njegovo ime.