Koncipirajući elektroenergetsku strategiju, Srbija je svrojevremeno morala da prihvati činjenicu da poseduje kolubarski, kostolački i kosovsko-metohijski basen uglja gde je priroda uskladištila između 16 i 20 milijardi tona lignita.
Podležući jačini tih argumenata, EPS je termoelektrane na lignit pretvorio u svoj proizvodni oslonac, koji danas čini 61,9 procenata ukupno instalisanih kapaciteta. Za ukupno 6196 MW snage postojećih EPS-ovih termoblokova, navedene količine lignita značile bi, pri sadašnjoj tehnologiji prerade, bezbrižnu proizvodnju struje u narednih 500 godina.
Da li će u budućnosti stvarno biti tako, ostaje da se vidi, ali svetski trendovi i zahtevi, kao i domaća geopolitička stvarnost, ukazuju na to da će se u narednom periodu morati tražiti alternativa za ugalj kao elektroenergetski izvor. Ne samo zato što će se lignit kao neobnovljivi prirodni resurs potrošiti već i zbog mnogih drugih tehničko-tehnoloških, ekoloških i ekonomskih razloga, koji sve glasnije i jasnije zahtevaju odricanje od tog energetskog izvora.
Sve to navodi stručnjake da razvojne projekte, ali i buduću razvojnu strategiju domaće elektroprivrede usmere ka izgradnji elektrana na obnovljive energetske izvore – vodu, vetar, sunce, bio masu, pa čak i nuklearnu energiju.
Činjenica je, međutim, da je sada u Srbiji, ali i u njenom okruženju, lignit najčešće korišćen energent tako da elektroprivrede Grčke, Bugarske, Rumunije, Bosne i Hercegovinei drugih država regiona bazu svojih elektroenergetskih sistema imaju u termoelektranama.
I njih, kao i Srbiju, međutim, čekaju evropska pravila koja nalažu drastično smanjenje emisije ugljenmonoksida i drugih štetnih produkata u atmosferu. Kako su ti zahtevi iz godine u godinu sve stroži, očekuju nas značajni poslovi koji će morati da se odraze na proizvođačku cenu struje.
Gori od toga po sudbinu termoelektrana je nagoveštaj nekih briselskih zvaničnika da će već u drugoj polovini ovog veka standardi za smanjenje emisije prevazići sami sebe, odnosno zabraniti proizvodnju struje u termoelektranama na ugalj.
Zašto se stvari kreću u tom pravcu najbolje pokazuju činjenice. Na primer, za proizvodnju jednog kilovat-sata električne energije potrebno je kilogram i po lignita. Jedan kilovat-čas bojler zapremine 80 litara, sa grejačem od tri kilovata, potroši za svega 20 minuta. Da bi se pravilno shvatila skupocenost pretvaranja uglja u električnu, a zatim u toplotnu energiju, mora se ispričati i sledeća priča.
Da bi se došlo do pomenutog grumena uglja teškog kilogram i po, EPS, odnosno država, mora da sprovede eksproprijaciju i isplati vlasnike imanja na područjima iz kojih će lignit biti kopan. Kada se taj proces namicanja, cenkanja, svađa, tuženja, pa i fizičkih obračuna, konačno završi, a bivši vlasnici imanja konačno predaju svoje parče budućeg EPS-ovog rudnika, preći će se na drugu fazu.
Ogromni bageri i druga mehanizacija će stići do lokacije i početi da kopaju zemlju, ali još uvek ne onaj grumen uglja, već jalovinu, površinski sloj zemlje.
Tek potom „glodari“ će moći da zariju čeljusti u lignit i utovare ga u kilometrima duge transportne sisteme koji će ga otpremiti do železničkih vagona. Oni će ga konačno prevesti do termoenergetskih kotlova gde će biti sagoren i pretvoren u onaj kilovat-sat koji, usput budi rečeno, može biti potrošen i mnogo brže nego što to čini bojler.
To sve, međutim, nije kraj priče. Iza pomenutih glodara, posle decenija rada i kopanja, prirodna sredina ostaje toliko narušena da se u regionu ugljenokopa menjaju klimatskii uslovi i vodni režimi. Pored termoelektrana su smeštene stotine hektara pepelom zatrapane plodne zemlje, a pokušaji revitalizacije uništenog zemljišta, sa potpuno neizvesnim ishodom, odnose milione dolara. Da li posle svega treba pominjati zdravlje stanovništva koje živi pored termoelektrana?
Možda je u svemu što je dosad rečeno o proizvodnji jednog kilovat-sata najtragičnije to što naša država, EPS, ali i sami potrošači, retko spominju mogućnost realnog vrednovanja električne energije, što je jedini pravi preduslov da se iz tako fomirane cene struje finansiraju i društvu vraćaju sredstva za lečenje ljudi, očuvanje životne sredine i, uopšte, humaniji život.
Kada se sve to realno sagleda, onda nije teško shvatiti zašto svet beži od termoenergetskih postrojenja i uglja kao izvora električne energije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ivan Milikić, osnivač Smartsy, savetnik za digitalnu transformaciju pri Ambasadi Kazahstana u Beogradu i sekretar Udruženja za elektronske komunikacije i informaciono društvo Privredne komore Srbije
Zašto Srbiji, koja ume da napravi vrhunsku tehnologiju, i dalje teško uspeva da je proda? U autorskom tekstu za SEE UP Ivan Milikić, osnivač startapa Smartsy, piše o putu od izvoza IT usluga ka sopstvenim proizvodima i o Zapadu kao o školi standarda. Kao tržište za prvog velikog kupca predlaže Centralnu Aziju, pre svega Kazahstan i Uzbekistan. Njegova poruka je jasna: ne nedostaju nam događaji i nagrade, nedostaju nam pravi kupci
Branislav Vujović, preduzetnik i predsednik nadzornog odbora NF Innova
Branislav Vujović je osnivač jedne od najvećih IT kompanija u Srbiji sa međunarodnim poslovanjem, autor i profesor, kao i jedan od najprepoznatljivijih stručnjaka za fintech u regionu. Za SEE UP Times predstavlja četiri modela saradnje startapa i velikih kompanija u oblasti veštačke inteligencije – kao i pitanja na koja obe strane treba da odgovore pre nego što bilo šta potpišu
TBC banka već je bila najveća finansijska institucija u Gruziji kada su odlučili da počnu iznova. Eksluzivno za SEE UP, CEO Nika Kurdiani objašnjava logiku iza pokretanja nečeg novog upravo onda kada ste na vrhuncu
Teo Teoharis, izvršni predsednik i osnivač, Agoge Ventures
Zašto je održivost postala uslov za pristup kapitalu i zašto Jugoistočna Evropa mora da izgradi platforme koje njenim osnivačima, kompanijama i institucijama omogućavaju da oblikuju agendu – Biljana Braithwaite, izvršna direktorka i suosnivačica Sustineri Partners za SEE UP
Aleksandar Vučić bi da mu Srbija bude zahvalna što izborni poraz nije pretvorio u nasilje. Pre toga morao bi da objasni čemu su služile pripreme za izbornu noć, pre svega u Pionirskom parku
Kritika koja nije u stanju da položi računa o sebi samoj nije kritika. Razlika između kritike, propagande i laži se, na samom početku Petooktobarske republike, zamaglila. Tu grešku, ovog puta, ne bismo smeli da ponovimo.
U trenutku kada su institucije Republike razorene, kada je Vučićeva hobotnica još uvek živa, kada su ljudi zgađeni nepravdom i smradom koji je esenesovski režim ostavio za sobom, mi imamo, što reče Makijaveli, samo građansku vrlinu kao pogonsko gorivo kojim se možemo vratiti na početak
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.