Reagovanje – "Priznajem – ja sam kriv!" ("Vreme", br. 1048)
Forma i procedura
Razlog što se priključujem polemici povodom ovogodišnje dodele NIN-ove nagrade za roman godine je osećanje odgovornosti prema nečemu što mi je vrlo bitno – etičkim kriterijumima u umetničkoj kritici – i s nadom da mogu dati doprinos razrešavanju ove mučne situacije, koja ne bi ni trebalo da bude predmet polemike nego najosnovnije, podrazumevajuće procedure
Reagovanje – "Nimalo naivno klepetanje" ("Vreme", br. 1048)
Odgovor Pančiću
Fascinantna je Jergovićeva sposobnost da manipuliše svojim prijateljima, svi oni se oglašavaju ovih dana jer ih je on stavio pred ultimativan zahtev; pišu tekstove u koje zapravo do kraja ne veruju pa mi se neki od njih izravno ili posredno izvinjavaju: znaju oni da Miljenko baš nije moralno čist, ali darovit je dečko i treba ga podržati
Izložba
Mreže sećanja
U beogradskoj Galeriji Artget u petak se otvara izložba fotografija Goranke Matić pod nazivom "Mreža sećanja"
Pozorište
Odličan iz povijesti
"Generacija 91–95.", po romanu Borisa Dežulovića; reditelj Borut Šeparović
Franc Vedekind, "Buđenje proljeća"; reditelj Oliver Frljić
"Garaža", po romanu Zdenka Mesarića, reditelj Ivica Buljan, u koprodukciji sa La MaMa, Njujork
Gostovanje Zagrebačkog kazališta mladih u JDP-u
TV manijak
Ko je redar?
Polemike i(li) denuncijacije
Nimalo naivno klepetanje
Kako je Miljenko Jergović postao "četnik", i to baš zahvaljujući "Vremenu", i kako je zla "beogradska čaršija" postala mesto u kojem se ne može uspeti bez hvaljenja Draže Mihailovića
Pismo Nebojši Spaiću, glavnom uredniku »Nina«
Priznajem – ja sam kriv!
Pokorno priznajem, nisam bio u pravu, jer da jesam, čuli bi se i drugi slični glasovi u javnosti, a ne bi usledilo gromoglasno ćutanje, zar ne, zaglušeno tek medijskim fanfarama i šampanjskim čepovima sa svečane dodele NIN-ove nagrade? Da sam kojim slučajem bio u pravu, ne bi valjda posle svega zagrmeli ni pravednički glasovi nekih članova žirija, jer bi to onda zapravo bilo besramno i nečuveno, je li tako, g. Spaić-Pavkoviću?
Film – Cinema Komunisto
Partizanska kinoteka
Dva osnovna principa tematizacije jugoslovenskog kulturnog života mogu se podeliti na tobož superiorni podsmešljivi ton ili nostalgična i ideologizovana evociranja. Film Cinema Komunisto Mile Turajlić izbegava ova dva pristupa, iako je očigledna jasna simpatija prema epohi, utoliko bitnija što dolazi od nekoga iz generacije koja nije direktno participirala u tom vremenu
Intervju – Jagoš Marković, reditelj
Osmeh umesto keza
"Građanski Beograd, onaj sada tihi, što ga nema po prijemima i fotosima sa banketa posle modnih revija i ne znam kakvih već skorojevićkih korzoa za prikazivanje, onaj Beograd što čita knjige, koji uživa u dobrim prevodima, kog je stid da bude deo opšteg socijalnog neukusa, onaj razočarani Beograd, čestiti, koji zna šta je data reč, koji ima memoriju a ipak prašta, koji je nekada stajao u redovima ispred Kinoteke zbog Viskontija i Bergmana i Tarkovskog, koji je voleo i pamti Nedu Spasojević na primer, koji nema novaca sada, ali je duhom zamašan, taj Beograd zna koliko bole Glembajevi – na više razina"
Miroslav Krleža i naše vreme
Glembajevi uzvraćaju udarac
Dok je Krleža okružen javnim prezirom tonuo u zaborav, povampirili su se junaci iz njegovih dela i ustali jedan po jedan iz svojih književnih grobova, aktuelni, živi i prepoznatljivi kao u doba kada su nastajali. Kada se bog Mars preselio u Irak i Avganistan, a zvanice se razišle sa krvavog Banketa u bivšoj Jugoslaviji, Gospoda Glembajevi su uputili čvrst pogled u ogledalo, popravili kravatu, pogledali na roleks i izašli na prijeme, u počasne lože fudbalskih stadiona, na modne revije i proslave vlastitih jubileja u strogo kontrolisanim klubovima