Nedim Sejdinović je novinar nedeljnika "Vreme" od 2018. godine, književnik i esejista. Autor je dve prozne, jedne poetske i jedne knjige političkih eseja. Novinarstvom se bavi od 1992. godine. Saradnik je brojnih medija u Srbiji i regionu, kao i osnivač i urednik izdavačkog preduzeća "Cenzura". Član je Nadzornog odbora Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS). Od 2004. do 2012. godine je generalni sekretar Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV), a od 2012. godine do aprila 2016. nalazio se na mestu predsednika Izvršnog odbora ovog udruženja. Predsednik NDNV-a bio je 2016. do 2019. godine. Dobitnik je OEBS-ove nagrade za ličnost 2018. godine za lični doprinos borbi za medijske slobode u Srbiji.
Šestoro ljudi lažno optuženih za terorizam čame u kućnom pritvoru. I dalje im prete višegodišnje zatvorske kazne. A mi kao da smo zaboravili na „novosadsku grupu“
"Broj birača koji tvrde da su nekada verovali Aleksandru Vučiću, a da su sada prestali – sve je veći. Od nekih sedam odsto na ukupnom uzorku u februaru on takođe ima trend povećanja u prethodnim mesecima i sada iznosi već dvanaest odsto"
Nije se Thompson promenio toliko koliko se promenilo hrvatsko društvo, koliko je tvrdi nacionalizam normalizovan, kaže za “Vreme” novinar Ladislav Tomičić. Književnik Ivica Đikić za naš list konstatuje da Plenković godinama priča o evropejstvu, “a onda se pojavljuje kao politički sponzor koncerta na kojem se uzvikuje ‘Za dom spremni’”. Predsednik SDSS Milorad Pupovac zaključujuje da je to “veličanje ustaštva, čin obnavljanja ustaškog duha”
Građani i studenti su tako dobro organizovani da policija izgleda smešno. Trčkaraju od ulice do ulice, od kvarta do kvarta, kao neka zbunjena deca. Ako ovaj bunt iznedri očekivani rezultat, odnosno ako Novi Sad odista postane ovdašnji Gdanjsk – to će u istoriju grada nesumnjivo biti upisano zlatnim slovima. Govoriće se o tome sa ponosom, kao što se sa ponosom ističe da je 1748. godine postao slobodan, autonoman grad, dekretom carice Marije Terezije. Slobodu je tada platio, ona se uvek plaća
Propali su Vučićevi kontramitinzi i kontramitovi, cena vlasti sve je skuplja, a privreda sve slabija, pobeđen je strah u društvu a gnev postao hroničan, poslušnost otkazuju delovi policije i pravosuđa. Manevarski prostor režima se suzio, pitanje je kako će to pobunjeni građani predvođeni studentima da iskoriste
Čak i ako bismo ono što se u Zaječaru i Kosjeriću zbilo u nedelju nazvali pobedom režima i porazom opozicije, odnosno studentsko-građanskog pokreta – neophodno bi bilo tim terminima, radi istinitosti i autentičnosti, dodati atribute. Pre svega, u pitanju je katastrofalna pobeda SNS-a, koja označava da “vučićevci” polako ali sigurno odlaze u ropotarnicu istorije i da uveliko trče počasni krug u kojem nikakve počasti nema, niti će je biti. Koje su još poruke ovih izbora? I šta iz njih možemo da naučimo
U privatnim agencijama za obezbeđenje u Srbiji uposleno je između 40 i 50 hiljada ljudi, otprilike isto koliko broji celokupno Ministarstvo unutrašnjih poslova. Njima se isplaćuje na desetine miliona evra budžetskih para
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Prošao je zakonski rok za raspisivanje izbora za mesne zajednice u Novom Sadu. Vlast ne haje za to – izbora nema jer zna da bi bila poražena. Tako je odlučio Aleksandar Vučić
Nije lako u Novom Sadu biti policajac koji bar donekle drži do zakona i nadležnosti. Više ne znate koga možete uhapsiti. Čak i ako uhvatite nekog džeparoša, on može biti odozgo zaštićen jer je član neke od brojnih eminentnih kriminalnih grupacija koje vršljaju gradom, a koje se – sve do jedne – nalaze u strukturi naprednjačke vlasti. Preostalo im je da hvataju one koji ukradu kokošku ili šunku iz komšijske pušnice, izvrše porodično nasilje ili naprave saobraćajnu nesreću, a “obični” su građani. Da, preostalo im je i to da maltretiraju protivnike režima kada im se to naredi
Optuženi aktivisti u Novom Sadu ucenjuju se i usmeravaju da priznaju nešto što nisu učinili, kako bi eventualno bili oslobođeni ili se nagodili sa tužilaštvom oko visine kazne. Pritvor, dakle, u ovom slučaju služi kao sredstvo uslovljavanja i ucene. Ako vam se nudi izlaz iz pritvora kroz priznanje — to nije slobodna volja. I to je pravno nedopustivo
“Odluka je nepravična bez obzira na to što je u slučaju troje aktivista rešenje o produženju pritvora preinačeno, a za ostale je vraćeno na ponovno odlučivanje. Nepravičnost se sastoji u tome što je Apelacioni sud morao da ukine pritvor bez zabrane napuštanja stana za sve pritvorenike. Osim toga, nije pravilno odredio postojanje osnova za meru zabrane kretanja i komunikacije”, kaže za “Vreme” Vladimir Horovic
Nepoštovanje zakona i visoka korupcija u Srbiji počinju ubrzano da uzimaju još veći danak. Nabrojmo neke slučajeve: pao je deo plafona na Klinici za kardiologiju u Nišu, zveknuo je i plafon na Železničkoj stanici u Ćupriji. Prethodno se urušio most za prelazak pešaka kod sela Vlahovo i strmeknuo se deo zida u školi u Pećincima (lakše povređene dve devojčice). Tu su još i urušavanja betonske konstrukcije nadvožnjaka na brzoj saobraćajnici Požarevac–Veliko Gradište, padovi plafona u školi u Užicu, u Saranovu kod Rače, na Institutu za javno zdravlje Kragujevac i kod vrtića “Maja” na Novom Beogradu. Dakle, sve to od 1. novembra prošle godine do danas. Malo li je
Odluka studenata da režimu upute zahtev za raspuštanje državnog parlamenta i raspisivanje vanrednih republičkih izbora nije pala s Marsa. O ovoj opciji se na plenumima već dugo žustro diskutovalo, a stvar je presečena onda kada je svima, ali baš svima, postalo jasno da vlast ne samo da ne želi da ispuni studentske zahteve nego na političku krizu odgovara sve jačom represijom i sve prljavijom propagandom. I kada više niko nije mogao da ospori činjenicu da je upravo režim generator svih društvenih i političkih anomalija, te da zahvaljujući njemu novosadska nadstrešnica svakom građaninu ove zemlje visi nad glavom
Nedavno formiranje vlade Đure Macuta jeste deo režimske osvete i cinizma. Najviše se to vidi po “crnoj trojci” novih ministara postavljenih da se obračunaju sa delovima društva koji su predvodnici i simboli velikog višemesečnog bunta, čiji je povod bio pad nadstrešnice u Novom Sadu koji je odneo 16 ljudskih života. Treba rasturiti prosvetu, univerzitete, nepoćudne medije i delove pravosuđa koji odbijaju da slušaju naredbe, što javno, saopštenjima, što krijući se iza zakonskih procedura. Za to su izabrani oni koji neće imati problem da urade sve što im se kaže, pa i da pojačaju naredbe svojim invencijama
Marija Vasić, Lazar Dinić, Mladen Cvijetić, Lado Jovović, Srđan Đurić i Davor Stefanović nalaze se u pritvoru (na slikama po redosledu). Ukoliko uskoro ne budu na slobodi, jasno je da smo na putu ka Belorusiji. Ti su ljudi u režimskim medijima ispali opasniji od bombaša Al Šababa ili kakve druge prominentne terorističke organizacije. Ko su oni zaista, koga imaju, čime se bave, u šta veruju i za šta se bore
Kada se napravi čak i površna specifikacija dosadašnjih dometa, odnosno političkih i društvenih pomaka tokom zimske borbe građana za normalnu Srbiju, stvari ne stoje loše. Nije u pitanju isprazni optimizam. Hajde da pokušamo da poređamo stvari nekom logikom
Ne može medijska blokada baš sve da blokira. Gnev je rastao, stvar je pukla, a studenti su hrabrošću probudili hrabrost i kod drugih. Naprednjacima se sveti i činjenica da su ukinuli politiku i javnu debatu, ubili opoziciju i vodili isključivo monolog, samopouzdani verovali da će njihova do zore goreti. A pretis-lonac se sve više zagrevao
Ljudi su željni promene i malo su se, da iskoristim taj kolokvijalni izraz, “zavozali”. Potrebno je sada da se izvuče pouka za budućnost, ali su i mnogo ozbiljniji i zreliji ljudi pravili mnogo veće greške na brojnim opozicionim i aktivističkim sastancima
„Ne damo nijednog svog čoveka, a kritike ostavljamo za kasnije. U ovom trenutku svi, od najmanjeg odbora i povereništva do predsedništva stranke, rade na oslobađanju naših saboraca”, rekao je Radivoje Jovović u intervjuu za novi broj „Vremena“
Nema nikakve sumnje da će skup biti izuzetno veliki, govori se o stotinama hiljada ljudi. Nije to nerealna prognoza, bez obzira na kampanju zastrašivanja koju režim vodi poslednjih dana i bez obzira na eventualnu blokadu puteva ka Beogradu koju, kako se tvrdi u delu javnosti, režim planira za subotu. Crta je saopštila da je tokom protekle nedelje u Srbiji održano najmanje 410 mitinga. Skoro da nema mesta, pa čak ni sela u kojem građani javno ne pokazuju, bar na neki način, snažan revolt. Ogromna energija će se sliti u glavni grad na protest koji je unapred proglašen za ključni event, posle kojeg ništa više neće biti isto. Sa ovim da posle 15. marta neće biti isto začudo se slažu i demonstranti-građani i Vučić
Pre dolaska SNS-a na vlast 2012. godine, “Vodovod” je u proseku proizvodio oko 1400 litara vode u sekundi. Danas – a u međuvremenu je Novi Sad dobio minimum 100.000 novih žitelja – izbaci oko 400 litara manje. Povod za restrikcije jeste trenutno nizak nivo podzemnih voda, ali suštinski uzrok je nebriga. Odnosno, sistem je zapušten, ulaganja su bila daleko od potrebnih
Radimo i na boljoj komunikaciji sa studentskim i omladinskim pokretom. Sasvim mi je razumljivo i to što su se ogradili od incidenta ispred Skupštine Kraljeva. Prirodi njihove borbe ne odgovara priroda ovog incidenta. Stoga odgovornost za njega u u potpunosti preuzimamo moji saborci i ja. Ne želimo da deci, čiji su protesti bili i ostali mirni, bez ikakvih jaja i bez agresivnog suprotstavljanja vlasti, prebacujemo odgovornost
Vlast je tvrdila da su opozicioni odbornici pozvani da prisustvuju sednici gradske skupštine, ali brojni snimci pokazuju upravo suprotno. Ne samo da su sprečeni da uđu u “svoju kuću”, nego su trpeli i nasilje od pripadnika policije i žandamerije. Možda je to model koji naprednjaci smišljaju i za druge lokalne, ali i za pokrajinski i republički parlament. Spreče opoziciju da prisustvuje sednicama, i onda – nema opozicije, nema problema
Navodno mu Nikolić nikada nije oprostio poslednje godine svog predsedničkog mandata, a pogotovo ne Dragicu. A to što se dešavalo, sećamo se svi. Prvo je Vučić čoveka uz pomoć kojeg je došao na vlast (Vučić, vredi podsetiti, nikada nije dobio izbore koje sam nije organizovao, što je sasvim razumljivo) potpuno marginalizovao, a kada je ovaj izrazio želju da se ponovo kandiduje za predsednika, prošao je tabloidnog toplog zeca. Tukli su po Tomi sa svih strana, svi Vučićevi „mapetovci“, od Šešelja, preko D. J. Vučićevića, do Nenada Čanka. Pretio je Vučić da će mu uhapsiti i suprugu Dragicu zbog navodnih nepravilnosti u radu njene fondacije.
Toma je skontao da se ne vredi bosti sa nekim koji je rogatiji od tebe. Povukao se u ekskluzivni kućni pritvor, izbačen je iz javnosti, pojavljivao se samo kada je dobijao naredbu da se nacrta na nekoj svečanosti. Nije bio problem, dobro je on to naplatio, dobio brdo love za to, do čega drži. Ali, ipak to javno poniženje ne prija nikome. Obećano mu je i mesto kragujevačkog gradonačelnika za sina. Dok je trajalo.
I sada Vučić dolazi kod Tome. Donosi darove i nova obećanja. Kao da ništa nije bilo. U politici prijatelji lako postanu neprijatelji, a najveći neprijatelji – prijatelji. Ipak se neke granice znaju. Vučić je te granice prešao, i u ovom slučaju. Ne nervira se, kažu njegovi poznanici, Toma puno zbog svenarodnog bunta u Srbiji. Brci mu se sami smeškaju. Ne samo njemu, nego i njegovoj familiji, horizontalno, a posebno vertikalno.
E sada, videćemo da li sve ovo što smo čuli ima nekog smisla. Uskoro.
Veliki letnji popust na „Vreme“! Samo kliknite ovde, odaberite pretplatu i podržite redakciju u nezavisnom radu.
Onomad, dok se bivša država raspadala na krhotine uz krv koja je liptala svuda naokolo, književnik Dobrica Ćosić je govorio o preimućstvima „civilizacijske zaostalosti“ Srbije i Srba. Valjda je to bilo 1992. godine. Po njemu, to što smo i kao država i kao društvo zatucani bio je – dobar zamajac za brz napredak. Recimo, da sačuvamo prirodna bogatstva, urbanu razuđenost, da se usredsredimo na kulturni progres i povratak tradiciji, te da budemo što manje ovisni od spoljnjeg sveta.
E sada, koliko je bio u pravu, danas se lepo vidi. Veličana i skoro identitetska zaostalost od Srbije je napravila banana-državu čija se sudbina nalazi u rukama interesnih i kriminalnih grupa, naravno ne samo domaćih, odnosno najmanje domaćih.
Objavljen je rat prirodnim bogatstvima: gde god može, niče ili beton ili rudnik. Reke su zagađene, kvalitetna pijaća voda teče samo u česmama manjine lokalnih samouprava.
Gradovi su razoreni i izgledaju kao prenapučene kasabe, sela ispražnjena, a tradicija se pretvorila u rijaliti-šoue kojim odjekuju turbo-urlici, uglavnom komponovani istočnije od nas, dok knjige sa potpisima najznamenitijih domaćih autora škole bacaju u kontejner.
Moglo bi se ovako nabrajati do jutra.
Komparativna prednost siromaštva
Ipak, nije da Dobrica nije ubo i po koje zrno. Kragujevac može biti primer za to. Bar se tako učini čoveku koji dođe u ovaj grad gostoljubivih ljudi i pitkih kafana. Može se primetiti neka vrsta komparativne prednosti siromaštva. Ovaj grad je proteklih tridesetak godina prolazio kroz mnoge veoma teške ekonomske faze, koje su mu onemogućavale ubrzani „urbanistički razvoj“ kakav su imali Beograd, Novi Sad, pa čak i Niš. I tako se zapravo spasao.
Usled nedostatka novaca, nisu se naprednjački urbanisti uspeli potpuno razmahati u ovom gradu (ni oni prethodni tranzicioni). Iako u širem centru postoji mnogo zapuštenih zgrada i kuća, iako su „vučićevci“ uništili bezmalo sve čega su se dotakli, ipak se čini da bar u ovom delu grada postoji mnogo prostora da se urbanistički lepo uredi, da bude funkcionalan, prozračan, onda kada i ako postanemo normalno društvo koje vode ljudi koji vole svoju državu i koji vole gradove kojima upravljaju.
Za razliku od Kragujevca, bogatiji Beograd i Novi Sad su bespovratno urbanistički uništeni. Nema tu popravke.
Slučaj kragujevačke Tržnice: Ko pita taj je „ustaša“
Čuvena kragujevačka Tržnica je tipičan primer naprednjačkih kreativno-graditeljskih dometa, neka vrsta blagog uvoda u prošlogodišnju novosadsku tragediju. Ova zgrada sagrađena je 1929. godine, za vakta kralja Aleksandra Karađorđevića, za otprilike 12 meseci, u duhu secesije. Dakle, pre nešto manje od sto godina, sa tehnologijom tog vremena, verovatno uz upotrebu konja i volova i drvenih kola. Izgledala je prelepo, Kragujevčani su bili ponosni na nju. S pravom.
Ujedi vremena učinili su svoje. Oronula je i bila spremna za rekonstrukciju. Rekonstrukcija je započela 2020. godine. Svi su se poradovali da će ponovo biti ne samo tržnica, nego i mesto susreta Kragujevčana, te da će ulepšavati pogled na Kragujevac. Ali, kada se naprednjaci nečega dohvate... Što bi rekao narod: i givikt bi pokvarili!
Rekonstrukcija nečega što se, dakle, gradilo godinu dana traje, uz svu modernu tehnologiju i nove materijale našeg doba, punih pet godina. I još se ne zna kada će biti završena. Svih ovih godina, pijaca u centru grada je na kaldrmi, kada prošetate njome učini vam se da ste u Bejrutu za vreme građanskog rata osamdesetih. Sećate se ovakvih scena sa televizije.
U međuvremenu je promenjen konzorcijum firmi koji izvode radove, pa i naručilac radova. Cena je sa 2,5 miliona evra dogurala do bezmalo četiri puta veće cifre, uz višestruke izmene ugovore, kako se to ovde radi. Pisao je o tome nedavno kragujevački portal „Glas Šumadije“.
Glavni izvođač radova na početku rekonstrukcije bila je firma „Eurodomus“ iz Beograda, kojoj su se kasnije vlasti Kragujevca zahvalili na saradnji i otpilili je. Na početku radova deo zakonom zaštićenog objekta se urušio. Srećom, bez ljudskih žrtava. Ova firma, posle incidenta, nastavlja da dobija unosne državne poslove, iako je definitivno odgovorna i za obrušavanje objekta i za kašnjenje radova. Ali koga to interesuje. Krivične prijave zbog incidenta su završile u nečijim ladicama. I o tome piše kragujevački portal u istraživačkom tekstu.
Novinarka portala uputila je pitanja „Eurodomusu“ o incidentu i njihovom poslovanju. Njihov odgovor je vrlo znakovit, prenosimo ga integralno, bez lekture i korekture: "Na Vaša pitanja nećemo odgovoriti jer ne odgovaramo na pitanja medijima koji imaju izrazito anti-srpski tj. ustaški narativ. Za sva razjašnjenja možete se obratiti npr. Nataši Kandić ili Zdravku Ponošu, ili sličnim ustaškim aktivistima u Srbiji. Živela Srbija!"
Toma i Vučić: Ko će koga?
Navodno je to firma bliska Tomislavu Nikoliću, čiji je sin u vreme sklapanja poslova bio prvi čovek Kragujevca, pa je više zbog toga, nego zbog propusta i kašnjenja izgubila posao. E sada, da li je to tačno, manje je bitno, to je područje za abrove. Veću pažnju građana zaokuplja pitanje da li će Tržnica uopšte biti bezbedna, i da li će ikada dobiti upotrebnu dozvolu. Da li će im biti dovoljno ako Vučić ponovi (kao što je već rekao za onaj tunel) da su upotrebne dozvole otprilike – budalaština.
No, kada smo spomenuli Tomu, hajde da ne prećutimo ono što smo čuli po kragujevačkim kafanama, od ljudi koji ga direktno ili posredno poznaju. Interesantna tumačenja nedavne posete Aleksandra Vučića porodici Nikolić na njihovom porodičnom imanju u obližnjoj Bajčetini. Navodno je Nikolić slavodobitno primio svog „bludnog sina“ koji je došao da ga zamoli za političku uslugu. Poprilično unezveren jer se u međuvremenu preigrao. Navodno ga je Toma ispratio bez ikakvog obećanja, kao razmisliće o ponudi.
Navodno mu Nikolić nikada nije oprostio poslednje godine svog predsedničkog mandata, a pogotovo ne Dragicu. A to što se dešavalo, sećamo se svi. Prvo je Vučić čoveka uz pomoć kojeg je došao na vlast (Vučić, vredi podsetiti, nikada nije dobio izbore koje sam nije organizovao, što je sasvim razumljivo) potpuno marginalizovao, a kada je ovaj izrazio želju da se ponovo kandiduje za predsednika, prošao je tabloidnog toplog zeca. Tukli su po Tomi sa svih strana, svi Vučićevi „mapetovci“, od Šešelja, preko D. J. Vučićevića, do Nenada Čanka. Pretio je Vučić da će mu uhapsiti i suprugu Dragicu zbog navodnih nepravilnosti u radu njene fondacije.
Toma je skontao da se ne vredi bosti sa nekim koji je rogatiji od tebe. Povukao se u ekskluzivni kućni pritvor, izbačen je iz javnosti, pojavljivao se samo kada je dobijao naredbu da se nacrta na nekoj svečanosti. Nije bio problem, dobro je on to naplatio, dobio brdo love za to, do čega drži. Ali, ipak to javno poniženje ne prija nikome. Obećano mu je i mesto kragujevačkog gradonačelnika za sina. Dok je trajalo.
I sada Vučić dolazi kod Tome. Donosi darove i nova obećanja. Kao da ništa nije bilo. U politici prijatelji lako postanu neprijatelji, a najveći neprijatelji – prijatelji. Ipak se neke granice znaju. Vučić je te granice prešao, i u ovom slučaju. Ne nervira se, kažu njegovi poznanici, Toma puno zbog svenarodnog bunta u Srbiji. Brci mu se sami smeškaju. Ne samo njemu, nego i njegovoj familiji, horizontalno, a posebno vertikalno.
E sada, videćemo da li sve ovo što smo čuli ima nekog smisla. Uskoro.
Veliki letnji popust na „Vreme“! Samo kliknite ovde, odaberite pretplatu i podržite redakciju u nezavisnom radu.