
Intervju: Sanja Ćopić
Dve godine od „Ribnikara“: Ovakve tragedije se ne smeju ponoviti„Program druge komemoracije 3. maja osmišljen je kroz dve celine – jednu posvećenu sećanju, drugu društvenoj odgovornosti“
U nedeljniku "Vreme" je od 2008. godine, kao novinarka, a od 2023. godine kao pomoćnica glavnog urednika. Završila je osnovne studije novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, master studije Teorije kulture na istom fakultetu, master studije Religiologije na Univerzitetu u Erfurtu (Nemačka), a sada je doktorantkinja na Univerzitetu Regensburg (takođe Nemačka). Dobitnica je više novinarskih nagrada. Autorka je nekoliko knjiga, kao i više naučnih članaka u stranim časopisima i zbornicima. Potpredsednica je Međunarodnog udruženja novinara koji se bave religijom (IARJ).
„Program druge komemoracije 3. maja osmišljen je kroz dve celine – jednu posvećenu sećanju, drugu društvenoj odgovornosti“
Vrhovni poglavar Katoličke crkve pokušavao je da održi ravnotežu između vođstva i služenja (verujući da pravo vođstvo i jeste služenje), između liberalne i konzervativne struje, između vernosti crkvenom učenju i vernosti čoveku koji pati i traga. Otuda, sigurno da je bio razapet, što znači – ispunio je suštinu hrišćanskog života
Gde su se denuli članovi vladajuće partije i Vučićevi trabanti? Kako je moguće da od tih silnih stotina hiljada pristalica ostade skoro pa brisani prostor? Kolika je zaista mogućnost vladajuće partije da u svoje redove privuče (neke nove) javne ličnosti i eksperte za buduću vladu? Šta sve to dogovori o društvenoj i političkoj klimi, osim da je strah promenio stranu
Studenti u blokadi uspeli su da u roku od dva sata organizuju simultane proteste ispred javnih servisa u Beogradu i Novom Sadu, da okupe hiljade građana po kišnoj noći a da to niko od organa vlasti ne sazna pre nego je akcija već počela. Šta je preostalo vlasti? Spin, koji joj se kao bumerang obija o glavu i ljutita predsednikova faca zbog toga što je poslednjih nedelja pet koraka iza svakog studentskog poteza. Šta je taj događaj na duže staze, a posebno pred 15. mart, pokazao kada je reč o studentima, šta o građanima, a šta o vlasti, posebno o predsedniku Aleksandru Vučiću
Studentski protest marševima mapira jednu novu Srbiju koja se samoidentifikuje kao Srbija oslobođena od straha (...) Svako mesto kroz koje su studenti prolazili je, antropološki rečeno, učestvovalo u procesu prelaska. Taj prelazak bio je iz stanja zebnje i teskobe u nešto što su oni koji su učestvovali u dočecima studenata, po sopstvenim iskazima, doživeli kao novostečenu slobodu. Teško je pronaći nešto nalik tome u novijoj političkoj istoriji Srbije
“Blokade imaju sve odlike organske promene – promene koja je čista, samonikla i originalna. U takvim okolnostima, teško da je bilo kakva podrška sa strane potrebna da se protest pretvori u političku promenu. Najveća snaga ovog protesta su čvrsti zahtevi. Protest je čist i neinstrumentalizovan. Štaviše, i onaj koji bi pokušao da ga instrumentalizuje, ne zna kako bi to uradio. Zato će svi međunarodni faktori čekati da vide razrešenje situacije i nakon njega zauzeti nove pozicije”
Šta su sve pokrenuli studenti svojom pobunom, zahtevima i načinom na koji se za njih bore? Šta nam se, u stvari, događa? Kakva je klica zasađena? A kakve efekte može imati ovaj bunt? Na duže staze, menja li se vlast ili sistem? Kako se odjednom ta mladost – opanjkavana godinama da je nezainteresovana i sebična – pokazala toliko promišljena i plemenita
“Sada su se pojavili neki drugi mladi ljudi, sasvim drugačiji, koji su isto nečim nadahnuti. Možda su ti nadahnuti i nečijom veronaukom, možda nečijom antiveronaukom, možda nečijom filozofijom… Možda su oni jedan novi svet koji se mnogo bolje prilagođava dramatičnom tehnološkom razvoju. Ali možda oni u stvari osećaju šta znači sloboda u pravom smislu, čak mnogo dubljem nego što smo to osećali mi koji smo tu reč mnogo puta izgovarali. Možda oni osećaju opasnost koju donosi sa sobom očigledna kriza demokratije u celom svetu. Priznajem, mislio sam da ne postoje više takvi mladi ljudi kao što smo mi bili. Međutim, oni postoje i realno su mnogo bolji od nas i mnogo manje podložni manipulacijama, kako takozvane duboke države, tako i političara i medija”
“Danas se diskurs o Balkanu fokusira na korupciju i siromaštvo. Na primer, ako pročitate vesti, čak i kada se Bugarska predstavlja kao privlačna turistička destinacija, uvek će biti opisana kao ‘najsiromašnija zemlja’. Taj pridev ne može da izostane. Naravno, Bugari sada čekaju da neka siromašnija zemlja uđe u Evropsku uniju kako bi konačno prestali da budu ‘najsiromašniji’. Siromaštvo je kriminalizovano, smatra se nečim lošim, gotovo moralnom manom”
Kako se osećaju i šta danas misle roditelji i braća i sestre mladića pobijenih 14. decembra 1998. godine u Peći? Zbog čega je Aleksandar Vučić 2013. izjavio da ima saznanja da ovaj zločin nisu izvršile osobe albanske, već srpske nacionalnosti? Zašto nikad nije htio da primi porodice žrtava i, uprkos više puta ponovljenim obećanjima, podeli s njima informacije za koje je tvrdio da ih poseduje? I dokle je stigla istraga o ovom zločinu
Javlja li se klica političke alternative Srpskoj listi? Da li se opozicija konačno setila da bi mogla da pomogne Srbima na Kosovu? I kako? Kolika je važnost toga? Na koji način režim u Beogradu (ne)reaguje na to što se neko konačno usudio da zagazi u politički zabran predsednika
Već godinama se govori o vraćanju obaveznog vojnog roka, i do sada su te priče izgledale kao još jedno zamajavanje javnosti od strane vlasti. Međutim, usred krize na Kosovu, predsednik je sada kazao da je ovaj put – stvarno. Prethodnih dana tabloidi se, takođe, bave time kako su zemlje regiona ljubomorne na Srbiju jer kupuje savremeno oružje i ima tako jaku vojsku. Međutim, već godinama – ljudi iz vojske odlaze. Vojne vežbe se prave mahom kao predstave, ne samo kako bi se “zasenila prostota” i pridobio koji poen, već i da se prikrije pravo stanje stvari. A kakvo je ono? Redakciji “Vremena” se javio uzbunjivač iz Vojske Srbije koji govori upravo o tome – kakvi su odnosu unutar VS, kakva je (ne)mogućnost napredovanja, koliki je upliv politike i nestručnog kadra, šta se dešava sa vojnim sindikatom, kakva su ulaganja, koliko je vojska osposobljena za ratna dejstva
“Pacifizam je u velikoj meri odredio identitet nazarenskih vernika, te uticao na njihov sukob sa vlastima. (…) Tako su nazareni, od početka osnivanja zajednica na prostorima današnje Vojvodine sredinom 19. veka pa tokom čitavog 20. veka, bili u sukobu sa državom kao prigovarači savesti”
“Pred patnjom razum zaćuti. Ima naučno objašnjenje za to: kreativnost i racionalnost nisu smešteni u istom delu mozga. Kad racio radi, kreativnost ćuti i obrnuto. Ali možemo gledati i na duhovni način, jer nas patnja skrušava, slama naš ego, osećamo se manje kao stanovnici ove zemlje i bliži Bogu”
Mi zaista jesmo kolonija, naravno, primerena ekonomskom neokolonijalizmu. I mislim da je to počelo već osamdesetih. Pored naše kleptokratske elite, tu je kapital sa svih strana – od onih direktnih sa istoka i zapada, do onog kojem se u kafkijanskom svetskom finansijskom sistemu često i ne zna pravi vlasnik. Uvek mi je zabavno kada neko iz razvijenijih zemalja kritikuje tzv. poslovni ambijent, naročito po pitanju korupcije i pitam se – pa čekaj, zar sve te kompanije ne sklapaju poslove upravo sa korumpiranom elitom u tim polurazvijenim zemljama sveta? A te kompradroske elite pripremaju zakonodavni i antiradnički ambijent koji pogoduje tom tipu ekonomije. Mislim da Srbiji nedostaje jaka autentična levica, dovoljno nacionalno osvešćena, ali socijalno orijentisana, sa realnim geopolitičkim pregledom na stvari
Generalni direktor javnog servisa RTV ne vidi drugih problema ni u svojoj kući ni na medijskom nebu osim mlade voditeljke vremenske prognoze kojoj se potkrao gaf, a neko ga greškom emitovao
Sećam se pacijentkinje iz bolnice u Padinskoj Skeli, koja je u četrdesetim godinama prvi put bila depresivna i hospitalizovana jer joj je sin rekao: “Ti radiš celog života, nemaš ništa, a Arkanovi ljudi imaju sve.” Otišao je s njima, bio navučen na heroin i uništen. Ona nije došla u bolnicu zbog psihopatologije, već zbog socijalne patologije; društvo je bilo potpuno poremećeno, pa je posledično ona patila i morala je da potraži pomoć. U bolnici, ili u psihoterapiji, vi nekome pomognete, taj neko se vrati u porodicu ili u društvo izopačenog sistema vrednosti, kuljajućeg nasilja, i sve što ste postigli vrlo brzo biva uništeno
“Igrači su različiti, veoma talentovani i manje talentovani, pametni i manje pametni, ali su težak narod jer svi imaju veliku sujetu. Već je podrivanje timskog duha u reprezentaciji kada objavljuješ da si zvao Jokića. Možda sada svi očekuju taj predsednički poziv. I ako ga je Vučić zaista zvao, što mislim da je greška, onda ne treba da to još i objavljuje u funkciji svog marketinga. Naravno, igrači moraju da imaju određene privilegije kada svoj odmor i potrebu za oporavkom žrtvuju igrajući za državni tim; treba da imaju određene privilegija i ako nisu članovi Srpske napredne stranke. Ali mi deluje da je Vučić to učinio kako bi sebi upisao u zasluge i Jokićevo igranje. Njemu smo svi – i Jokić u ovoj situaciji – posredna sredstva”
“Neke zemlje Afrike imaju mnogo snažnije civilno društvo i glasnije su kada je reč o netransparentnosti zajmova, korupciji ili ljudskim pravima. Vide Kinu kao kršitelja ljudskih prava, te su im zapadni izvori privlačniji. Međutim, mnogo puta sam čuo ono što afrički političari kažu svojim kolegama iz Evropske unije i uopšte Zapada: ‘Da, mi bismo radije imali paket zajmova i srećni smo što imamo ljudska prava kao deo toga, ali nema novca od vas. U stvari, vi samo pričate velike priče, prstom nam pretite kada se zadužujemo kod Kine, ali nam ne nudite nikakvu alternativu’”
“Evropa će igrati sve manju ulogu u globalnoj politici u budućnosti. Ne samo da imamo smanjenje populacije, već i premeštanje globalnih sila. Čak i sa Bajdenom, nekim njegovim naslednikom ili sa Trampom, politika SAD će biti drugačija u odnosu na prošlih pedeset, šezdeset godina. Tu su globalizacija, lanci snabdevanja, različiti interesi u Pacifiku, Kina, Tajvan… SAD su oduvek bile i transatlantska i pacifička nacija. Dakle, okret ka Aziji nije nova stvar. I na to mi Evropljani moramo da pronađemo odgovor”
“Dok su Pašićevi krugovi bili na vlasti, zaista je bilo dosta korupcije na visokom nivou i iako je to bilo poznato, sudovi nisu ništa radili jer je Nikola Pašić štitio svoje ljude. Tridesetih godina je država bila drugačija, postojale su prepreke, nije se moglo baš sve. Ali te kaznene mere nisu bile uperene protiv svojih, protiv kraljevske kamarile, već protiv onih koji su već bili izgubili vlast, pa se na njihovim primerima dokazivala borba protiv korupcije”
Tri i nešto sata čitanja trajalo je izlaganje Miloša Vučevića nakon čega je predstavio novu Vladu Srbije. Kada je o stručnosti reč, povezanost ministara sa resorima mahom deluje kao da su izvlačili ime iz jednog, a resor iz drugog bubnja, pa šta kome zapadne. Ali dobro, nije reč o stručnosti. No, što se tiče ekspozea, u njemu se našlo svašta: pregršt opštih mesta, besomučne ode sopstvenoj stranci, opis Srbije koju zasigurno ne biste prepoznali, te poetski momenti iznebuha
Kada se ispostavilo da je D. D. umro nasilnom smrću, malo ko je bio zaista iznenađen. Nije se tu radilo samo o želji za osvetom, čak ni o tome da smo oguglali na različite oblike zla, već da smo očekivali da država deluje protivdržavno, da oni koji bi trebalo da štite sistem jesu isti oni koji ga podrivaju i ruše
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
“Po proceni konsultantske firme Jane’s iz 2012. godine, cena sata naleta “rafala” bila je 16.500 američkih dolara, sada može biti samo viša, zbog inflacije. Dalje, procena koju je prihvatio NATO jeste da bi svaki pilot trebalo da ostvari 180 sati naleta godišnje – mali broj sati naleta znači ne samo nedovoljnu obučenost za borbene misije, već i veći rizik od vazduhoplovnih nesreća. Po toj računici, potrebno je izdvojiti skoro tri miliona dolara godišnje samo za jednog pilota. Čak i ako se taj novac obezbedi, to će biti nauštrb ne samo drugih budžetskih korisnika, već i, na primer, mogućnosti obuke i održavanja infrastrukture u drugim jedinicama Vojske Srbije”
Onomad je u programu Srpske radikalne stranke stajalo da su oni protiv smrtne kazne. Od svih stvari iz radikalske prošlosti za koje je predsednik Srbije Aleksandar Vučić mogao da se pokaje, on je odabrao da se javno predomisli i pokaje po pitanju podrške smrtnoj kazni