Rasprava o naprednjačkom poretku obično počinje 2012. godinom. Time se, međutim, iz vida gubi deo političkog nasleđa koje je naprednjačka vlast zatekla i prilagodila sebi.
Korene jednog obrasca upravljanja državom treba tražiti i u godinama koje smo navikli da posmatramo kao demokratsku suprotnost naprednjačkoj vlasti. Nisu to bila ista politička iskustva, ali su neka pitanja o odnosu partija, države i nacionalnog interesa ostala nerešena. Bez razumevanja tih pitanja teško je objasniti slabosti postpetooktobarske demokratije.
Nerazlikovanje države i vlasti
Za razumevanje tog kontinuiteta posebno je važan period posle ubistva Zorana Đinđića, a naročito od 2004. godine, kada se postepeno učvršćuje politički obrazac koji će, u promenjenim okolnostima i znatno radikalnijem obliku, nastaviti da postoji i posle 2012. Nije reč o neprekidnoj vlasti istih ljudi, niti o istovetnosti političkih režima. Reč je o kontinuitetu jednog shvatanja države: kao prostora kojim se upravlja iz političkog centra, u kojem formalne institucije često imaju manju težinu od partijskih odnosa, a nacionalni interes ostaje povlašćeni izvor političkog legitimiteta.
Period između 2001. i 2012. godine ne može se svesti na neuspeh. Obnovljene su političke slobode, otvoren prostor za javnu raspravu, uspostavljene nove ustanove i obnovljene međunarodne veze. Srbija je napravila važne korake prema Evropskoj uniji.
Ali upravo zbog tih dostignuća potrebno je ozbiljnije govoriti o onome što se nije promenilo. Demokratske ustanove nisu bile dovoljno osposobljene da budu samostalne u odnosu na stranačke interese. Personalizacija politike nije ustupila mesto odgovornosti institucija. Evropsko opredeljenje se često predstavljalo kao dovoljan dokaz demokratskog karaktera vlasti, čak i kada su se u domaćoj politici održavale navike koje su evropskim načelima protivrečile.
Vlast Borisa Tadića i Demokratske stranke
Posebno je važan period od 2008. do 2012, kada je Demokratska stranka, uz predsedničku funkciju Borisa Tadića, imala i vodeću ulogu u republičkoj vladi. Tada se pokazalo koliko je teško razlikovati državu od mreže političkih i ekonomskih odnosa koja se razvila oko vlasti. Formalno postojanje demokratskih institucija nije bilo dovoljno da njihov rad postane nezavisan od partijskih uticaja. Ustavne nadležnosti i stvarna raspodela političke moći nisu se uvek poklapale. Tako je ostala otvorena mogućnost da naredna vlast nasledi demokratsku spoljašnjost države, a da njene ustanove podredi sasvim drugačijem političkom cilju.
U tome bismo mogli da vidimo hibris postpetooktobarske demokratije. Ne samo u ličnoj samouverenosti njenih vodećih ljudi, nego u uverenju da se demokratski poredak može trajno održavati bez doslednog prihvatanja sopstvenih ograničenja. Da će evropska orijentacija nadoknaditi slabost domaćih institucija. Da se politička kontrola nad državom može opravdati dobrim namerama onih koji je vrše. Da će birači uvek prepoznati razliku između demokratskih snaga i njihovih protivnika, čak i kada se ta razlika sve teže mogla potvrditi u svakodnevnom iskustvu građana.
Posledica nerešenih protivrečnosti
Taj hibris proizveo je svoju nemezis u pojavi SNS-a. Ne u smislu nekakve istorijske nužnosti ili zaslužene kazne, nego kao političku posledicu nerešenih protivrečnosti. Naprednjaci su zatekli društvo u kojem razlika između javnog i partijskog interesa već nije bila dovoljno jasna. Tu nedorečenost pretvorili su u otvorenu prednost političkog centra nad javnim ustanovama. Ono što se ranije moglo pravdati kao odstupanje od demokratskih pravila postalo je obrazac svakodnevnog vladanja. Personalizacija vlasti dobila je razmere koje su ranije bile nezamislive, a javni prostor postepeno se pretvarao u sredstvo održavanja političke poslušnosti.
To ne znači da su Tadić i Vučić bili isti, niti da su razlike između njihovih vlasti nevažne. Naprotiv, bez tih razlika ne bismo razumeli ni dubinu demokratskog nazadovanja posle 2012. Ali ako se zaustavimo samo na razlikama, nećemo objasniti kontinuitet.
Srbija je od 2001. do danas živela pod različitim vlastima koje su, u različitoj meri i različitim sredstvima, održavale sličnu predstavu o državi kao politički raspoloživom instrumentu. Vučićeva vlast dovela je taj obrazac do njegove najrazornije forme. Zato je važno razlikovati demokratska načela koja su pojedine vlasti isticale od načina na koji su u praksi raspoređivale političku moć.
Otuda bi pogrešno bilo posmatrati vreme pre naprednjaka kao izgubljeno zlatno doba kojem bi se trebalo vratiti. Njegova demokratska dostignuća ostaju važna, ali i slabosti koje su dopuštale da uz obnovljene slobode politička moć ostane previše koncentrisana. Tek kada se taj period sagleda bez idealizacije, moći ćemo jasnije da razumemo kako je nastao poredak koji ga je nasledio.
Autor je bio pomoćnik ministra za rad u vladi Zorana Đinđića
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!