





Na svom drugom albumu, beogradska grupa “KoiKoi” trijumfalno predstavlja zrelu verziju svoje originalne, višeslojne i višesmislene rok muzike, koja spada među najintrigantnija umetnička ostvarenja ponikla u našim krajevima poslednjih godina
Kratka rekapitulacija: “KoiKoi” su se pojavili 2017, studijskim snimkom debitovali na Hali Gali kompilaciji 2019, zapažen debi album Pozivi u stranu objavili 2021. Već prvi veliki samostalni koncert u proleće 2023. u Domu omladine Beograda – bio je rasprodat, što je bio signal da je scena dobila novi veliki bend.
Okosnica prve generacije beogradskog rokenrola u XXI veku bila je grupa “Repetitor”, čije je žestoko nadovezivanje na “Disciplinu kičme” i “Partibrejkerse” uzburkalo duhove svojom autentičnošću, toliko da su ih kasnije sledili mnogi, skidajući njihov stav i zvuk. Svi su izgledi da je okosnica druge generacije beogradskog rokenrola upravo sastav “KoiKoi”, koji na upravo objavljenom albumu O sreći u snovima sa velikim uspehom nastavlja da stvara umetničku rok muziku, na tragu onoga što je nekada u ovim krajevima znala da radi “Ekaterina Velika”.
Možda smo predugo i previše pažnje obraćali na stvari koje nisu od suštinske važnosti, pa smo nekako zaboravili šta je to muzika koja nam kao umetničko delo nudi uvid u tajnu koja stoji iza događaja što se odvijaju oko nas. “KoiKoi” nam se zato na drugom albumu predstavljaju pre svega kao poetski bend koji nudi autentičnu pesničku viziju stvarnosti, čega dugo nije bilo u našim krajevima – bar ne na ovako uverljiv način, u kome prepoznajemo istinski inspirisane autore. “KoiKoi” nam se predstavljaju i kao magijski bend, grupa što priziva onostrana iskustva, u svetu koji ih se odrekao. Njihovi spotovi su osebujna mešavine slika iz snova i još nepostojećih video-igara. U njima se ogleda estetika ovog sastava, ona je tu najjasnije ocrtana – svet fantazije postaje svet realnosti, a svet realnosti postaje svet fantazije. Svuda se skrivaju neslućene opasnosti i treba dobro paziti kada se bira put. Ništa nije onako kako se u prvi mah čini, a sve nas se nekako lično tiče i pogađa nas – i mi znamo da je to veran opis univerzalnog stanja stvari.
Ova namerna poetizacija rokenrola sasvim je jedinstvena u istoriji srpske rok muzike – bend ostaje intenzivan i glasan kao da svira hevi metal, a nudi nam snažnu lirsku viziju sveta, nalik na neke osetljive kantautore. Malo smo imali grupa koje su kroz bučne rokerske žice uspešno sprovele pesničko svedočanstvo o svom vremenu, te se samo “EKV” i “Luna” pojavljuju kao moguće preteče, mada istu liniju možemo pratiti i kasnije kroz “Obojeni program”, “Darkwood Dub”, “Kandu Kodžu i Nebojšu” ili “Bjesove”.
No, prethodnici su radili u potpuno različitim okolnostima, te “KoiKoi” ipak emituju drugačiji senzibilitet, primeren XXI veku, u kome su stvari daleko čudnije i manje ljudske nego što je to bilo krajem XX veka. Opet, kao i pomenuti bendovi kad su bili najbolji, i “KoiKoi” zvuče jednako beskompromisno, artistički dosledno i u toku sa zbivanjima u savremenom svetskom roku, gde su ovakvi idiosinkratični, ekstatični gitarski sastavi trenutno vrhunski izraz “duha trenutka” (vidi: Anna Von Hausswolff).
Odmak od kulisa stvarnosti njihova je stalna tema. Kako drugačije objasniti već i same naslove pesama – “Urnišu me šume”, “Introjekcija”, “Blekstar”, “Nemam oreol” i “Ponovo stran”? Svaka od njih je hit baš zbog svoje čudnovatosti koja menja naša očekivanja od realnosti, otkrivajući nam “skroviti svet” (“Plivam”) – tribalni ritmovi teraju na ples, gitare pletu onirične potke, elektronika vrišti, dok glasovi padaju u zanos. Pevanje momka, koji u svakoj pesmi deluje kao da je zalutao u tami, praćeno je pratećim vokalima koji rekonstruišu paganske zvuke ovog podneblja, opisujući stanje sveta bolje nego mnogi globalno poznati bendovi – naime, balkanski izvorni etno momenti ovde se ukazuju kao idealno sredstvo da se iz nas izvuče nešto iskonsko, nešto za šta znamo da čuči u mraku. Iskustvo raspadnutog života na Balkanu sa svim ovdašnjim mukama s “KoiKoi” je postalo paradigma trenutnih prilika širom sveta.
Svi na ovoj planeti, naime, sada moraju da stisnu zube i protrče kroz preteći mrak, dok ih jure naši najstariji strahovi, baš kao u pesmi “Urnišu me šume”.
Ovo je i najsnažnija, košmarna slika koju nosimo posle slušanja albuma O sreći u snovima. Gotovo da je filmska, što nije ni čudno. Sve kompozicije “KoiKoi” imaju dramatiku koja se retko sreće u savremenom rokenrolu i ukazuju na teatarske korene nekih članova sastava. Ovo je rokenrol pozorište u kome prepoznajemo sami sebe i svoju izgubljenost. Naracija ide ukrug i ne nudi razrešenje, ostavljajući za sobom mnoga neodgovorena pitanja, držeći nas baš zbog toga, paradoksalno, vezanim uz sebe. Muzika pulsira i omogućava nam da tonemo u svet snoviđenja koja tako opasno liče na naš stvarni svet, ali samo liče… Ploča ima preteću, upozoravajuću atmosferu (“Kristalna”, u kojoj se pominju “kristalne noći”), noseći nas ka mračnim katarzama novog doba, u kojima se nalazimo začarani i protiv svoje volje. Pojava prilike sačinjene samo od mišića i kostiju na omotu, uhvaćene iznenadnim svetlom, jasno poručuje da je ugrožena vrsta na ovoj planeti zapravo čovek, odnosno ono što je od njega ostalo, i to je osnovna poruka ovog albuma. “KoiKoi”, naši “tumači glupog doba”, opisuju jedan novi univerzum u kome više nema pravila, ali u kojem moramo da živimo.
“KoiKoi” su bend koji je mogao da nastane samo u Beogradu, sa svojim ubrzanim otuđenjem – gradu u kome se sve dešava, ali se nikad ništa ne rešava. Zapitanost nad sudbinom pojedinca ovde je jedino čime normalan čovek može da bavi, ako umetnost oseća kao svoj poziv.




"Ibi i njegova supruga Mama Ibi sami po sebi nisu ni posebno moćni, ni posebno genijalni, ali njihov jeftini, do apsurda doveden populizam i demagogija vrte i zavode građane nestvarno efikasno“, kaže Staša Koprivica, rediteljka nove verzije „Kralja Ibija“


S obzirom na to da je Skupština grada odbila predlog Odbora Bitefa da Andraš Urban sačini program ovogodišnjeg festivala, da li to znači da Odbor zapravo nije na čelu Bitefa kao što piše u odluci te iste Skupštine grada


Predstava „Neoplanta“ u petak (13. febraur) u Novosadskom pozorištu stoti put otvara priču o čoveku, gradu i istoriji, ali i o mestu pojedinca u svetu koji se stalno menja


Razmena iskustava, zajednički rad i neformalni razgovori postaju integralni deo umetničke prakse. Fokus se pomera sa proizvoda na proces, sa individualne afirmacije na kolektivno promišljanje. U vremenu u kom su umetnici primorani da stalno proizvode dokaze sopstvene relevantnosti, “Mokrin House Art Colony” predstavlja pomak s jasnom političkom težinom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve