Od onomad, kada je obelodanjen na ogradi novosadske Zmaj Jovine gimnazije, termin „ćaci“ nikome nije trebalo pojašnjavati: svi su ga prihvatili kao da su njegove semantičke dimenzije posisali sa majčinim mlekom.
Nije ni čudno, isuviše smo dugo okruženi primitivizmom, anti-intelektualizmom, ismevanjem civilizacijskih normi, onima koji su pametniji kada ćute, a sada su se baš razgalamili. Isuviše smo dugo okruženi ljudima koji napreduju ne zahvaljujući znanju i moralnom integritetu nego zbog lojalnosti vođi i partiji.
Dugogodišnja negativna selekcija se vremenom zahuktavala i moć se potpuno preselila među one koje ne znaju ništa, a hoće sve. Pohlepni i bez ikakvih skrupula potežu za tuđim, novac građana smatraju svojim.
Cunami primitivizma
Od dolaska naprednjaka na vlast, tog cunamija primitivizma koji je razorio društvo, državu, institucije, moral i ljudsko dostojanstvo – neki su, da bi pojasnili šta nam se to dešava, koristili reč „kakistokratija“. Taj termin označava vladavinu najgorih, potpuno suprotno od meritokratije, društva koje predvode najbolji i najzaslužniji.
Kako vreme prolazi, i kako na pozicije moći dolaze sve veći ignoranti, a degažiraju se oni koji nešto i znaju i imaju kakve-takve skrupule – čini se da ovaj pojam iz godine u godinu postaje sve opravdaniji.
Da bi se pojasnila suština Vučićevog režima, koristili su se – takođe sa razlogom – i termini „kleptokratija“ (vladavina korumpiranih) i „ohlokratija“ (vladavina rulje). Naravno, rulja nikada zapravo ne vlada, već uvek postoje populisti koji se uspešno predstave kao „glas neobrazovane većine“ i racionalnost eliminišu iz politike. Vlada se emocijama. Ovi termini su međusobno povezani, ali bi se moglo reći da kakistokratija sve društvene devijacije ujedinjuje u sebi.
Kakistokratija kao svetska pošast
Srbija zna da bude neka vrsta avangarde, ali na žalost ne u lepim stvarima. Ludilo koje smo preživeli devedesetih kao da je zarazilo ceo svet. Ostaje nada da će ovaj virus pobune, građanske neposlušnosti u Srbiji – postati svetski trend. Valjda je ovde buknulo jer je kakistokratija najdalje odmakla. Čak i u najautoratirnijim i diktatorskim režimima, u strukturi moći se nalaze i neki stručnjaci. Ovde toga skoro da više nema.
A „kakistokratija“ je postala i reč godine u The Economistu. Time je redakcija zapravo signalizirala da građani širom sveta osećaju da vlast polako, ali sigurno, preuzimaju nesposobni, korumpirani i moralno problematični ljudi. Posta je pojam popularan i u kontekstu druge pobede Donalda Trampa na američkim izborima.
Relativno nov termin
Profesorica filozofije na novosadskom Filozofskom fakultetu Mina Đikanović kaže nam da je termin „kakistokratija“ relativno mlad i pojavljuje se u 17. veku, premda su dobri i loši oblici vladavine predmet istraživanja mislilaca još od antičkog vremena.
„Kakistokratija je bliska kleptokratiji, oligarhiji i autokratiji, a karakterišu je izuzetno visok nivo korupcije i zloupotrebe javnih resursa u privatne svrhe, nekompetentnost ne samo vladajućih elita već i državnih službenika uopšte, hiperprodukcija neistina i urušavanje značaja obrazovanja, iskustva i dužnosti“, kaže ona u razgovoru za „Vreme“.
„Najsvežijim i najupadljivijim primerom smatra se Trampova administracija, čiji su potezi i doveli do obnovljenog interesovanja za ovaj pojam. Mimo toga, kakistokratija se dovodi u vezu s pojedinim bivšim sovjetskim republikama, kao i nekim afričkim i latinoameričkim državama. Naravno, moguće ju je protegnuti i na pojedina antička uređenja, jer korupcija, pohlepa i uzurpacija nisu privilegije modernog doba.“
Normalizacija nenormalnog
Naša sagovornica veli da je teško jednostavno objasniti kako dolazi do kakistokratije. Uglavnom je reč o kombinaciji dramatičnih društvenih zbivanja (ili makar prezentacije društvenih zbivanja kao dramatičnih) i onoga što se kolokvijalno naziva sistemom „kuvanja žabe“.
„Uslovi se postepeno pogoršavaju, pa se delimična nekompetentnost sve više širi dok pitanje lojalnosti u potpunosti ne zameni pitanje sposobnosti i kvalifikacija. To je proces normalizacije nenormalnog”, kaže ona.
Ona kaže da politika za koju se smatra da je nastala u antičkoj Grčkoj zasnovana na jednostavnim principima koji uključuju smenjivost vlasti, slobodu odlučivanja i brigu za opšte dobro. Prvi princip je i najznačajniji, jer koncept smenjivosti značajno otežava uspostavljanje kakistokratije.
„Ukoliko smenjivost nije osnovno načelo, gube se i sloboda odlučivanja i briga za opšte dobro. U uznapredovaloj kakistokratiji, održanje na vlasti nije samo primarni cilj vladajućih elita, već suštinski jedini. Čak i koruptivne radnje, razaranje državnih resursa i nemilosrdno bogaćenje samo su sredstva za ostanak na vlasti, jer gubitak vlasti nužno znači suočavanje s posledicama. Otuda su za kakistokratije karakteristične izborne malverzacije, gušenje slobode medija i izrazito represivno postupanje policije i sudova“, kaže naša sagovornic.
Posledice kakistokratije su zastrašujuće, budući da ona zadire u apsolutno sve segmente života.
„Nije reč samo o tome da nekompetentni i kompromitovani ljudi vode značajne sisteme, već se ti sistemi urušavaju na svim nivoima. Na kraju i posao očitavanja vodomera zahteva da se dokaže lojalnost i da neko to odobri. Svaki glas pobune se nemilice ućutkuje, oni koji pozivaju na promenu provlače se kroz blato, dovode u egzistencijalnu neizvesnost, smeštaju u pritvore i zatvore te – napokon – počinju učestalo da ispadaju kroz prozore“, kaže Đikanović.
Kako se boriti protiv kakistokratije?
Naša sagovornica kaže da istraživači smatraju da je najbolji izlaz iz kakistokratije – neki oblik revolucije. U okolnostima u kojima su apsolutno sve institucije uzurpirane, teško je i pronaći drugačiji modalitet.
„Čini mi se, ipak, da je stvarno i dugoročno jedino održivo rešenje društvena solidarnost, očuvanje obrazovanja i oslobađanje medijskog prostora. Bez tih preduslova, menjaju se samo predstavnici, sistem ostaje isti. Bez prevrednovanja postojećih vrednosti, odnosno, bez izgradnje svesti o tome da korupcija nije normalna ni poželjna, da krađa nije ‘snalaženje’, da je opšti interes iznad partikularnog, da se diplome i radna mesta ne kupuju, da je revizija istorije neprihvatljiva, da podilaženje mitomanskim narativima vodi u propast – ne postoji način da se promeni kakistokratski sistem“, kaže ona.