Predsednik Srbije Aleksandar Vučić gotovo panično mesecima pokušava da dopre do predsednika Amerike Donalda Trampa. Nakon majskog fijaska na Floridi, odakle se pod još uvek misterioznim okolnostima naglo vratio u Srbiju zbog „bola u grudima“, nastavljena je diplomatska akcija koja bi se mogla nazvati i „želim susret sa Trampom“, prenosi Dojče vele.
Čelnici vlasti za to vreme uporno govore o nekakvom strateškom dijalogu sa Amerikom, i vraćanju odnosa dve zemlje na „nekadašnji nivo“. Tako je početkom avgusta održan i sastanak ministra spoljnih poslova Srbije Marka Đurića sa američkim državnim sekretarom Markom Rubiom, koji američka strana praktično nije ni komentarisala, ali je ministar svejedno taj susret ocenio kao „istorijski“.
Željama predsednika Srbije se pridružio i sada već bivši predsednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji takođe hoće susret sa Trampom, i koji je svoju smenu opisao kao „pokušaj da ga spreče da razgovara sa Trampom“.
To je kulminiralo kad je, dok Narodna skupština u Banjaluci raspisuje „referendum o Dodiku“, srpska članica Predsedništva BiH Željka Cvijanović lansira predlog da se Trampu dodeli Nobelova nagrada za mir.
Dodik smatra da ga miniraju takozvani ’Bajdenovci’, i da bi sve bilo drugačije kada bi on Trampa upoznao sa svim detaljima dešavanja u regionu.
Na osnovu nekih prethodnih postupaka, moguće je pretpostaviti da bi se Vučić i Dodik u Americi pokušali predstaviti kao „konzervativni MAGA Evropljani“ koje, kao i Trampa, maltretiraju levičarsko-globalističke snage.
Tramp – zaštitnik autokratije
Spoljnopolitički komentator Boško Jakšić za DW kaže da Aleksandar Vučić toliko dramatično želi susret sa Trampom „jer ga pre svega vidi kao zaštitnika autokratije“ dok Evropska unija, „bez obzira na ponekad kalkulantski pristup Nemačke i Francuske“, ipak insistira na nekim vrednostima liberalne demokratije.
„Posle ruskog i kineskog predsednika, Vučić i Trampa takođe vidi kao ideološkog saveznika, i zato i ovaj Vučićev odmak od Evrope. Ali, i tu postoji kvaka, jer je Tramp pragmatski i biznis orijentisan, i njega ideološke bliskosti malo zanimaju. A na tom biznis polju Srbija praktično nema šta da ponudi“, ističe Jakšić.
Milorad Dodik koristi istu matricu kao i Vučić, nastavlja naš sagovornik, i dodaje „da oni vide Trampa kao nekog spasitelja, ali sam i ranije upozoravao da će biti razočarenja nakon parola ‘Trampe, Srbine’. Kada pogledate da je Srbija dobila dosta visoke carine od 35 posto, koje su posledica srpske bliskosti sa Kinom, vidimo da je jako mali manevarski prostor da se tu nešto bitnije promeni“, naglašava Boško Jakšić.
„Pinki je video Trampa“
Ništa se ne može popraviti ili promeniti samo time što će Vučić i Dodik sresti Trampa, ocenjuje za DW istoričar i bivši ambasador u Vašingtonu Milan St. Protić:
„Mene to podseća na pričicu ‘Pinki je video Tita’. Oni bi da se vide s njim jer tako dižu svoju važnost, i pomalo infantilno veruju da se nešto postiže takvim susretima sa najmoćnijim ljudima u svetu. Amerika ima daleko važnija posla u svetu, i sve ovo je u najmanju ruku izraz političkog amaterizma“, ocenjuje Protić.
Ako bi se hipotetički takav susret i dogodio, Milan St. Protić kaže da je „zaista teško reći šta su oni zamislili da kažu Trampu“, ali da što se tiče Vučića imamo primer kako se ponašao tokom njegovog prvog susreta u Beloj kući sa istim ovim predsednikom Amerike.
„Nije smeo čak ni pristojnu stolicu da zatraži, nego je sedeo na hoklici, i delovao kao izgubljen u svemiru. Mislim da bi nas samo dodatno obrukali, jer su svojim dosadašnjim radom pokazali da nisu dostojni funkcije na kojoj se nalaze“, smatra Protić.
Izrael kao sporedna kapija
Kao deo ovih napora beleži se i sve značajnije okretanje Izraelu u pokušaju dobijanja snažnije američke podrške.
Aleksandar Vučić se gotovo hvalio kako je Srbija bila jedina evropska zemlja koja oružjem snabdeva Izrael, a nedavno je obelodanjen i značajan vojni ugovor o kupovini oružja od Izraela u vrednosti od 1,64 milijardi dolara.
Početkom jula u trodnevnu posetu Izraelu je otišla i predsednica Skupštine Srbije Ana Brnabić, koja je navela da je to početak intenzivnije političke i ekonomske saradnje dve zemlje.
Pretpostavka vlasti u Beogradu je verovatno sledeća: Tramp beskompromisno podržava Izrael, pa ćemo tako okolnim putem doći do američke naklonosti. Oba sagovornika skreću ponovo pažnju na prvi susret Vučića i Trampa, koji je trebalo da bude posvećen Kosovu, ali na kome je glavna tema na kraju bio Izrael, treća strana koja s tim nema nikakve veze.
Boško Jakšić primećuje da „to jeste pokušaj dopiranja do Trampa kroz sporedna vrata, ali to može ozbiljno da košta Srbiju“:
„Vučićeva samohvala kako je Srbija jedina zemlja koja prodaje oružje Izraelu, u trenutku kada se u Gazi događa ono što mnogi već nazivaju ‘genocidom’, preti da Srbija bude prozvana kao saučesnik u tome. To je preskupa cena da bi se približilo Trampu, a mogu i da zamislim koliko je izraelskim vlastima uopšte stalo da lobiraju za Vučića u Vašingtonu“, napominje Jakšić za DW.
Vučić ignoriše Evropu
Evropa stidljivo, ali i sve glasnije počinje da kritikuje represiju u Srbiji, i to je razlog zašto se srpske vlasti sve više okreću Americi. Pripadnici režima se više i ne libe da oštro odgovaraju evropskim zvaničnicima, što bi mogao biti znak da Evropu više ne smatraju za ozbiljnog političkog aktera, i da misle kako će se na kraju režim održati uz pomoć Trampa i Amerike koji imaju poslednju reč.
Milan St. Protić smatra „da je to kratkovidi pogled na svet, jer niti je Evropa otpisana, niti je Amerika toliko moćna“.
„Evropa je naše okruženje i za nas presudan faktor. Tramp će završiti svoj mandat, brzo će se ta politika vratiti u normalu, a Evropa će ostati tu gde jeste. I Vučić i Dodik su protivnici demokratije, i zato traže sagovornike tamo gde misle da ima temelja za dogovor nezavisno od demokratskih institucija“, upozorava bivši srpski ambasador u Americi.
Takvo sve uočljivije ignorisanje Evrope, koje Vučić pokazuje, „opasno je i strateški veoma pogrešno“, kaže i Boško Jakšić.
„Ne samo zbog geografije, nego je u sadašnjem rasporedu svetskih odnosa ne samo politička i ekonomska, nego i moralna dužnost biti na strani Evrope umesto na strani Amerike, Rusije ili Kine. Vučić tu ima samo jednu kalkulaciju a to je opstanak na vlasti, i da niko ne osuđuje represiju u Srbiji. Tako da je to vrlo opasna tendencija zbog koje Srbija već plaća, a verovatno će i dalje plaćati visoku cenu“, zaključuje Jakšić.