Predsednik svih građana Aleksandar Vučić je, dakle, pomilovao četiri esenesovska džentlmena koja su, opremljena bejzbol palicama, u noći između 27. i 28. januara 2025. godine izletela iz prostorija SNS-a i slomila vilicu Ani, studentkinji novosadskog Univerziteta. Sutradan je, zbog toga, pala vlada Miloša Vučevića. Džentlmeni su, u međuvremenu, uhapšeni, i na užasavanje predsednika svih građana zadržani u pritovoru. Potom su neki pušteni da se brane sa slobode, da bi ih, posle nekog vremena, predsednik svih građana proglasio junacima, a 3. jula, eto, i pomilovao.
Sasvim je logično da bilmeze opremljene bejzbol palicama predsednik svih građana proglasi herojima. A da koga bi drugog? Taman su se džentlmeni, posle večernjeg partijskog sastanka, uputili na trening bejzbola (šta će im inače palice?), kada je na njih nasrnula opako goloruka Ana samo zbog toga što oni, džentlmeni, žele da idu na treninge i da uče. Pravo je čudo kako su iz svega toga izašli nepovređeni.
No, voljom predsednika svih građana pravda je, ipak, delimično, zadovoljena. Delimično, kažemo, jer krvoločna Ana i dalje je na slobodi. Šta ako ponovi delo?
Šta je Vučić dobio pomilovanjem
Ostavimo po strani proceduralne dileme. Kako se, recimo, može pomilovati neko ko nije osuđen?
Ostavimo po strani i to što predsednik svih građana nije obrazložio svoju odluku, osim ako se ne podrazumeva da esenesovski junaci ne mogu da čame po zatvorima (kao običan svet, na primer).
Ostaje pitanje: šta je ovom odlukom, koja se opire zdravom razumu, pravničkoj i civilizacijskoj logici, moralnim normama i elementarnoj ljudskosti, šta je, dakle, predsednik svih građana dobio?
Odgovor: nije dobio ništa (osim nekoliko desetina hiljada ljudi više na ulicama). Najtvrđoj grupi svojih obožavalaca ionako nije važno šta predsednik svih građana radi ili govori, oni ga svejedno i bezuslovno podržavaju, poput one dame koja nam je objasnila da su nadstrešnicu u Novom Sadu, u stvari, srušili teroristi (čime se skida svaka odgovornost s voljenog bića).
Prevladavanje iracionalnosti
Ali ako se ovim bezumnim činom (pomilovanjem) ne obraća njima, kome se obraća?
Jedini odgovor do koga uspevamo da dobacimo jeste da se obraća krvoločnoj Ani, svim njenim kolegama, kao i svim onim građanima koji ga ne obožavaju, dakle ogromnoj većini. Taj bi se gest mogao nazvati, recimo, inatom. Ali inat je stvar iracionalna.
A kakvi god da su bili dosadašnji potezi predsednika svih građana, oni su bili vođeni nekakvom logikom. Nakaradnom logikom, možda, ali logikom.
Pokretanje policijskoj nasilja, na primer, nije bilo nelogično. Naprosto, predsednik svih građana počeo je da liči na Batu Živojinovića iz filma Štefica Cvek u raljama života, koji, odeven u tigraste gaće (Bata, ne predsednik), ponavlja kako će sad da je kara (Šteficu, jel), ali nikako da pređe na delo. Dakle, mesecima mahnito preti, pa je nekad morao i da proba. (Predsednik svih građana, ne Bata.) I evo ponovo stotina hiljada građana Srbije na ulicama. Uostalom, pujdanje policije na građane logika je diktature.
Ali ovo pomilovanje vođeno je čistom iracionalnošću, oblikovano nestabilnom ličnošću predsednika svih građana.
Ako je tome tako, šta ova iracionalnost govori o predsedniku svih građana? Da je, sva je prilika, prestao da sluša savetnike. Da je sve manje u stanju da se kontroliše. Da je žestoko uzdrman sumnjom da će paradržavni kartel koji je instalirao nastaviti da se povinuje njegovoj volji.