Prvo remek-delo bili su zahtevi studenata. Odnosno, prvi zahtev: objaviti dokumentaciju o rekonstrukciji Železničke stanice u Novom Sadu. Nisu unapred nikoga okrivili, još manje osudili. Zahtev je civilizacijske prirode: posle tragedije valja videti ko je odgovoran za tragediju i gde je bila greška. Kao što se, recimo, posle svake avionske nesreće vode pomne istrage kako bi se uzroci nesreće otkrili i nedostaci ispravili.
Zahtev, naravno, nije mogao biti ispunjen jer samo oni koji veruju da su nadstrešnicu oborili teroristi ne znaju da je nadstrešnicu oborio Vučićev korumpirani, koruptivni i nesposobni režim.
Drugo remek-delo je što su uzurpatora republike smestili unutar ustavnih ovlašćenja: podsetili su ga da nije nadležan manje-više ni za šta što inače radi. Razume se da tu nije bilo reči o faktičnoj, več o formalnoj moći. Diktator vlada voljom. U republici vlada zakon. Srtudenti su podsetili da je Srbija republika. Srušena voljom diktatora, da, ali ipak republika.
Treće političko remek-delo bila je ideja da pešice i na biciklima prošpartaju Srbijom. Politika podrazumeva tela u javnom prostoru. Ideja trga kao mesta javnog okupljanja opstaje do danas. Uostalom, nije li u Beogradu 15. marta bilo više od pola miliona tela građana Srbije? Vučićeva diktatura uklonila je i glasove i tela iz javnog prostora. Postoji samo jedno telo, diktatorovo. Studenti su to telo sveli na njegovu meru: Vučić je politički zombi.
Četvrto, blistavo političko remek-delo za koje smo imali najmanje razumevanja: studentska antipolitika. Impresivna je dubina nekuženja nas, starijih (i iskusnijih) građana ove unakažene zemlje (te iskustvo, kao što ćemo videti, u ovom slučaju ne znači ništa). Bilo nam je neprijatno gledati kako studenti odbijaju da uključe opoziciju u ono što rade, kako napuštaju skup na kojem se progonjeni i časni čovek deklariše kao član opozicione političke partije, činilo nam se da se iscrpljuju i gube vreme obitavajući u nepolitičkom mehuru.
Đe će vam duša, deco?
Generacijsko nerazumevanje
Kiselo smo se smeškali i kiselo ćutali, ali, pobogu deco, morate politizovati svoje zahteve, vreme prolazi, otkucava nam sat, režim se konsoliduje, sledi odmazda… jer, deco, polituzujete li zahteve popustiće diktatorove staklene noge. I tako dalje. Jel da?
Ali šta to nismo shvatali, dame i gospodo, drugovi i drugarice?
Pa da nas diktator koji leži na krhotinama politike ismeva kao neznalice i nesposobne – jer jesmo, da ne bude zabune, mi stariji građani i građanke, nestudenti, i neznalice i nesposobni. Nismo shvatali, iako nam je bilo pred nosom, da ta infamna osoba koja vodi antipolitiku, koja je razorila republiku (slobodan javni prostor), koja je, dakle, uništila politiku i gurnula nas u predpolitičko stanje, s lakoćom odbija svaki naš politički korak upravo zato što je politički.
Stotine hiljada tela koja su raznim odvratnim povodima izlazila na ulicu, ili kroz institucije pokušavala da ožive politiku, diktator je uspevao da smiri. Znao je kako da reaguje na političke zahteve.
A onda su se pojavili studenti, rekli da ih politika ne zanima, već ih zanima samo ispunjenje zahteva i diktator se, najednom, našao u političkom nebranom grožđu da otud ne izađe do ovog trenutka. Njemu je, naprosto, studentska antipolitika izmicala iz ruku kao snažna riba koja se ne da.
Antipolitički paradoks
U osnovi nemoći Vučićeve antipolitike da odgovori na studentsku antipolitiku leži paradoks: svi studentski zahtevi, svaki njihov gest, bio je politički po definiciji. Čak i da su se okupili da traže ukidanje politike, njihov bi gest bio politički jer okupljanje u javnom prostoru, kakav god da je motiv tog okupljanja, po definiciji je političko.
Kada diktator savatava po zemlji nesrećne ljude i dovlači ih na „veličanstvena okupljanja“, kada podiže šatore po Srbiji da bi skrio prazninu koju oni obujmljuju, on hoće svoju antipolitiku da proda kao politiku imitirajući politički gest (javno okupljanje), ali ta okupljanja ostaju nepolitička jer i dalje sve zavisi od jednog tela, diktatorovog, a ne od nepolitičke i nepolitizovane mase. To je masa koja glumi političko okupljanje.
Studenti, međutim, organizuju masu koja jeste političko telo iako tvrde da nije. Diktator je, utoliko, suočen s onim što i sam radi, s tim što je predznak drugačiji: on tvrdi da se bavi politikom iako je politiku uništio. Ispod šatora u Ćacilendu borave kriminalci, plaćeni ljudi i hulje. A uglavnom ne boravi niko. Šatori skrivaju prazninu. Nema tu građana, nema tu ni „p“ od politike.
Studenti, obrnuto, tvrde da se ne bave politikom, a svaki je njihov gest politički. Kad skupljaju otpad posle okupljanja, na primer. Eto, dame i gospode nestudenti, to je ono što nismo shvatali, pa otud tako otužno deluju sve ove neumesne lekcije studentima o tome kako su zakasnili, kako su grešili (pa sad, eto, zahtevom za raspisivanjem izbora ispravljaju sopstvene greške), kako nisu znali niti znaju šta rade… Jel? Baš je tako? Oni ne znaju šta rade za razliku od nas koji svih ovih godina znamo šta radimo?
Verovatno ne shvatamo ni to da su oni već nepovratno oštetili ovu odvratnu diktaturu koja jedinu šansu da nam još malo siše krv pronalazi upravo u nama, premudrima.