img
Loader
Beograd, 31°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Povodom izložbe

Da li još bauljamo lavirintom devedesetih

04. јун 2025, 23:19 Vojislava Crnjanski Spasojević
fotografije: bojan kovačević
DETALJI STALNE POSTAVKE: Presečena Titova bista...
Copied

Stalna postavka Lavirint devedesetih postavlja pitanja, ne daje odgovore. Ima zadatak da posetioce podstakne da misle tako što će im vratiti emocije. Ne nudi priču jedne strane, nego proživljavanje teškog iskustva

Vremenska linija počinje 1. januara 1990. godine kada je tadašnji premijer Ante Marković uveo konvertibilni dinar, a završava se 23. decembra 2000 – na dan kada su u Srbiji održani parlamentarni izbori i ubedljivu pobedu odneo DOS. Između ta dva datuma imali smo osamostaljenje jedne po jedne bivše jugoslovenske republike, cvetanje ratnohuškačke propagande, na hiljade mrtvih i nestalih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, ubistva novinara, ali i bivšeg predsednika SR Srbije Ivana Stambolića, turbo-folk i dens, dizelaše, uvođenje višegodišnjih sankcija SRJ, cvetanje organizovanog kriminala, uspon tajkunske klase i, sada već zaboravljenu, Evroviziju 1990. u Zagrebu, na kojoj je pobedio Toto Kotunjo s pesmom o ujedinjenju Evrope.

Ova turbulentna decenija predstavljena je stalnom postavkom izložbe Lavirint devedesetih, čiji su autori istoričarka Dubravka Stojanović, pisac Igor Štiks i direktor KC Grad Dejan Ubović. Otvorena je 3. juna u sklopu Fondacije M90, u Ulici Kneza Miloša 3 u Beogradu, u kući koja je nedavno proslavila 150. rođendan. Pripadala je Čedomilju Mijatoviću (1842–1932), jednom od najznačajnijih liberala, šefu srpske diplomatije u dva mandata, ministru finansija čak šest puta i predsedniku Srpske kraljevske akademije, kao i njegovoj ženi, Engleskinji Elodiji koja je napisala istoriju Srbije, osnovala Srpsko-britansko društvo i donela spiritizam u Beograd. Posle njih tu je živela porodica Mišić, potomci brata Živojina Mišića.

Cilj Lavirinta devedesetih jeste da pokrene proces “sagledavanja decenije koja je promenila tokove života miliona ljudi na ovim prostorima (ali i globalno), a čije posledice osećamo i danas, možda više nego ikad. Postavka pred posetioce postavlja pitanje da li smo kao pojedinci i društva izašli iz lavirinta u koji smo upali početkom devedesetih.

Lavirint je deo inicijative “Muzej devedesetih”, a različite verzije ove izložbe bile su postavljene u centru Dereta u Beogradu 2023, u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu 2024. i Modernoj galeriji Muzeja i galerija Podgorice sada, u maju. Jelena Pavlović, PR Fondacije M90, objašnjava da sad “beogradska stalna postavka postavlja svakom posetiocu isto ključno pitanje: gde si ti bio u ovom lavirintu i da li si iz njega izašao? U tom smislu, izložba ne deluje samo kao narativ o prošlosti, već kao alat za razumevanje sadašnjosti”.

Prikupljanje materijala i istraživanja trajali su četiri godine, a Dubravka Stojanović priznaje da se autori često šale kako je najveća prednost bila u tome što dve godine nisu imali novca, pa nije bilo ni rokova i na miru su mogli da rade na koncepciji. “Kada smo došli do neke ideje, pozvali smo kolege iz bivše Jugoslavije da čuju plan, a oni su nas surovo iskritikovali i pitali: ‘Šta vi novo hoćete da kažete?’ E, posle toga smo sklonili sve što smo do tada uradili i krenuli iz početka. Nakon mnogih meseci razmišljanja i razgovora, Igor Štiks je došao na ideju da bi naša izložba trebalo da bude napravljena u obliku lavirinta i da je njen osnovni zadatak da u ljudima probudi emocije, da ih vratimo u taj lavirint u koji smo ušli pre 30 godina i podstaknemo ih da razmišljaju. Lavirint treba da izazove emocije straha, anksioznosti, klaustrofobije, empatije… Uz to ide glavno pitanje – da li znamo, da li hoćemo iz njega da izađemo”.

DESET SOBA

foto: bojan kovačević
…iz sobe Sreća…

Gledaoci lutaju kroz uske hodnike – da bi se dočarao osećaj zaglavljenosti, a deset tematski podeljenih soba povezuju skriveni prolazi ili mračni “tunel”, nalik sarajevskom u vreme opsade (sve sa natpisom “Pazi, snajper!”).

Za Dubravku Stojanović je soba “Sreća” – najtužnija. Autori u legendi podsećaju da su se i u ratnim vremenima ljudi trudili da se smeju, zabave, uživaju. Rađali su decu i sklapali brakove pod snajperskom vatrom. Ratnu sreću dočarava fotografija novopečenog bračnog para na sarajevskim ulicama usred opsade. Mlada nosi belu haljinu do kolena, venčić u kosi i buket cveća dok zaljubljeno gleda u mladoženju. Srećna su i deca s loptom dok se igraju u vodi. Poruka na zidu više je nego jasna: “Spasit će nas ljubav!”

U drugoj prostoriji prikazane su društveno-istorijske promene na primeru tabli sa imenima ulica koje su zamenjene “prikladnijim” – srpskijim, hrvatskijim, bošnjačkijim. Tu su oznake ulice Save Kovačevića, Vukovarske, Banjičkih žrtava, Mata Vidakovića i Žarka Marinovića, istog onog čiju sliku studenti sada nose na transparentima. Pikanterija su markice sa potonućem “Titanika”, kojima je PTT 1992. obeležio osamdeset godina od najslavnijeg brodoloma na svetu, rad Radomira Bojanića. Jugoslavija je u tom trenutku brojala poslednje dane.

Zanimljiv eksponat su i ruke, uz objašnjenja šta su njihovi pokreti u kom trenutku značili. Latinično V, kao victory, preuzeli su hrvatski vojnici u ratu i albanski političari i demonstranti na Kosovu; palac i kažiprst u obliku latiničnog L koristile su pristalice Liberalnog saveza Crne Gore; podignuta tri prsta kao srpski simbol popularizovao je Vuk Drašković na protestima 9. marta 1991; pet raširenih prstiju preuzela je Armija BiH na početku rata, a motiv je pronađen na stećku; podignuta stisnuta šaka bila je simbol “Otpora” u vreme bunta protiv Miloševićevog režima.

foto: bojan kovačević
…izrešetana fotografija Siniše Mihajlovića…

Tu je i priča o narodnom heroju Stjepanu (Stevanu) Filipoviću, čiji je spomenik u rodnom Opuzenu srušen i podignut tržni centar, a svedočimo i slici sa čuvene utakmice Dinamo–Zvezda na Maksimiru 1990, koja je prekinuta zbog sukoba između navijača (Zvezdine “delije” predvodio je Arkan). Tu je i izrešetana fotografija fudbalera Siniše Mihajlovića iz mladih dana, pronađena u njegovoj rodnoj kući u Borovu. Predizborni plakati, nacionalistička štampa, kultni “Feral Tribune”, ploča antiratnog benda “Rim tuti tuki”, novčanice sa mnoštvom nula kao simbol jedne od najvećih ikada zabeleženih inflacija, pištolji, silikonski umeci kao zaštitni znak estradnih zvezda, cvet Srebrenice, pijaca Arizona u Dubravama, šverc cigareta i benzina na kojima su se “vežbali” mnogi današnji biznismeni, politička ubistva i međusobna razračunavanja kriminalaca, čuveni sarajevski Teatar pod opsadom – sve će ovo neki novi klinci videti prvi put, a njihovi roditelji se podsetiti. A onda sledi propadanje društvenih preduzeća i radništva i simbol nove klase – zlatna WC šolja…

Igor Štiks objašnjava da “ovo nije izložba isključivo o ratu ili masovnim zločinima, već o celoj toj kompleksnoj dekadi u kojoj su se ljudi ženili, koncerti održavali, a mi se smejali i plakali. Takođe želimo da prikažemo socio-ekonomsku promenu kroz sobu koja se zove ‘Tranzicija’ i iz koje se vidi kako se odigravala demontaža jednog društva i primitivna akumulacija kapitala. Tzv. biznismeni u odelima bacili su se na pljačku svega što je ostalo od Jugoslavije. Pokazujemo i šaljive segmente devedesetih, koji takođe govore o traumi, kao npr. sklonost ka proročicama, natprirodnom i magijskom”.

foto: bojan kovačević
…novi nazivi ulica

TRANSGENERACIJSKA TRAUMA

Kada su pre dve godine postavljali prvu beogradsku izložbu, Dubravka Stojanović je često plakala. Isprva je mislila da je to čudna reakcija pošto su dugo radili na konceptu i znala je napamet svaki eksponat i svaku legendu. A onda je shvatila da je lavirint svemu dao snažnu emociju: “Ti prelasci iz mračnih u svetle sobe, posebno osvetljeni eksponati snažno su naglasili naše poruke. Onda su došli novinari da prvi vide izložbu, pa su plakali i oni. A onda su tu emociju doživeli i mnogi posetioci. Naravno, svi smo plakali pre svega nad samima sobom i protraćenim decenijama naših života. Knjige utisaka, kao i čitav zid utisaka u Sarajevu, govore nam da smo uspeli da prenesemo emocije koje smo želeli i podstaknemo posetioce da misle o drugima. I to nije samo osećaj tuge, uspeli smo da prenesemo čitav snop emocija, pa se sa izložbe ne izlazi depresivan, naprotiv. Bilo je jako potresno i kad su nam kolege iz Sarajeva tokom pripreme rekle: ‘Nemojte puno o nama, dajte nam o drugima, da vidimo kako je drugima bilo jer mi to ne znamo”.

Za Jelenu Pavlović je svaki eksponat upečatljiv, ali i edukativan pošto otvara prostor za učenje iz šireg, slojevitijeg ugla. “Odrastali smo uz prilično jednostranu verziju istorije, često ograničenu nacionalnim okvirima, a ova postavka nudi različite perspektive. Ujedno je i prilika da bolje razumemo roditelje, kako su rekli neki posetioci, predstavnici moje generacije, ali i njihove izbore, strahove i okolnosti u kojima su živeli. To je naročito važno za naše lično sazrevanje, ali i za empatiju i odgovornost prema prošlosti. Muzika devedesetih mi je vrlo bliska jer je obeležila moje detinjstvo. S druge strane, pojedini delovi, posebno oni koji se tiču opsade Sarajeva, bili su mi potpuno nepoznati”.

Igor Štiks kaže da “ova izložba nosi nadu i prava je postavka za one empatične, koji razumeju da je posvećena ljudima čiji su životi promenjeni u jednom danu, koji su bili žrtve ratova ili se protiv njih borili. Ako je vaša percepcija realnosti kruta i rigidna, ako ste uplašeni da čujete nešto drugačije od onoga u šta verujete, ako se plašite drugih i slušate kada vam kažu da ne idete u Beograd na zabave ili u Hrvatsku na more, onda izložba nije za vas”.

Dodaje da reakcije mlađe publike govore kako su dešavanja devedesetih zapravo transgeneracijska trauma, pa je otuda sam odlazak na ovakvu izložbu sličan poseti psihoterapeutu. “Imali smo prilike da vidimo snažne emotivne reakcije dece koja nisu bila ni rođena u to vreme, ali koja znaju da su sve te priče prisutne u njihovoj kući, mada na fragmentaran način, nejasan. Roditelji izbegavaju da govore o tom periodu ili se pojavljuje negativna etnička oznaka drugoga, što je često i razumljivo kada su u pitanju žrtve rata i izbeglička populacija. Sada njihova deca žele da znaju više i ovo jeste način da im to približimo. Stvari ne možete gurati pod tepih. Dominantni narativi u novonastalim državama pokazali su se kao ograničavajući, nelogični, nekoherentni, cure na sve strane. Otuda će ih malo radoznalosti dovesti do puno kompleksnije slike”.

KONSENZUS

Još pre nego što je otvorena, postavka je izazvala veliku pažnju i komentare. Dubravka Stojanović misli da za javnost koja ne želi da razmišlja o devedesetima sve može biti sporno, jer “ona traži samo potvrde svog mišljenja i razlog da glavu drži u pesku, da ne misli, ne potrese se i gura dalje kao da joj nije ništa. Ova izložba postavlja pitanja, ne daje odgovore. Ima zadatak da posetioce podstakne da misle tako što će im vratiti emocije. Ne nudimo priču jedne strane, nego da se dubinski proživi teško iskustvo. Zato verujem da kritike mogu biti samo zlonamerne. Nisam još pročitala nijedan negativan komentar koji je bio argumentovan. A argumentovana kritika bi nam mnogo pomogla, kao što je bilo na početku. Ali, bilo je i žestokih kritika od kolega koje izložbu nisu ni videle. Zato pozivam sve da prvo dođu”, kaže naša sagovornica.

Na pitanje da li je prerano za postavku o devedesetim s obzirom da nema konsenzusa o preživljenom, Dubravka Stojanović odgovara protivpitanjima: “Da li postoji konsenzus o Drugom svetskom ratu? Ili o Prvom? Ili o Francuskoj revoluciji? Raspad Rimskog carstva da ne pominjem. Konsenzusa o prošlosti, u stvari, nikada nema. I ne treba da ga bude. Jer naše razumevanje prošlosti zavisi od naših vrednosti, političke orijentacije, konteksta, vremena u kome živimo. Zato je istorija polje otvorene debate, a ne dogma u koju se mora verovati. Čim je postavite kao dogmu, drugačija viđenja će ostati na marginama, bujati, osećati se uskraćeno i čekati trenutak prevrata. Zato je izuzetno važno da istorija bude polje argumentovane debate. Naravno, tu su činjenice koje su dokazane, ali se interpretacije razlikuju. Što se tiče ratova devedesetih, u arhivu Haškog tribunala nalaze se svi dokumenti koje su države morale da predaju, uključujući one koji su državna tajna. Dakle, može se istraživati čak potpunije od nekih starijih događaja čiji su arhivi još zatvoreni. O drugim vrstama izvora da ne govorim – medijima, fotografijama, video-snimcima. A i prošlo je 30 godina od kraja rata u BiH i Hrvatskoj, što je i za konzervativne standarde sasvim dovoljno za otvaranje arhiva.”


Ko su heroji

Srđan Aleksić iz Trebinja, preminuo od posledica kundačenja 1993. pošto je spasao napadnutog komšiju Bošnjaka. Tomo Buzov, penzionisani kapetan JNA, ubijen pošto je pokušao da spase 19 putnika Bošnjaka koje je paravojna jedinica Osvetnici skinula sa voza Beograd–Bar. Prisilno mobilisani vojnik Vladimir Živković, koji je u septembru 1991. u znak protesta protiv rata sa vukovarskog fronta dovezao tenk pred Narodnu skupštinu u Beogradu. Mobilisani Miroslav Milenković, koji se u jesen 1991. ubio u Šidu između dve sukobljene grupe rezervista, od kojih je jedna htela na front, a druga da dezertira. Josip Reihl-Kir, zapovednik policije u Osijeku, koji je intenzivno učestvovao u pregovorima između sukobljenih strana, a ubijen je iz zasede. Vladimir Barović, koji je odbio da sa Visa granatira priobalne gradove, a zatim izvršio samoubistvo u znak protesta. Goran Čengić, poznati rukometaš, ubijen 1992. na Grbavici kada je pokušao da spase komšiju Husniju Ćerimagića. Novinar i književnik Siniša Glavašević, koji je hrabro izveštavao iz opkoljenog Vukovara, nakon čega je ubijen na farmi Ovčara. General Goran Trifunović, koji je odbio da bombarduje Varaždin i predajom kasarne spasao 280 vojnika i oficira. Njima je posvećen jedan zid lavirinta.

Tagovi:

sučeljavanje sa prošlošću Devedesete godine Izložba Lavirint devedesetih dubravka stojanović
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Mozaik
Navijači Partizana su na Aeodromu „Nikola Tesla“ u Beogradu dočekali trenera Željka Obradovića.

Željko Obradović

22.јун 2026. Aleksa Petrovski

Željko Obradović odlaskom u Panatinaikos podelio navijače Partizana

Obradović je u Panatinaikos pozvao i Bogdana Bogdanovića, što je podelilo navijače Partizana

Prethodni dani su bili mučni za navijače Partizana, naredni će isto biti. Oduzet im je san, još jednom sa velikim Željkom Obradovićem na krovu Evrope.

Košarka

21.јун 2026. Aleksa Petrovski

Željko Obradović ima novi klub: Nakon Partizana vratio se i u Panatinaikos

Srpskom treneru biće ovo prvi angažman nakon što je u novembru 2025. podneo ostavku u Partizanu

Iloj Rum nakon utakmice Kurasao - Nemačka

Svetsko prvenstvo 2026.

21.јун 2026. Aleksa Petrovski

Kurasao osvojio prvi bod na Svetskom prvenstvu: Golman Rum oborio rekord

Reprezentativci Kurasaa su istorijski uspeh posvetili preminulom saigraču 

Žena se hladi uz fontanu u Beogradu

Vremenska prognoza

21.јун 2026. I.M.

Prvi dan leta donosi tropske temperature do 35 stepeni

Srbija je ušla u leto uz pretežno sunčano vreme i visoke temperature, ali meteorolozi upozoravaju da bi popodne moglo doneti lokalne pljuskove sa grmljavinom i gradom

Pehar za osvajača Svetskog prvenstva

Svetsko prvenstvo 2026.

19.јун 2026. Aleksa Petrovski

Fudbal u senci Bele kuće: Kako je Svetsko prvenstvo izgubilo moć kompromisa

Brojnim navijačima zabranjen je ulazak u SAD zbog ,,migracionog rizika”

Komentar
Bivši šef beogradske policije Veselin Milić u policijskoj uniformi sa šapkom

Pregled nedelje

Tako je govorio Boske

Kako je priznavši ubistvo Aleksandra Nešovića, Saša Vuković Boske vratio pažnju javnosti na Veselina Milića? Šta još upada u oči u njegovom iskazu

Filip Švarm

Komentar

Ubistvo na Senjaku: Slučaj za Herkula Poaroa

Ubistvo Aleksandra Nešovića u restoranu „27“ pretvara se kriminalističku misteriju koju bi mogao da reši samo Herkul Poaro

 Andrej Ivanji
Aleksandar Vučić u košulji u plavoj pozadini crtež Hrama Sveto Save

Pregled nedelje

Vučićev šibicarski autoportret 

Što treba znati o Vučićevoj najavi ostavke? Zašto neće sesti u fotelju koju mu greje Macut? I zbog čega mora da spoji predsedničke i parlamentarne izbore

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1850
Poslednje izdanje

Intervju: Radovan Lazić, tužilac

Kako je kontaminiran slučaj Veselina Milića Pretplati se
Državna uprava

Država u v.d. stanju

Predizborna prestrojavanja

Doba čvrstih odluka, predomišljanja i kalkulacija

Intervju: Vladimir Međak

Sa SNS-om Srbija nikada neće ući u EU

Fudbalski Mundijal 2026

Kontroverze u senci dobre igre

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme 1845 13.05 2026.
Vreme broj 1843-1844 29.04 2026.
Vreme 1842 22.04 2026.
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure