Guitar Art Festival – Rosenberg Trio+2, Kolarčeva zadužbina; Branko Bako Jovanović, Narodno pozorište, Beograd, 14/16. maj 2025.
Iako se Princ-od-Vranje u Bazelu plasirao bolje nego Vuk-od-Srbija na Floridi i u Moskvi, prošle sedmice muzika ipak nije živela na “Pesmi Evrovizije”. Guitar Art Festival je navikao da zasija u mraku, njemu žila kucavica najbolje muzike pulsira punom snagom van TV, top-lista i kojekakvih Music Week. I opet, potekla je od manjina, obespravljenih, od ljudi kojima je bilo teže nego nama sada. Pa su ipak uspeli – emancipovali se svojim darom i radom, pridobili nas, izborili se protiv jačih. Dobra muzika breg roni.
Guitar Art Festival (dalje: GAF) i počeo je u jednom od najmračnijih i najmučnijih trenutaka Srbije, 2000. godine, između NATO bombardovanja i pada Miloševića. Uzletevši sa samog dna “objektivnih okolnosti”, tokom četvrt veka prekalio se i kroz nehotična podudaranja u vremenu (vanrednih) izbora, masovnih protesta, poplava… Nadajmo se da svojim nepokolebanim kvalitetom i ovog puta vodi ka izlazu i usponu. Dotle, posvetićemo se najpopularnijim i najvećim koncertima 26. GAF-a. Spektakularnom svirkom otvorila su ga braća Rozenberg, čiji je trio upravo GAF afirmisao ovde – na Festivalu su učestvovali 2006. i 2008. (vidi “Vreme” br. 893) – a u Beogradu su nastupali i van njega, svaki put trijumfovali, a solo-gitarista Štohelo (Stochelo) odavde je krenuo i u super-triju Kings of Strings, sa V. Stefanovskim i T. Emanuelom. Čak je gostovao i “Frajlama” na “Je Suis Folle De Toi”, francuskoj verziji njihove zarazne “Luda za Tobom”.
GIPSY SWING
Krajem osamdesetih godina, sinovi holandske romske/sinti muzičarske porodice Rozenberg prevazišli su okvire svoje etničke zajednice i počeli – diskografski i uživo – da osvajaju vrh gipsy swinga. Još kao dečaci svirali su zajedno, pa je teško nadmašiti uigranost virtuoznog Štohela i njegove braće od strica, ritam-gitariste Nušea (Nous’che) i kontrabasiste Nonija (Nonnie). Pretekli su i ne malobrojne muzicirajuće potomke, rođake i sledbenike svog i uopšte gitarističkog uzora Žana ‘Đanga’ Rajnharta (Jean ‘Django’ Reinhardt, 1910–1953), pa je prirodno da su zaduženi i za muziku u biografskom filmu o ovom pioniru evropskog džeza (2017). No, “Rosenberg Trio” je još 2015. počeo da se širi, članstvom i repertoarom, kako je zabeleženo i albumom La Familia…feat. Mozes and Johnny Rosenberg (Coast Music).
U krcatoj dvorani Kolarčeve zadužbine (ulaznice 2500–4500 din.) “La Familia Rosenberg” je svojih brzoprstih sat i po uokvirila big bend-standardima “Stompin’ At The Savoy” i (na bis) “Caravan”, podsetivši da je Đango i počeo transponujući rifove velikih swing orkestara u svoj manuš-gitarski stil. Triju se prvo pridružio Štohelov najmlađi brat Mozes (r. 1983), čiji je sada red da nosi tanke brčiće; njegov zvuk je za nijansu više elektrifikovan pa mu sola deluju (a tako i počinju) kao organski produžeci Štohelovih. Naročito kad prvi put slušate Rozenbergove, pa još uživo, unisi i dueti su zaprepašćujuće brzi i precizni i ništa manje lepi. Neizbežan je poneki Đangov klasik kao “Minor Swing”, a Mozesova kompozicija “Moseology” (jasna aluzija na “Djangology” samog Rajnharta) u brišućem letu od Čarlija Kristijana ka modernoj džez-gitaristici, navodi na pomisao da bi i Đango možda tako zvučao da je duže poživeo/imao vremena za električnu verziju svog instrumenta. (Naravno, drugačije je kad Mozes ovo izvodi sa sopstvenim akustičnim triom.)
ROĐAK DŽONI
Ponekad su gošće “Rosenberg Tria” bile pevačice za retke vokalne numere, ali sada je s njima rođak Džoni (r. 1977), pravi kruner (crooner) na liniji Sinatra/Buble. Dakle, uglađenim glasom, otvorenog/opuštenog grla, s nešto džezerskog fraziranja, ovaj Rozenberg predstavio nam se kroz “S Wonderful”, da bi se i kasnije s Brodveja osvrnuo na Geršvin tandem u brzoj “I Got Rhythm”. Mladoliki, naočiti Džoni takođe sedi, jer je i on (bio) najpre gitarista, pa se za instrumentale prihvati “selmerice” te i ritmičari dobijaju dvojac. Ipak, njegovi momenti su i čuveni tango “Kiss Of Fire” (neopterećen prvom engleskom verzijom, to jest glasom L. Armstronga) i manje poznata “Nancy (With The Laughing Face)”, koju je Sinatra “usvojio” kao svoju kći. Intonacijom i dikcijom besprekoran, a nimalo hladan, Džoni Rozenberg zaslužuje sve pohvale, onakve kakve je svojevremeno na ovoj istoj pozornici dobijao izvikani Kurt Eling, s tim da gipsy crooner naglašava i svoju privrženost Aznavuru.
Prateći Džonija, ostali Rozenberzi s lakoćom mimoilaze svaki kič i šlageraj, te je i “Speak Softly Love (Godfather Theme)” N. Rote instrumental, polazište kojem se tečne improvizacije vraćaju; ne podilaze opšteprihvaćenom, prvo koda i rapsodija pa tek onda svingerski deo. Koncert dostiže vrhunac preko svakog očekivanja kad se petorici na bini pridruži tamburaš Branko-Bako Jovanović, dve večeri pre sopstvenog koncerta na Festivalu. Bako je i zablistao na 23. GAF-u (2022.), kao gost klasičnog gitariste Miroslava Tadića, kad su se prošetali kroz narodne/starogradske motive, flamenko i brazilske tačke. Sada je Jovanović prvo imao ravnopravnu ulogu u najpoznatijoj Štohelovoj kompoziciji “For Sephora” (za sestru, posle pet dečaka), a onda su uzleteli… tamo gde vrhunsko muziciranje nestaje iz domašaja reči. Kao da godinama nastupaju zajedno, munjevite jednoglasne deonice dva, pa i tri instrumenta, smenjivale su se tempom koji je publiku ostavio bez daha, doslovno. Neverovatna lakoća kojom izviru stalno nove melodijske linije, i očigledno uživanje svirača u međusobnom vezu ipak su nekako morali da se okončaju, pa je to bilo u “Tears”, klasičnoj saradnji Đanga i violiniste Stefana Grapelija u “Quintette du Hot Club de France”; Rozenberzi su imali priliku da tu kompoziciju snime i više puta uživo izvode s velikim Grapelijem. Ovaj blok i Bakovo gostovanje pozdravljeni su stojećim ovacijama, kao i kraj koncerta, pa se “La Familia Rosenberg” vratila na bis za Elingtonov “Caravan”, sa žarom kao kad su još nosili šarene košulje.
BAKO
foto: wikimedia duskaxBako Jovanović
U Narodnom pozorištu (ulaznice 2500–3500 din.) Bako Jovanović je imao svoj prvi pravi solistički koncert. Rođen 1988. u muzičarskoj porodici u Beču, gde i živi, Bako se školovao za klasičnog gitaristu, a kao tamburaš/bas-primaš poosvajao je brojne nagrade na takmičenjima i festivalima po Balkanu i podalje. Sarađivao je s mnogim pevačkim i instrumentalističkim zvezdama, onoliko puta bio specijalni gost uživo, a njegov četvrti album Neumorne žice/Restless Strings (2024, PGP RTS), uz saradnju s GAF-om, trebalo bi da ga odvede na zasluženo, istaknuto mesto u svetskoj muzici, s jasnom tradicijom svoje postojbine, Srbije. Jer Bako nije samo virtuoz na jednom instrumentu nego na celom spektru žičanih instrumenata, a povrh toga i vrstan kompozitor, čemu svedoči i njegov prethodni CD Smak sveta/The End Of The World (2016, PGP RTS). Ne napuštajući folklor iz kog je ponikao, on druge uticaje upija prvenstveno kroz zvuk i stil svog sviranja.
Dvočasovni program počeo je Bakovom solo tačkom na akustičnoj gitari, tek da se zna, a onda je produžio sa svojim triom, osam gudača i troje duvača. Potonji su u nekim delovima koncerta pružali pažljivo aranžiranu podršku, takoreći zvučno jastuče koje je glavni solista optočio srmom, ponekad čak i u dijalogu sa, recimo, flautom. Jovanovićev trio su gitarista i sparing-solista Đusi Kovač (dobar i u vokalnoj “Zbog Tebe mome ubava” by Staniša Stošić), perkusionista Milan Paležnica i mladi kontrabasista Jesper Nordberg; potonji Šveđanin imao je niz odličnih solo partija s dubinskim poznavanjem balkanskog melosa. U bilo kojoj postavi, Bako opčinjava koliko brzinom toliko i preciznošću, čistotom tona, razgovetnošću svake fraze i ukrasa: on, doslovno, niže čujne bisere. Pri tome mirno sedi, gotovo ništa ne govori između tačaka i ne ispušta svoj petožični instrument – tipično prateći, ne uobičajeni solistički kao prim/bisernica ili brač, nego takozvana bugarija/kontra/tamburaška gitara. Tonski, međutim, Bako “pokriva” ceo tamburaški ansambl, a često bez napora zalazi i u domene balalajke, buzukija, mandoline, portugalske fado gitare… Da ga u tom trenutku ne gledate, ne biste verovali svojim ušima. Muzikalno, do beskraja, ili zamislite francuski voz TGV kako prošiša kroz Beč i nastavi da šiba Panonijom.
Instrumentalni blokovi presecani su ulascima pevačice Angele Kasani, koja je, otprilike, izvodila numere “od Čangalovića do ‘Vaya Con Dios’”, na temu iz Kuma i publika pripevavala. Ne može to ni da se približi pastišu “Pink Martini”, na primer, ali nije smetalo. Prstolomni instrumentali su ipak dizali temperaturu u starom zdanju, čak je i majstor svetla dao velikom kristalnom lusteru i pozicionim svetiljkama da namiguju u ritmu. Prijatno iznenađenje bila je “Pjevat ćemo šta nam srce zna” (Damir Imamović, za Amiru Medunjanin), pa jedna od najboljih verzija “Đelem đelem”, da bi kraju privela – gle! – “Bella Ciao”. Kad se učinilo da se najavljivani gost neće pojaviti, na pozornicu izađoše momci u crnom, caklećih instrumenata i cipela, i zapumpaše onaj limeni zvuk koji tako pali Balkance i kad je daleko lošiji. Ovog puta, s orkestrom Marka Markovića, prvorazredni aranžman i interpretacija ostavili su dovoljno dinamičkog opsega da se čuje i Bako – time se nije uvek mogao pohvaliti ni violinista Lajko Feliks kad je sarađivao s Markovim ocem Bobanom – kao što se u Markovom trubačkom solu odmah primetilo da ni on ne živi u getu/mahali nego je svetski svirač. U belom odelu, mlad i moderan, pravi vođa orkestra, Marko je za kraj znalački otpevao “Ederlezi” – na svom maternjem, sa šmekom, bez zakukavanja, pa ni program ni oduševljena publika nisu došli u sukob sa elitnim statusom nacionalnog teatra.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Neki tegovi, neki okovi kojima smo okovani pre 30, 40 godina još uvek nas stežu i šta god pokušavali da uradimo, stalno se vraćamo, kao pas koji je vezan za lanac pa u momentu kada već pomisli da je slobodan, da će moći dalje da potrči, trgne ga lanac i on shvata da je još vezan, da ne može dalje, da se od slobode nalazi još dalje nego što je bio
Posle raznih otkazivanja, zabrana i bojkota, u, nadam se, poslednjoj sezoni nedavača budžeta za kulturu, naš najstariji i najveći džez festival, beogradski, oglasio se tek pred samo održavanje, bez uobičajene institucionalne pompe ušminkanih korisnika državnog novca. Kasni start i slabije finansiranje svakako su među važnijim razlozima obuhvatne oseke 41. izdanja BJF, ali nije sve loše: manje stranih izveštača, izostanak pratećih aktivnosti (foto-izložbe, promocije izdanja...), manje šankova za donekle proređenu publiku, ali i trajanje svedeno na četiri dana, pri čemu dve od tih večeri nisu bile preopterećene ponoćnim koncertima. Vrhunaca za pamćenje kao i uvek, a i neke pouke su tu
Nema ničega u ideji Fakulteta srpskih studija što državni univerziteti već ne pokrivaju. „Identitetske discipline“ nisu drugo do košmari proizašli iz falangističkih glava
Ko je od nas ikada pogledao svih 250 imena poslaničkih kandidata na listi za koju želi da glasa? Iako to nigde nije rečeno, jasno je da će studentska lista biti švedski sto. Ako je ikom bitno, moj glas imaju, sve i da mi se 249 imena ne dopadne
Aleksandar Vučić sprovodi neobjavljeni državni udar. Džaba kreči. Nema on odbranu od zahteva za pravdom. Jer kako da pogleda u oči majci koja štrajkuje glađu, umiri narod na ulicama i utiša đačiće koji na ekskurziji viču – „Pumpaj!“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!