Trenutak u životu koji je mnogo više od izuzetnog fizičkog napora – to je suočavanje sa sopstvenim strahovima, testiranje volje i dobijanje odgovora na pitanje: Koliko sam spreman sebe da se žrtvujem za neko lepše sutra?
Trenutak u životu koji je mnogo više od izuzetnog fizičkog napora – to je suočavanje sa sopstvenim strahovima, testiranje volje i dobijanje odgovora na pitanje: Koliko sam spreman sebe da se žrtvujem za neko lepše sutra?
Uhvatim sebe kako razmišljam o svojim avanturama. U sve sam to krenuo kako bih pokušao da dosegnem svoje davne želje, one na koje sam godinama bojažljivo mislio, pitajući se da li ih mogu ostvariti.
„Gde ćeš ti? Znaš li gde je to? Znaš li koliko je teško? Sedi, bre, tu, ne fali ti ništa – živ si, zdrav si. Sedi i ćuti.”
Naslušao sam se toga. Te reči su istovremeno i gušile moje želje i terale ih dublje u nedodirljivost, ali su i u meni budile bunt, potrebu da se izborim i da postanu java.
Sve češće sam tražio opravdanja, umesto načina da ih ostvarim. Postoji taj trenutak kada shvatiš da više ne možeš da ignorišeš ono što te iznutra zove. Možeš pokušavati da odložiš, da pronalaziš izgovore, da se tešiš sigurnošću svakodnevice. Ali negde duboko znaš – to nije dovoljno. U tebi tinja nemir, želja da pomeriš granice, da vidiš dokle možeš da stigneš.
Trenutak kada odlučiš da uradiš nešto ovako veliko – pre svega veliko i važno za tebe – već je pobeda. Pobedio si sebe i onu poslednju trunku sumnje, onu kojom su te trovali, govoreći da možda nećeš moći. Onda se ohrabriš i kreneš. Ostaje ti da se prepustiš putu, da okrećeš pedale svog vernog saputnika i da upijaš svaki trenutak, jer ovo… ovo je nešto što će te zauvek pratiti.
Foto: Ljubiša ŠljivićNa putu kroz Alpe
Završićeš škole, fakultete, pronaći sebe u nekom poslu i/ili porodičnom životu, ali ovo će biti tvoj pečat. Nešto čega ćeš se sećati dok god dišeš. Možda nekad odem predaleko razmišljajući, ali verujem da u tim trenucima nisi samo ambasador svog imena i prezimena – ti predstavljaš svoju porodicu, prijatelje, društvo, pa čak i državu, iako si se upustio u, naizgled, običnu avanturu. I tako je u svemu.
Taj teret je još veći ako imaš dodatnu misiju – ako svojom borbom želiš da ukažeš na probleme u društvu, da svojom žrtvom pokušaš da probudiš svest kod ljudi, da pomogneš nekome ko ne može da pomogne sebi. Čak i kada kreneš bez primarne takve misije, ponekad će se tvoje delo samo nametnuti drugima kao inspiracija, kao cilj ili polazna tačka da se pokrenu na nešto slično. Svojim pristupom, možda sasvim slučajno, možeš podstaći nekoga da napravi promenu, da učini svet boljim mestom
Ulazak u drugu dimenziju
Odvažiti se da voziš bicikl stotinama kilometara čin je prepun neizvesnosti, hrabrosti, odlučnosti i, često, nerazumevanja. Ali najviše ljubavi i vere. Nailazićeš na sumnjičave poglede, na negativne komentare. Ljudi, kada sude o drugima, podsvesno koriste sebe kao reper, i na osnovu toga donose zaključke i procene.
U početku ćeš pokušati da objasniš zašto ti to radiš i zbog čega je to za tebe toliko važno, a onda ćeš odustati i tvoje delo će biti najbolje objašnjenje. Ti si samo neko ko je skupio dovoljno hrabrosti, ko ima nagomilanu želju da snovi postanu stvarnost. I neko ko je imao dovoljno sreće da bude na tom putu o kojem je toliko dugo maštao. I krenuo si.
U nekom trenutku čini ti se da je najvažnije da živ i zdrav stigneš do cilja (što i jeste), a da pritom možda i ne budeš svestan svih dobrobiti koje će ovakva avantura doneti tvom životu. O njima nećeš puno razmišljati, one će same pronaći tebe.
I ne mislim na materijalne stvari – ove avanture obogatiće tvoj duh kao malo šta do sada. To će, na kraju, biti tvoja najveća nagrada. Na ovom putu imaćeš drugare, ljude koji dele istu strast – da na svoj način dodirnu snove. Oni će biti tvoji saborci, saputnici i sapatnici, neizbrisivi deo tvog života. Tu dan ne traje 24 sata – on traje mnogo duže. Tu si emotivniji, ranjiviji, tvoja čula su izoštrenija.
To je put koji te oblikuje kao nijedan fakultet, nijedna diploma. I neće ti biti lako. Tek kada pređeš granicu Srbije, postaćeš svestan koliko si se na dva točka udaljio od svojih najbližih, od svojih ulica i svog grada. Onda te polako obuzima čitava ta avantura – lično sam je doživeo kao ulazak u potpuno drugu dimenziju.
Mašta postaje život
Ni spavanje u krevetu, ni čokoladice, ni voće, ni čaša vode, ni punjenje baterija više nisu tako podrazumevani kao u svoja četiri zida. Do juče nepoznati ljudi sada postaju oni kojima ćeš već nakon nekoliko dana iznositi ono što te muči i ono što te raduje. Oni će te razumeti jer delite istu muku i iste radosti.
Doći će grčevi, škripaće kolena, biće padova, biće vetra, kiše, paklenih vrućina, biće mnogo uspona. Ali nastavićeš. Nećeš odustati. I to je ono što će biti tvoje pogonsko gorivo – za nastavak puta, za odrastanje, za život. Koliko god se pripremao, nikada nećeš moći da predvidiš sve to.
Ali to je i lepota avantura – one ti uvek pruže više nego što si mogao da zamisliš. Nakon nekoliko dana, ono o čemu si maštao postaće tvoj život. Boleće te, ali biće ti lepo. Telo će tražiti još. Jer znaš da je ta bol luksuz – onaj koji ćeš možda sebi priuštiti samo jednom u životu. A neki srećnici i više puta.
Foto: Ljubiša ŠljivićLjubiša Šljivić na jednoj od avantura
Rušenje predrasuda
Kada se osvrnem na svoje putovanje biciklom kroz Evropu, najviše pamtim ljude. Njihove osmehe, njihove zagrljaje, njihovu spontanost i iskrenost. Uvek napominjem – ništa na ovom svetu nije toliko daleko. Možeš kupiti kartu na ovaj ili onaj način i otići bilo gde. Ali ljude koje sretneš na ovom putu – njih nikada ne možeš kupiti. Njihove priče, njihova otvorena srca – to je bogatstvo koje nema cenu. Ti – pre i ti – posle avanture više nisi ista osoba. Oni su tvoji učitelji i od njih ćeš mnogo naučiti o životu.
Divićeš se istorijskim spomenicima i kulturama, ali će to divljenje biti drugačije, jer si tu stigao na nesvakidašnji način. Divićeš se, još više, svojim prijateljima s kojima deliš put, jer ste postali vetar u leđa jedni drugima, zajedničkim snagama rastete iz dan u dan gradite bolje odnose i avantura svakim danom postaje sve potpunija.
Avanture su mi pomogle da srušim predrasude koje usvajamo a da ih nikada nismo preispitali. Ljudi za koje su mi govorili da su takvi i takvi pokazali su se kao oni koji će ti prvi pružiti ruku u nevolji, koru hleba i krov nad glavom, bez očekivanja ičega zauzvrat
Kada se dive tebi
Drugi će se diviti tvojim slikama i pričama, ali neće videti drugu stranu medalje – svakodnevne strahove, kvarove, borbu s vremenskim uslovima, neprospavane noći, promene raspoloženja na časovnom planu, unutrašnje borbe i mogućnost da uvek pronađeš taj dodatni motiv, dodatnu iskru da nastaviš dalje.
I dok se neki dive tvojoj želji, nesavladivoj volji i upornosti, tebi će, u jednom trenutku, to postati samo – vožnja, momenat uživanjanja i patnje – borbe koja u jednom momentu postaje svakodnevnica. A onda, jednog dana, kada sve prođe i sabereš misli, postaješ svestan njene težine. Okreneš se i iza sebe vidiš nešto veliko, nešto što si uspeo da ostvariš uz veliku žrtvu.
Shvatićeš da je kraj avanture zapravo njen početak. Ona sada živi u pričama – tvojim i onima koje će inspirisati druge da načine takav ili sličan korak. Ona će uvek biti tu negde, da te podseti ako kloneš, da, ma koliko nešto delovalo teško, ipak je premostivo. Ona će biti deo tebe, deo tvog koda.
Sve te to motiviše da nastaviš dalje. Da sve što je za tebe važno i veliko, neće doći samo od sebe. Moraćeš da se trudiš i da istraješ u toj borbi, a ono će već nekako pronaći put do tebe.
Autor je biciklista-amater koji je za sobom ostavio hiljade kilometara pređenih na dva točka. I sam je putovao do Strazbura, rutom preko Alpa, a o avanturama priprema i knjigu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Pisistrat je imao batinaše i iz državnog budžeta delio je novac za bolji uzgoj maslina, razvoj trgovine i izvoza, gradnju puteva, popravku gradskog vodovoda. A onda se iz političke emigracije vratio učeni aristokrata Klisten
O Filipu Davidu kao piscu srpske književnosti iz njenog najkreativnijeg posleratnog doba moglo bi dosta da se kaže, ali je malo rečeno – napisao je Branko Kukić na početku uvodnog teksta dvobroja časopisa “Gradac” koji je posvećen Filipu Davidu.
U njemu je delić Davidovog opusa, poput Skice za priču o snu, Bunara u tamnoj šumi, Jedne noći u Varšavi, Ničije zemlje, drame Jednog dana, moj Jamele, scenarija Svetovi u haosu, njegova prepiska sa Mirkom Kovačem i Borislavom Pekićem, pa i tekst koji je Filip David govorio u Narodnoj biblioteci Srbije na dodeli priznanja za Najbolju knjigu u mreži javnih biblioteka za roman Kuća sećanja i zaborava, tekst koji je počeo ogradom od prisustva Tomislava Nikolića, tadašnjeg predsednika Srbije. “Poštujući instituciju predsednika, ja od 90-ih ne podržavam njegovu nacionalističku i ratnu politiku. Njemu nije mesto ovde i ovim povodom”, rekao je David pred zvanicama.
U dvobroju su i tekstovi poštovalaca Filipa Davida o njemu. Jedan od tih, tekst Svetislava Basare Princ “Galerije”, objavljujemo.
Na kraju uvodnog teksta koji je naslovio Filip David – Sve je u vatri, Kukić kaže da mu nije bila namera da objavi sve važne tekstove koji su napisani o Filipu Davidu, nego da kaže više “o jednoj posebnoj atmosferi i temperaturi koje donose posebno strujanje, predstavljeno na poseban način, jer svaka književna epoha ima posebne stvaraoce koji svet, unutrašnji i spoljašnji, gledaju iz posebnog ugla – petog – u kvadratnoj sobi. Ovaj peti ugao istovremeno ruši staru i stvara novu kuću”.
Očekuje se da će aktuelno naučno istraživanje Ćele kule u Nišu otkriti priče o ustanicima koji su ovim spomenikom postali simbol hrabrosti i požrtvovanosti za slobodu
O Selimu II koji je umro u haremskom amamu verovatno pijan, Safiji koja se dopisivala sa Elizabetom I, Mehmedu III koji je ubio devetnaestoro braće i ostalima koji su sahranjeni u pet turbeta pored istanbulske Aja Sofije
Lišiti slobode Dejana Ilića, intelektualca besprekorne životne i radne biografije, bez iole smislenog povoda, samo je jedan od brutalnih pokazatelja da se režim okrenuo protiv sopstvenih građana i da ulazi u fazu terora
Gde je Šešelj stao, Vučić nastavlja. Zašto je članica Glavnog odbora SPS-a Ana Grozdanović zaslužila funkciju ministarke pravosuđa u vladi dr Macuta? I šta režim želi postići staljinističkom kampanjom zastrašivanja
Ovo su poslednji dani kada postoji šansa da velika pobuna u Srbiji ne prođe uzaludno i bez političkog rezultata. Ako prođe tako, režim će krenuti u još jaču odmazdu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!